Lidija Novković poznata je domaća fotografkinja koja se specijalizirala za snimanje konja. Sve povezano s njima zanima je — rado snima članove konjičkih klubova, turnire, a drage su joj i umjetničke fotografije životinja i njihovih vlasnika.
Kada ste počeli fotografirati konje?
Najprije je to bilo amaterski, 2012. godine, iste godine kada mi se otvorio taj cijeli svijet. Počela sam s usputnim fotografijama prijateljičina konja te drugog konja o kojem sam se tada brinula. Bile su to fotografije s pašnjaka, u pokretu, te jednostavni portreti konja. Nakon nekog vremena krenula sam pratiti kolege jahače iz tadašnjeg kluba na natjecanja i tako počela razvijati vještine i u fotografiranju konjičkog sporta, najviše dresurnog i preponskog jahanja.
No, niste stali na tome?
Ne, naravno. Danas se fotografijom bavim profesionalno, a ljubav prema fotografiranju konja otvorila mi je razna vrata i donijela mnogobrojne domaće i inozemne nagrade. U studenome 2025. u Amsterdamu, na izložbi posvećenoj isključivo umjetnicima i umjetničkim djelima inspiriranima konjima (Dutch Equine Art Fair), nagrađena sam prestižnim naslovom Equo Equine fotografa godine.
Kako se osjećate kad vidite svoje prve snimke?
Volim ih ponekad pogledati. One na koje sam tada bila ponosna te ih usporediti s najnovijim fotografijama, na koje sam danas ponosna — ljubav iza njih i dalje je ista, samo s više tehničke vještine i kreativnosti.
Što je najizazovnije u toj vrsti fotografije?
Strpljenje. Svaki konj i njegov čovjek imaju svoju priču. Ljudi vam je mogu ispričati, približiti, reći što im je najbitnije i što žele ovjekovječiti, na komercijalnim fotografiranjima isto tako postoji ideja i priča koju klijent želi i koju je potrebno izvršiti, no ako konji nisu opušteni i ne osjećaju se ugodno, na njima se to vidi i bit će vrlo teško prikazati tu emociju, zajedništvo, priču i realizirati neku ideju.
Kako im pristupate?
Moja uloga tu je da im dam vremena, napravim prostor u kojem se mogu opustiti i pokazati kakvi su zapravo, koliko su povezani sa svojim ljudima, kakve se zanimljive osobnosti i detalji kriju u njima, bez žurbe i bez pritiska. Često kažem: „Pratite ih, što vam ponude — to prihvatite“, nema mjesta požurivanju i živciranju, tako s konjima ne ide.
Koliko prilagodite način rada svakom pojedinom konju?
S obzirom na mnogobrojne godine stjecanja iskustva s konjima, razdoblje u kojem sam, uz fotografiju, bila i jahačica, natjecateljica u dresurnom sportu te timariteljica konja drugim natjecateljima na međunarodnim turnirima, dobro mogu „pročitati“ govor tijela konja te predvidjeti u kojem će smjeru ići fotografiranje i prije nego što nastane prva fotografija. Jesu li dobro raspoloženi ili im se danas baš i ne da. Hoće li se rado družiti sa svojim čovjekom i „pozirati“ ili će radije jesti travu ili nas tražiti kekse. Nisu svi konji raspoloženi za sve svaki dan i to je u redu.
Kako tome doskočite?
Bitno je prilagoditi tijek fotografiranja, prepoznati porast napetosti ili nervoze ako su konji nesigurni, omogućiti im predah na pašnjaku ili kratke šetnje i od toga napraviti i ljudima i konjima dobro iskustvo. Kao i kod ljudi — neki su rođeni „pozeri“ koji ponosno stanu i dignu uši čim vide fotoaparat, uvijek su raspoloženi za novu lokaciju, neku novu ideju, ući će u svaki grm ili potok; s njima je lako raditi i realizirati kreativnije ideje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....