Astra i Picasso ‘osvojili‘ gradić na jugu Dalmacije: Upoznajte ljubimce koji slobodno lete gradom

Dvije papige lete slobodno gradom. Kad im dosadi, vrate se doma. Može ih se vidjeti kako se sa svojom vlasnicom voze u automobilu, a rado će pozirati i za kakvu fotografiju, uz ljude. Trenirane su tako, priča nam njihova vlasnica Sabina Naimkadić iz Ploča, koja cijeli život ima papige.

Maleni letači, Astra i Picasso, trenirani su uz pomoć zviždaljke i hrane. Hvali ih Sabina i kaže da su veoma pametni, da brzo uče i jako su prilagodljivi. Kao i drugi pripadnici njihove vrste, jako su vezani za svoju vlasnicu. Zbog toga ih bez brige pušta da slobodno lete.

- One ne znaju što je kavez, niti to trebaju znati. Njima treba sloboda. Trenirala sam ih u okolici: na Baćinskim jezerima, u Stabilni, na ušću Neretve... Astra je posebno neustrašiva - pliva u moru, a jako su joj draga djeca. Voli im pozirati i biti u blizini. Pobjegla je, ali samo jednom - priča nam Sabina i dodaje kako čovjek, ako odluči na ovaj način imati papige, mora biti spreman na to da će one možda pobjeći, ali istovremeno treba vjerovati da će se vratiti doma.

Sabina Naimkadić

- Ispočetka je u gradu bilo predrasuda. Ljudi nisu mogli razumjeti da postoji drugačiji način života s papigama i da one ne moraju samo biti doma, u kavezu, nego da mogu biti slobodne. Meni je to vrlo jednostavno: unatoč riziku, je li bolje da netko ima pet godina slobode ili 20 zatvora? One mogu i do 30 godina poživjeti u kavezu. No, pošla sam od sebe - ono što ja ne bih voljela nisam htjela ni njima učiniti - priča Sabina.

Astra je došla prva, prije tri i pol godine, a onda je, svega par mjeseci nakon nje, došao Picasso. On nije znao ništa - čak niti jesti. Sve što je naučio došlo je od Astre. Ona daje znakove - krešti, a on je imitira, pa zviždi i pjeva. Prvi trening bio je uz pomoć zviždaljke, po kući. Svaki put kad bi došao, dobio bi nagradu. Obično je to bio kikiriki.

- Jedina stvar koju u tom slučaju moraš imati doma je - dobar usisivač. Stvarno. Kad je naučio sve što je mogao u zatvorenom, počeli smo ići vani. Što god je redila Astra, radio je i on, a učili smo ih i da jedu voće i povrće. Sada sami odu, prolete, negdje nešto kljucnu i vrate se doma - pojašnjava Sabina.

Dodaje kako Ploče jesu manji grad, ali je to ipak urbana sredina i ptice je trebalo naučiti što je ulica, pas, mačka, jastreb... Drugim riječima, na razne opasnosti. Onima koji žive na selu je to daleko lakše, jer je opasnosti opak manje. Ipak, uz dobar trening, sve je u redu.

- Sjajni su. Sve su naučili i mi smo neprestano zajedno. Kud ja, tud i oni. Tako smo se navikli. Vezani su jedno za drugo, iako nisu ista vrsta, ali se ponašaju kao brat i sestra. Ja se ne smatram vlasnicom, jer ih ne posjedujem - nisu oni stvar. Mi smo članovi obitelji, jedne velike zajednice - ističe Sabina.

S obzirom na svoju cjeloživotnu ljubav prema ovim pticama, kaže kako je s vremenom shvatila da ljudi često misle da je lako imati papigu. Ptica u kavezu im izgleda kao dobar ljubimac, ali ne vide pritom njenu frustraciju - štetu koju, jadne zbog života kojeg imaju, naprave, kao i činjenicu da grizu.

- Prednost slobodnog leta je što one jedu u prirodi: trešnje, višnje, smokve, cvijeće... Slobodne su. U kavezu ni ne spavaju. Ma ni ne znaju što je to! Lete u široj okolici: znaju otići do Gradca, koji je magistralom udaljen od nas nekih 15 kilometara, ili do Stabline, Rogotina... Ljudima ih je drago vidjeti ih, snimaju ih, dijele, prate što objavljujem na Facebooku... Sve mi je to drago, jer pokazuju kako ptice mogu dobro živjeti - zaključuje Sabina.