Pod nogama škripi snijeg. I neobično svjetluca, kao da se u njemu bljeska bezbroj magičnih snježnih krijesnica. Stiska se krajiški mrak. Iza nas trepere bišćanska svjetla. Mjesec se propeo nad mrklu Plješevicu. Teško ti je onome tko svog kutka nema...
Plitak potok prešli smo preko opekine stropne "fert gredice" s armaturom, građevinskog elementa dobro poznatog svakome tko je na gradnju kuće ikad pomislio. Takvih po Dalmaciji ne fali. U koritu odbačena automobilska guma. Baš tu toče vodu. Golo drvlje uokolo plače.
Ali momci su neobično vedri za položaj u kojem su se našli. Bio je davno jedan film, "Zimovanje u Jakobsfeldu", o nevoljama dvojice dječaka u ratnoj Vojvodini, Slavko Štimac u glavnoj ulozi. U priči Slobodne Dalmacije više bi bilo zimovanje na pragu Europe, u snijegu pod Plješevicom. Na otiraču Hrvatske.
'Dirty dozen'
- Eno ti Bilal, vidi mu frizure: mašinom sa strane i otraga. Gore malo duže. Oni ti tako paze jedan na drugoga. Šišaju se i briju međusobno. Izolovali su se ovde u šumarku, više šikari, ne žele ljudi belaja. Imaju i imama sa sobom, eno ti ga - Osman - kaže im to mladi agencijski fotograf sa sarajevskog Vratnika, odmah su se složili oko svih hitova starog "Zabranjenog pušenja". Malo i otpjevali... Ne smijemo ga otkriti, znate kakve su korporacije, pa nek' bude Kenan. Živa žerava, sve zna, dugo prati migrante i snima dokumentarac. Grli se s našim domaćinima, zezaju se, već imaju i štoseve. Bez njega, ne znamo bi li nas migranti ovako primili.
Dvanaestorica su, "dirty dozen", svi iz Islamabada. Razapeli nepromočivi najlon na drvene kolce. Vatra gori, večera će, a bujrum smo i mi, dobrodošli. Na sofri pileći gulaš i chapati. Samo slažu jedan na drugi, još se puši iz svakoga, taman s vatre. Viđali ste po dokumentarcima.
- Ko palačinci, samo što nisu... Vidiš i sam, umijese, razvaljaju i peku brzinski. Beskvasni hljeb. Provaj, šta gledaš, odlomiš komad, zagrabiš sosa i mesa, pa jedeš fino prstima - tumači Kenan.
Oko komore, jednako su improvizirani šatori za spavanje. Kenan bi večeru zalio s kap Cole. Stiže boca, ali nema Coca-Cole, samo Pepsi. Ha-ha-ha, svi su zavarili.
U mraku svijetle ekrani mobitela i ona svjetla što se stave na čelo, na elastičnoj vrpci, često ih nose ljudi u ribe. Ili mehaničari. Čuje se i muzika s mrežnih kanala. Nadrealno, a stvarno...
Zapeo u Bosni
I tako, onaj Bilal Muhamed (24) bio je pakistanski vojnik, ranjen u vrat u puškaranju s indijskim pograničnim snagama u Kashmiru. Bio godinu u bolnici, pa napustio sve. Ostali mu kod kuće roditelji, bolesna sestra, žena i dijete. A on ode u Europu. Evo dokle je prispio:
- Dobio sam bio azil u Italiji, al' je istekao prije pola godine. Deportirali me u Sloveniju, pa u Hrvatsku i sad sam zapeo u Bosni. Želim opet u Italiju, studirao bih ekonomiju ili nešto radio...
Prosječna plaća u Pakistanu, priča se oko vatre, može biti od 30 do 60 eura. A vojniku - stotinjak. Nismo baš skužili ima li Bilal pravo na vojnu mirovinu, s obzirom na ranjavanje, i bi li s njom mogao prehraniti svu svoju čeljad, ali nas družina uvjerava da je život tamo težak. U Europi, da je mnogo bolji. Eto, vidimo...
Za večerom je i Elisa Oddone, novinarka Al Jazeere, iz Milana. Donijela im je veliko pakiranje toaletnog papira i raznih higijenskih sitnica. Tu je već dva tjedna. Sviđa joj je chapati, a umače i u piletinu. Dim štipa za oči i lijepi se za robu. Imam Osman među prstima vrti tespih, molitvenu brojanicu s nanizanim bobama.
Na sušilu među granjem razgrnuta sirotinja. Smrznut će se noćas. Otopit će je tek sunce, ako se ukaže. Kao i Pakistance. Glava i trupa umotanih u deke, a istovremeno bosih nogu ili tek s natikačama u snijegu, jutrom obično čekaju koju toplu zraku da im odmrzne udove i živote. Krv. Da se opet pokrenu. Isto rade i gušteri u rano proljeće. Samo što proljeće ovima neće skoro.
