Dječak od dvanaestak godina, kratke smeđe kose i suzama zastakljenih svijetloplavih očiju, stoji na željezničkoj pruzi i u kameru vrišti: "No mother, no father, no brother, no sister!" To je jedna od potresnijih televizijskih snimki izbjeglica koji su 2015. i 2016. prolazili kroz Hrvatsku. U nijansi dječakova glasa sav je očaj.
Na nekoj etapi svoga dugog puta to su mogli biti i Sajid Khan i Mustafa Safi. A možda ih je od tolikog beznađa štitilo što su ipak bili koju godinu stariji - Sajid je imao 15, Mustafa 16 - pa time i samostalniji i čvršći, to što nisu putem izgubili obitelj, kao mnoga izbjeglička djeca, nego su im obojici roditelji, braća i sestre ostali u Afganistanu, i što su razmjerno bezbolno došli u Europu.
