Svjetska meteorološka organizacija (WMO) u petak je potvrdila novu rekordnu temperaturu na Antarktici od 18,3 stupnja Celzijusa, izmjerenu u veljači 2020. godine. Raniji rekord iznosio je 17,5 stupnjeva Celzijusa, izmjerenih 2015. godine.
"Antarktički poluotok (sjeverozapadni vrh blizu Južne Amerike) jedna je od regija koje bilježe najveće zagrijavanje na planetu, gotovo tri stupnja Celzijusa tijekom proteklih 50 godina. Ovaj novi temperaturni rekord u skladu je s dosad zabilježenim tijekom klimatskih promjena", kazao je čelnik WMO-a Petteri Taalas.
Antarktički ledenjaci i ledene kape posljedica su snježnih padalina a otapaju se u ocean u blizini kopnenih obala. Njihovo pojačano otapanje utječe na razinu mora, upozorio je Alexander Haumann sa sveučilišta Princeton.
"Na zapadnoj Antarktici u proteklih 30 godina dolazi do pojačanog otapanja, i to bržeg od bilo kojeg većeg otapanja leda zabilježenog od posljednjeg ledenog doba", kazao je Haumann. "Međutim, još uvijek ne znamo točno na koji je način, i je li uopće, to pojačano otapanje povezano s klimatskim promjenama izazvanim ljudskim djelovanjem", dodao je.
Prema podacima Norveškoga polarnog instituta, unutar arktičkoga kruga žive 22 vrste sisavaca, piše kek.hr. Te 22 vrste zadržavaju se unutar arktičkoga kruga cijele godine, dok neke vrste zimi migriraju u južne, toplije (nepolarne) krajeve. Većina arktičkih sisavaca – kitovi i tuljani – živi u moru. Od 10 vrsta kitova najugroženija je vrsta grenlandski kit, koji jedini ostaje na Arktiku u doba razmnožavanja; ostali kitovi odlaze u toplija mora.
Kad je riječ o beskralježnjacima, na Arktiku žive mikroorganizmi, rakovi, mušice, komarci i različiti oblici insekata. Gmazova na Arktiku nema, dok je šumska žaba jedini predstavnik vodozemaca. Šumska žaba preživi zimu u blatu jer se blato ne smrzne tijekom zime, a omogućava žabi disanje preko kože.
Ptice su većinom selice koje se tu ljeti hrane insektima, čiji broj u zraku dodatno povećava oledba (glacijacija) i vegetacijsko cvjetanje. Pingvina na Arktiku nema, ali zato ovdje žive tankokljune njorke. One nisu vješti letači, ali se pomoću krila vrlo spretno kreću u moru. Većinom se hrane na dubini od 20 do 50 metara ispod površine, a ponekad mogu zaroniti i do 150 metara dubine. Za razliku od njih, arktička čigra vrhunski je letač koji jedanput godišnje napravi krug oko Zemlje. Ljeti živi na Arktiku, a kada početkom rujna zahladi, leti na Antarktiku. Kada se zima vraća na Antarktiku, arktička čigra leti natrag na Arktik.
Tijekom zime vegetacija je polarnih krajeva siromašna. Manji je broj glodavaca i sličnih vrsta koji su hrana mesožderima poput arktičke lisice i vuka. Zimi te vrste postaju čistači, odnosno prate sjevernog medvjeda te jedu ostatke morskih sisavaca. Sjeverni medvjed nalazi se na samom vrhu hranidbenog lanca Arktika. Najčešće se hrani masnoćom koja se nalazi ispod kože tuljana, rjeđe morževima i kitom beluga. Nakon što se nahrani tuljanom, tijelo tuljana ostavi na ledu, što postaje hrana ostalim životinjama – arktičkoj lisici, pticama i drugima.
Uloga sjevernog medvjeda veoma je važna u polarnom ekosustavu. Sjeverni medvjed klasificiran je kao morski sisavac jer je odličan plivač te živi na ledu koji pluta Arktičkim oceanom. Otapanjem ledenih površina (morskog leda) stanište se sjevernog medvjeda smanjuje, pa je život toj i drugim životinjskim vrstama ugrožen. Povećanjem temperature Arktičkog oceana smanjuje se količina planktona, koji je veoma važan kao hrana za morske životinje, ali je i prerađivač ugljikova dioksida iz atmosfere u organske tvari koje tonu na dno mora. Arktičku zimu nije moguće prespavati, odnosno hibernacija nije moguća na Arktiku jer nema mjesta gdje temperatura zraka nije ispod ledišta. Kako bi preživjele zimu, sve životinje moraju biti aktivne. Na primjer, vjeverice arktičkog područja pokušale su prespavati zimu, ali su se probudile nakon nekoliko dana te su bile prisiljene otići u toplije krajeve kako bi preživjele.
Životinjski svijet Antarktike vezan je uz more, odnosno područje morskog leda, ledenjaka i mora Antarktike. Kako je na kopnu iznimno hladno, najčešći su stanovnici kopna pingvini i tuljani, koji na taj način izbjegavaju morske grabežljivce. Na kopnu životinje moraju preživljavati hladnoću, dok se u moru moraju hraniti i pritom izbjegavati grabežljivce. Kril i salpa najvažnije su karike hranidbene mreže Antarktike. Oni su glavna hrana pingvinima, kitovima, ribama, nekim tuljanima i pticama.
Kad pomislimo na životinje na Antarktici, prva su nam asocijacija pingvini. Četiri vrste pingvina – adelijski, ogrličasti, carski i žutonogi – žive na Antarktici cijele godine, dok još tri vrste žive na otocima oko Antarktike, odnosno u prijelaznom području polarnog kraja. Pretpostavlja se da pingvini imaju vrlo razvijene sposobnosti orijentacije s obzirom na to da rone i plivaju iznimno daleko u morima Antarktike te se znaju vratiti i prepoznati točno mjesto gdje im se nalazi mladunče i životni partner (većina pingvina ostaje s istim spolnim partnerom cijelog života).
Životinjski svijet u polarnim krajevima još nije ugrožen. Nažalost, to će se vjerojatno dogoditi ako se nastave istraživanja radi eksploatacije fosilnih goriva i slično. Ono što će čovjek teže zaustaviti jest globalno zatopljenje, koje prijeti otapanjem, odnosno uništavanjem staništa polarnih životinja. Prema popisu IUCN-a (Međunarodnog saveza za očuvanje prirode), sjeverni medvjed smatra se ugroženom vrsta te se procjenjuje da postoji manje od 30.000 jedinki. Led čini stanište mnogim vrstama tuljana i pingvina na Antarktici – njegovim otapanjem sve će vrste izgubiti svoje stanište, odnosno, bit će prisiljene na prilagodbu ili će izumrijeti.