PSI U DVORIŠTIMA

Volonteri koji spašavaju iz Petrinje i okolice: "Život na lancu apsolutno je neprihvatljiv"

 Silvia Cozzi/Alamy/Alamy/Profimedia

Spašavanje životinja iz potresom pogođenih područja postalo je u nekom trenutku kaotično. Volonteri su skidali pse s lanca i odvodili ih, smatrajući kako nečipirana (a time i necijepljena) životinja ne treba ostati u takvim uvjetima, nego joj se treba pronaći novi dom. Potom su se digli brojni lokalni stanovnici, koji su tvrdili kako njihove životinje nisu zanemarene, nego ih na lance stavljaju kako ne bi lutali selom i ubijali kokoši.

U jeku rasprave što je humano napraviti, oglasila se voditeljica čakovečkog azila, žena koja spašava pse iz romskih naselja te županije. Aleksandra Hampamer. Njenu objavu prenosimo u cijelosti.

- Napisala sam svoje mišljenje o tome da se uzimaju vlasnički psi bez privole i odvode u nepoznato i smatram da to nije u redu. Ali isto tako smatram, da je život na lancu s kućicom ili bez nje, apsolutno neprihvatljiv. Shvaćam sve volontere koje skidaju pse s lanaca, ali znam (jer imam dugogodišnje iskustvo) da to nije rješenje. Na te iste lance ti će ljudi za koji dan, tjedan ili mjesec staviti drugog patnika.

Ono što mi je apsolutno neshvatljivo jest činjenica da je mnogim aktivistima za prava životinja držanje životinje na lancu, privremeno ili stalno, sasvim normalno. To je tragedija. I ne postoji niti jedan jedini razlog koji može opravdati takav čin. Niti jedan jedini razlog.

Kroz naše je sklonište prošlo ogromno mnogo pasa, znate da smo odradili prvi i najveći projekt kastracije pasa u Hrvatskoj. Znate li koji su psi bili najteže udomljivi? Oni koji su godinama držani na lancu.

Zato nemojmo opravdavati takvo postupanje prema životinjama ma koja to životinja bila jer ne drže se samo psi na lancima već krenimo tražiti rješenja.

Ako beskompromisno kažemo NE držanju životinja na lancima, sigurna sam da ćemo naći i rješenja kako to provesti.

Ali prvo trebamo krenuti od onih koji se nazivaju zaštitarima i aktivistima za prava životinja. Kad u našim glavama bude jasno, apsolutno jasno da je to nezamisliva patnja za svaku životinju, tad ćemo jasno to moći objasniti i ljudima oko sebe.

To nije uopće pitanje različitosti u mišljenjima, niti pitanje diskusije, niti pitanje uvjeta, to je pitanje o kojem se nema što raspravljati.

Držanje životinja na lancima je apsolutno i potpuno neprihvatljivo!!! - napisala je Aleksandra.

O istoj se temi oglasila i Mase Isaksson, donedavna voditeljica (sad ugašenog) azila u Pazinu, koja trenutno radi u čakovečkom azilu. Napisala je:

- Možda nije pravo vrijeme za to, a možda bas i je, da se riješimo tih pasa na lancima. Ako mislite da je stanje strašno samo u potresom pogođenim područjima, grdno se varate. Prizore užasa možete naći svugdje, čak i u Istri predvodnici turizma. Ne pričam o pojedinim slučajevima, nego o selima kroz koje je teško prolaziti, a da se ne raspadneš od tuge. Mršavi, prljavi, na kratkom lancu s jednim jedinim zadatkom da zalaju odnosno najave kad se netko približi. Zvonce. Tebi kad si kod kuće, a kad nisi onda znak susjedima da obrate pažnju. Na tisuće takvih pasa naci ćete u Sisačko-Moslavačkoj i Istarskoj županiji, kao i bilo gdje drugdje u državi, pa i okolici Zagreba.

Zamislite nacionalnu kampanju, predvođenu od neke ozbiljne organizacije. Tu mi se odmah logično nameću Prijatelji životinja, s jednim posebnim računom samo za tu svrhu. Skrbnik preda psa i dobije nadzornu kameru. Osim što kameru ne treba hraniti, cijepiti, čipirati ni voditi veterinaru kad je bolesna, ne treba je ni vezati da ne pokolje susjedove kokoške, a ona može i nešto sto pas nikad ne može - pokazati tko je bio, ukrao, muvao se oko kuće. Udruga/skloniste koje primi psa, dobije za svakog na primjer 3000 kuna za početne troškove - za sve ono sto uključuje redovnu obradu pri prijemu novog psa. A koliko vidim ima nas dovoljno, da na razne načine punimo taj račun, da projekt može ici dalje.

Dobra kamera može se dobiti već za oko sto eura. Oni kojima su susjedi udaljeni i imaju potrebu zvučnog alarma, možda još i neki senzor za pokrete koji će se oglasiti.

I tako pas po pas, kuca po kuca, da izbijemo tu naviku?

Takvih pasa najviše ima u zabačenim selima u koja rijetko tko dolazi, u kojima ljudi žive na egzistencijalnom minimumu, i da, mnogima je teško odvojiti i 150 kuna za cijepljenje. Uz pravilan pristup i financijsku pomoć, vjerujem da bi ogromna većina pasa bila zamijenjena kamerama. Pa nitko neće trebati riskirati kaznene prijave, niti čekati veterinarsku inspekciju koju rijetko kada dočekamo.

S tartufarskim i lovačkim psima ćemo puno teže, njih nije tako lako zamijeniti. Ali to je već druga priča.

Da, poslat ću ovo i Prijateljima životinja, možda postoji interes da tako nešto zazivi - napisala je Mae.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. listopad 2021 16:09