HRVATSKI HACHIKO

Svakog dana zadnje četiri godine pas iz Vodnjana sjedi ispred jedne kuće. Nećete vjerovati zašto

Bila kiša ili snijeg, eto nje polako, s noge na nogu, prema vratima iza kojih je živio njezin dragi Salko
Pas Lady čeka ispred Salkove kuće
 Vodnjanski đir

Svi znamo za Hachika, psa koji je punih devet godina svakoga dana dolazio dočekati svog vlasnika na željezničkoj stanici, iako njega više nije bilo. Takvu odanost rijetko viđamo, no ako itko voli zauvijek, to su psi. Jednog takvog Hachika našli smo u Vodnjanu. On je zapravo ona, zove se Lady i ima 16 godina. Kad je došla u obitelj, sve ih je redom zavoljela, no velika ljubav dogodila se kad je imala pet godina, kaže Marijan Kancijanić, njen skrbnik.

Ta velika ljubav bio je susjed Salko. Zašto, nitko ne zna, no njih dvoje su se beskrajno voljeli. Njegova je kuća od njezine udaljena oko 80-metara, u paralelnoj ulici. Dovoljno blizu da se svaki dan ode k njemu. Takvu ljubav svijet još nije vidio.

- Svako jutro ga je pratila u vrt i trgovinu na sat-dva. Jednako tako poslijepodne. Imali su svoj tajming. Ako se ne bi pojavila jedan dan , jer bi bila s nama u maslinicima, obavezno je on tu večer ili sljedeće jutro dolazio pitati je li dobro. Isto tako, kada bi došla s nama kući, odšetala bi makar na koju minutu vidjeti ga ili barem ponjušiti ispred Salkove kuće. Ne znam točno zašto, valjda da vidi je li on dobro, jer je bio bubrežni bolesnik - priča Marijan.

Kad je nastradala pod kotačima automobila, pa je par dana nije bilo jer se doma oporavljala, Salko je dolazio u posjetu. Plakao je, zabrinut za malenu, a njoj bi repić počeo raditi kao lud kad bi ga vidjela. Sigurno ju je sve boljelo, ali kad bi njega vidjela, sve je bilo malo bolje.

- Nije to dugo trajalo. Oko godinu i pol nakon što su se povezali, Salko je preminuo. Kako je on otišao, s njim je nestao i dio njenog duha. Bilo je to prije pune četiri godine. Od tada do danas, svaki dan ujutro i poslijepodne, Lady uporno čeka ispred Salkovih vrata - pojašnjava Marijan.

image
Kujica Lady
Privatni album

I eto, dan danas, svaki dan, bez obzira na kišu, sunce ili snijeg, Lady dva ili tri puta dnevno, u samo njoj znano doba, ovisno od godišnjeg doba, odlazi do Salkove kuće. Legne na pločnik, s glavom okrenutom prema ulazu, sjetnog pogleda uperenog u vrata - čeka da se on pojavi. Nema veze što se nije pojavio četiri godine, vrijeme je ionako ljudski izum i psima ne znači ništa.

Razumije ona da je sunce puno puta izašlo i zašlo otkako joj prijatelja nema, ali ona zna da će se vratiti. Jednom će Lady doći do vrata, a on će joj otvoriti, zagrliti je, dati joj fin keks i onda će njih dvoje, zajedno, polako krenuti do dućana, kroz svoje omiljene ulice, pričajući. Salko će joj reći što ga muči, a ona će ga razumjeti na svoj pseći način. I bit će kao nekad. Jedan čovjek i jedan pas, neko vrijeme van ljudskog poimanja, pronalazak dviju srodnih duša u ovom ogromnom svemiru.

- Znam da se nada da će barem još jednom vidjeti čovjeka koji ju je vodio svuda sa sobom, dijelio obroke s njom, pričao s njom... . Pokojni Salko je zadužio suprugu da doživotno brine o Lady. Na samrtnoj je postelji pitao: "Je l' dolazi Lady?". Nekoliko puta, kada bismo se sreli na mom kućnom pragu, volio je čuti stihove pjesme Deana Dvornika iz Balade o Šarku: "Jer čovik je čovik, a pas je pas, za svih to vridi, ma ne i za nas...". - zaključuje Marijan.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. listopad 2021 09:58