Neki ih se boje jer misle da su zmije, ali su dobri za ljude i korisni za naše vrtove, evo kako se treba ponašati

Nekima ih nije ugodno vidjeti, ali su bezopasni i korisni. Blavor se sve češće može vidjeti u prirodi ovih dana, jer je ugrijalo. Kao svaki gušter i on se voli ‘pržiti‘ na suncu. Jedina mu je mana što sliči zmiji pa izaziva strah kod ljudi, ali neopravdan.

- Korisni su jer u vrtu jedu puževe s kućicom tako da se iz vrta često može čuti da nešto pucka i hrska. Generalno su dobri za ljude i za naše vrtove, ako ih se ne bojite – kaže herpetologinja Ivona Burić iz udruge Hyla:

- Ljudi ga se boje jer misle da je zmija ali zapravo nije, vidi se po obliku glave i po tijelu. Blavori su gušteri, izgubili su noge ali imaju nekoliko karakteristika po kojima se prepoznaje da je riječ o gušteru. Imaju otvore na glavi kao početak slušnog aparata koji se nije do kraja razvio. Zmije su mekanije, blavor je tvrđi, ukočeniji. Zbog toga se i teže kreće, ako je recimo na asfaltu baš ima čudne kretnje, ne paše mu podloga, nema trenja pa klizi.

Ovog beznogog guštera u narodu najčešće nazivaju čuvarom kuće, ali i neprijateljem zmija. Tamo gdje je blavor, nema zmija, stara je izreka.

- Potencijalno se hrani manjim gušterima i zmijama jer ima jači zagriz pa možda odatle takva narodna izreka. Kad bi se poskok i blavor suočili, baš se razmišljam tko bi pobijedio u tome, ali mislim da ni poskok ne bi jeo blavora jer je pretvrd plijen, ima boljih opcija. U cijeloj Dalmaciji kažu ako imaš blavora, nemaš zmije. Možda je netko jednom vidio da ovaj gušter napada zmiju ali osobno, kroz svoj rad, nisam to primijetila – kaže Burić.

Mlade jedinke blavora nisu smeđe. Kad je životinja mlada, tada je svijetlo siva sa smeđim mrljama, a kako raste tako se mijenja u smećkastu boju. Najveće jedinke imaju izrazito tamno smeđu nijansu.

Na kontinentu blavora nema, to je mediteranska zaštićena vrsta, obitava u Dalmaciji.

- Kad im se približite, najčešće bježe i pritom šuškaju, ali zanimljivo je znaju nekad kad vas vide i stati na mjestu, uopće se ne mrdaju, ukipe se i promatraju te. Isto kao i gušteri koji uvijek promatraju onako malo sa strane. Ustvari gledaju što će predator napraviti, jer veći smo pa nas tako doživljavaju, i pritom procjenjuju trebaju li bježati ili ne. Ne znam kako su preživjeli sve ove godine, valjda ih se ljudi nisu bojali – kroz osmijeh će sugovornica.

Blavori mogu narasti do jednog i pol metra, ali sporo rastu. Imaju manje pokretnu čeljust prilagođenu grizenju i žvakanju, a ne gutanju poput zmija koje gutaju svoj plijen. Valja naglasiti, kad se blavora uhvati rukom ne grize. Ali ne bi ga se trebalo ni smjelo uopće hvatati, pogotovo ne za rep. Naime, svi gušteri imaju sposobnost autotomije odnosno odbacivanja repa ako su u opasnosti.

- Zato se ne preporučuje dizati ih ili dirati za rep da ga ne bi odbacili. Njima će se rep regenerirati jednim dijelom, nikad ne u punoj veličini niti bude više istog izgleda. Čini mi se, barem po iskustvu na terenu, da ipak manji gušteri više odbacuju rep – ističe Ivona Burić.

Engleski naziv za ovog korisnog guštera je ‘Glass lizard‘ baš zbog sposobnosti odbacivanja repa koji se ustvari raspadne u komadiće, poput stakla. Na meniju blavora su najčešće skakavci, puževi, miševi, a ponekad i manji gušteri i zmije te slične manje životinjice.

- Skriva se ispod grma, u nekoj drugoj vegetaciji, najčešće se uvuče u suhozid. Izlazi po danu da se osunča. Svaki gušter kad se zagrije na određenu temperaturu sakrije se, ako traže hranu onda su aktivni, obilaze područje u kojem borave, kad pojedu opet se sunčaju pa se malo sakriju. Sve je isto kao i kod drugih guštera samo što nema noge i izgleda kao zmija – kaže stručnjakinja za Dubrovački.