- Kroasija?! Uuuu, brate, kroasija pulis, no gud! Kroasija pulis big problem!
Riječi koje ste upravo čuli slušali smo baš od svakog među desecima migranata koje smo sreli usput, za tri dana putovanja vanjskom stranom europskog zida: od Bihaća, do Velike Kladuše i Bosanske Bojne. Stotinjak kilometara, cestom i stranputicom.
Teško je gledati
Brku - tako u Bosni zovu veselog Rašida Mahmmuda, pa onda i on sam sebe - jako zanima je li Hrvatska već u Schengenu i kad bi mogla ući. S pažnjom sluša svaku riječ. Godina, 34. U Pakistanu je 17 ljeta vozio kamion. Ima sina Sadulliha (12) i dvije curice - Hamnu (8) i Sabu (7). A izgleda, dobacuje ekipica u pakistanskom taboru, da ima i dvije žene. Ne da se Brko smesti, objašnjava nam složene odnose u zemlji punoj krajnosti, s više etničkih skupina, vjerskih zajednica, s teškom prošlošću, ratom. Ma, ne stanje u BiH, već u Pakistanu.
Gledali smo njegove fotografije na društvenim mrežama, slike bivšeg života, dok još nije nosio brkove, fotke za upravljačem velikog kamiona, ukrašenog milijunom đinđa, k'o naša božićna drvca s parangalima šarenih svjećica, srebrnim i zlatnim lameima..., pitajući se zar su bolje godine na putu, zime u snijegu i blatu, ljeta u šumi, palice po leđima, prazan želudac i oštar pas, natikače od brizgane gume i vrlo maglovito sutra?!
Hm, Brko, Bilal, imam Osman, Rashid Kahn, momak zagrnut zelenom dekom, valovite kose i pogleda željnog boljeg života, baš kao i svi ostali iz logora pokraj rječice Lise, između Vedrog Polja i Žegara, vjeruju da će uskoro proći godine pune muka, piše Slobodna Dalmacija.
Možda vam neće citirati Dela iz "Mućki" i reći da će dogodine u ovo doba biti milijunaši, ali tako neki neobičan optimizam tjera ih naprijed, valjda nisu samo šarene slike, iluzije i fatamorgane kakve se prikazuju smrznutim ljudima, kakve je mislila da vidi djevojčica sa žigicama, partizani na Igmanskom maršu...
Po krajiškim šumama, tko zna koliko je još sličnih tabora u snijegu i blatu. Nema dovoljno mjesta u službenim kampovima, tisuće su u pitanju, desetak tisuća. U breziku u Šiljkovači, pokraj Velike Kladuše, gdje je krcat Miral, kamp za migrante samce, gotovo ih je 1200. Na strmoj padini šatorski je bivak s većom skupinom mladića iz Bangladeša. Rijetko blagi ljudi. Teško je i gledati u čemu provode dane, iz čega jedu, gdje spavaju, pa se ne upitati čemu li se nadaju. Nitko živ ne bi smio živjeti tako, što može biti lošije od toga?!
Maske i drveni štapovi
A u krajiškom centru, starom Bihaću, usred grada u rano jutro, dok većina regruta sumnjive sreće još spava u hladnom betonskom zadnju nekadašnje tvornice "Krajina-metal", iscrpljeni noćnom prisilnom budnošću podebljanom Celzijevim minusima, slušamo što nam govori Mustafa Fakhari (25). Markantni Paštun iz Afganistana, sjajne duge crne kose, nestašnih pramenova i kudrave brade. K'o u kakva drevnog junaka, čuvenog Sohraba, na primjer.
- Bio sam vojnik. Davali su bolju plaću ako idete u borbe. Inače sam završio školu za informatičara, ali nije bilo posla. Gledao sam kako mi talibani ubijaju dva brata, Ahmada i Ferosa. Majka mi je liječnica, otac policijski časnik. Oboje su u Hamburgu, kamo i ja želim. Mama radi u pekarnici, tata ima bolesno srce i liječnici su mu rekli da ne bi smio raditi. U Kabulu imam sestru, radi u bolnici, i ona je liječnica. Zove se Mursal. S njom su trojica mlađe braće: Siam, Sohrab i Zamir, tinejdžeri. Mama pomaže obitelji u Afganistanu, šalje im koliko može servisom Western Union...
