Pčele ne umiru uvijek nakon uboda – znanstvenici otkrivaju iznenađujuće činjenice

Prema raširenom vjerovanju, za razliku od osa, pčele uginu nakon uboda. Tu tvrdnju vrijedilo je znanstveno preispitati, a odgovor je iznenađujući.

Autotomija žalca označava fizičko odvajanje žalca i s njim povezanih otrovnih žlijezda od ostatka trbuha kukca koji bode. To obično dovodi do uginuća kukca jer nakon uboda ne uspijeva izvući svoj žalac iz tkiva.

- Vrlo je važno istaknuti da je autotomija žalca iznimno rijedak fenomen kod pčela. Od gotovo 20 000 poznatih vrsta pčela diljem svijeta, pojavljuje se samo kod pčela iz roda Apis, kojem pripada manje od deset vrsta, uključujući i domaću medonosnu pčelu. Još više iznenađuje da i drugi socijalni opnokrilci, primjerice neke vrste osa (rodovi Epiponini, Polistini i Ropalidiini) te mrava (rod Pogonomyrmex), također prakticiraju autotomiju žalca.

Godine 1992. Lorraine Mulfinger i njezini suradnici uočili su da, iako gotovo 80 posto radilica vrste Apis mellifera doživi autotomiju nakon uboda, taj se fenomen pojavljuje i kod sedam do osam posto radilica dviju sjevernoameričkih vrsta osa – Dolichovespula arenaria i Vespula maculifrons, kao i kod šest posto radilica drugih osa iz roda Polistes – ističe Sébastien Moreau, docent biologije na Sveučilištu u Toursu, u svom članku objavljenom u znanstvenom e-časopisu The Conversation, piše Ekovjesnik.

Dakle, niti je riječ o fenomenu koji se javlja kod svih vrsta pčela niti o posebnosti svojstvenoj pčelama iz koje bi ose bile isključene. Autotomija žalca nije pravilo čak ni kod vrsta poput Apis mellifera jer 20 posto pčela radilica uspije izvući žalac nakon uboda.

Kada je cilj beskralježnjak, vađenje žalca prolazi bez osobitih poteškoća, što pčelama omogućuje da se svakodnevno brane od brojnih kukaca i paučnjaka. To je sretna okolnost jer matice vrste Apis mellifera svoj žalac moraju koristiti odmah po izlijeganju, što označava njihov prijelaz u odraslu fazu, kako bi uklonile svoje suparnice. Kada bi nakon toga sve uginule, vrsta vjerojatno ne bi mogla održati svoju društvenu organizaciju.

Autotomija se zapravo opaža samo u slučaju uboda kralježnjaka, čija meka koža i sluznice mogu onemogućiti izvlačenje žalca. Kod pčela radilica žalačne iglice imaju sitne šiljke, poput vrhova harpuna, koji su usmjereni prema trbuhu ili suprotno od smjera prodiranja. Ova anatomska prilagodba olakšava prodiranje žalca, ali dodatno otežava njegovo vađenje, osobito ako je riječ o elastičnoj koži životinje koju pčela ubode.

- Za razliku od još jednog raširenog vjerovanja, pčele ipak ne ugibaju odmah nakon autotomije žalca. Mykola Haydak je 1951. dokazao da je oko 50 posto radilica vrste A. mellifera uginulo unutar 18 sati nakon uboda, dok su neke preživjele više od četiri dana. Čak i bez žalca i dijela trbuha, radilice A. mellifera ponekad su još sposobne ubosti, progoniti ili uznemiravati neprijatelja - ističe Moreau.

Autotomija žalca omogućuje obranu od krupnih predatora, poput guštera, medvjeda ili ljudi, privučenih pčelinjim resursima. Čak i kada su odvojeni od ostatka tijela pčele, žalac i njegove žlijezde nastavljaju ispuštati otrov gotovo jednu minutu. Pokušaj da se ta bolna „infuzija“ ukloni bez opreza može dovesti do pražnjenja cijelog spremnika, čime se u tijelo ubrizga količina otrova koja odgovara nekolicini simultanih uboda. Dapače, miris tako ubrizganog otrova može djelovati kao alarmni feromon i privući nove kukce napadače, posebno njegova komponenta izopentil acetat koji izaziva brzu i lančanu reakciju drugih pčela koje nastavljaju napadati mjesto prethodnog uboda.

- Kod vrsta koje je primjenjuju, autotomija žalca rezultat je konvergentne evolucije. Čini se da im je donosila selektivnu prednost u odnosu na kralježnjake te se održala zahvaljujući minimalnom gubitku – uginuću nekoliko jedinki iz mnogobrojne kolonije, u usporedbi s prednostima koje pruža. Autotomija žalca bila bi primjer, među mnogima, samouništavajućih obrambenih ponašanja kod društvenih kukaca - pojašnjava Moreau.

Međutim, pčelama ovaj fenomen pomaže i u borbi protiv mikroba kao mnogo opasnijih neprijatelja.

- Ako uzmemo u obzir da otrovi ovih vrsta sadrže antimikrobne spojeve te da kod ciljanih organizama izazivaju upalnu reakciju ili smrt, tada shvaćamo da ubod pčele, ose ili mrava predstavlja manje čin obrane, a više radikalnu dezinfekciju, odnosno nastojanje da se u koloniju spriječi prodor uljeza i time slučajna kontaminacija - navodi Moreau.

Ubodi pčela ili osa poznati su kao iznimno „čisti“ s mikrobiološkog stajališta. Izolirani žalci u tijelu ubodenih osoba ponekad mogu ostati desetljećima. Tako je u jednom slučaju žalac ose slučajno otkriven u oku pacijenta nakon čak 28 godina.

- Iz ove perspektive, uginuća pčela radilica nakon uboda čine dio procesa ključnog za preživljavanje kolonija, a to je održavanje imuniteta zajednice. To djelomično objašnjava zašto autotomija žalca nije nastala ili se nije održala kod više od 99,9 posto vrsta pčela. Solitarne pčele većinom su manje izložene pritisku kralježnjačkih predatora i/ili manjem riziku od prijenosa bolesti. Osim toga, za njih bi autotomija predstavljala prevelik gubitak u odnosu na korist. Uginuće jedne ženke solitarne pčele izravno bi značilo gubitak njezine reproduktivne mogućnosti - zaključuje Moreau.