Kaže Mustafa da već dvije godine živi u skvotu u Bosni, a prethodno je proveo tri godine u Grčkoj. Četrnaest puta sudjelovao je u "gameu", igri, kako migranti nazivaju pokušaj prelaska granice. Jednom je hodao 12 dana iz Bihaća u Hrvatsku i Sloveniju. Uhvatili su ga i deportirali u BiH. Nema lijepe riječi za hrvatsku policiju: oni koje je imao priliku upoznati nosili su crne maske, uniforme i drvene štapove. Ne želite ih osjetiti na svojim kostima.
- Slovenci su mi dali jesti i piti. Hrvati su me pretukli dugim štapovima. Ne samo mene, sve nas iz grupe. Zašto?! U redu, ilegalno sam prešao granicu, vratite me natrag, ali zašto nas tučete, razbijate nam mobitele, oduzimate novac i stvari, skidate nam jakne i izuvate cipele? Zašto nas tako brutalno kažnjavate, želimo samo proći dalje, nećemo ostati u Hrvatskoj, ja želim roditeljima u Hamburg?
Slovenci su bolji
Na jednom od ulaza u bivšu tvornicu crveni grafit "Pazi, snajper", s nacrtanim ciljnikom. Na unutrašnjem betonskom zidu goleme hale niz ispisanih poruka: "Fuck you, Croatia", "Miss you, mom", sa srcem, "Neka ti srce ne bude kao cesta koju svatko gazi, već kao nebo koje svatko želi dotaknuti, a samo zvijezde mogu u nj stati".
Teško nam je bilo shvatiti kakvi su to užasi i teške okolnosti natjerali majku liječnicu da ostavi trojicu svojih dječaraca u Kabulu. Doduše, ostali su sa starijom sestrom, ali ipak. Mustafa samo odmahuje glavom.
U napuštenoj kući u bihaćkoj Kamenici su devetorica: jedan iz Afganistana, ostali Pakistanci. Sličnih je lokacija bezbroj u kraju. Tko nije u kampu, mora pod vedro nebo ili u kakav zaklon: stari pogon, kuću zapaljenu u ratu, porušenu vikendicu, bivše radničke barake... Takve nesretnike obilaze mobilni timovi IOM-a, Međunarodne organizacije za migracije, čiji osnivač su Ujedinjeni narodi. Donose im hranu, garderobu, obuću, vreće za spavanje, higijenske proizvode. Kamenica, evo nas s njima. Mensur Khan, gle čuda, govori našim jezikom.
- Brate, naučio sam, tri godine u Bihaću, a prije u Beogradu: šest godina tamo-ovamo. Na put sam krenuo s 15 godina, maloljetan bio. Četiri puta sam dospio do Slovenije, pa vraćen. Slovenska policija je bolja, ne tuče, ali zato hrvatska sve nadoknadi.
Nakanio je Mensur opet u Italiju, samo neka gora prozeleni. Korone se ne boji, kaže da su pola svijeta prešli, da su otporni na sve i da neće odustati. Mi bismo umrli već treće noći, pitajući se u agoniji, ima li boljeg života igdje bliže kući.
Do Njemačke sedam godina
Govori nam čovjek iz IOM-a što je njemu neki migrant pričao. Sedam godina je putovao do Njemačke. I uspio! Ali samo na četiri dana. Deportirali ga u Bosnu, eno ga u kampu u Bihaću već dvije godine.
Ništa, pozdravljamo Mensura i ove iz Kamenice, mogu se ljudi presvući, donio im je IOM donje rublje.
"From Bihac to Berlin, inshallah!". Kuži se iz prve poruka s pilane u Vedrom Polju. U blatu prazne konzerve i plastična ambalaža sokova i gaziranih pića. Pred ulazom stari glomazni dvosjed, na njemu crne vreće za otpad s doniranim potrepštinama i hranom. U prozorskom oknu pjena za brijanje Gillette. Sušilo je na drači, eno ispranog plavog ručnika za plažu. Na velike stilizirane smeđe ribe.
- Kroasija?! Pulis?! No, no pulis! Big problem, no gud, maj brader...
Pakistanci. Abubakr Afridi, momak svijetlih očiju, govori da su nastradali prije tri mjeseca. U grupi je bilo 109 ljudi, otkrila ih hrvatska policija i pretukla crnim palicama. Abubakru pukla arkada, pomoć je dobio u kampu. U Belgiji ima rođake, a za belgijske čokolade i pivo nije ga briga. Iz plemena je Afridi. Ko i ostali: Abdulah nosi frizuru na "cuf", Vahid stoji bos u blatu.
- Policija nas izuva, IOM obuva - šale se gorko.
A gledali smo to obuvanje u režiji humanitaraca. Afganistanac Esan Nulhak - i njega je pretuklo i izulo - u kući, nešto dalje, nataknuo je nove gležnjače, iako broj manje, da ga ne grizu miševi koji su se još koprcali na kartonu namazanom ljepilom.
Mišolovka života na vratima Europe.
