IZGUBLJENI U EUROPI

Dječaci iz zemlje koja je ostala bez ptica: Kako su Sajid i Mustafa krenuli na put u nepoznato

Sajid je imao 15, A Mustafa 16 godina kada su krenuli na put u nepoznato. Bili su dvojica dječaka u gomili od oko 210.000 maloljetnika

Dječak od dvanaestak godina, kratke smeđe kose i suzama zastakljenih svijetloplavih očiju, stoji na željezničkoj pruzi i u kameru vrišti: "No mother, no father, no brother, no sister!" To je jedna od potresnijih televizijskih snimki izbjeglica koji su 2015. i 2016. prolazili kroz Hrvatsku. U nijansi dječakova glasa sav je očaj.

Na nekoj etapi svoga dugog puta to su mogli biti i Sajid Khan i Mustafa Safi. A možda ih je od tolikog beznađa štitilo što su ipak bili koju godinu stariji - Sajid je imao 15, Mustafa 16 - pa time i samostalniji i čvršći, to što nisu putem izgubili obitelj, kao mnoga izbjeglička djeca, nego su im obojici roditelji, braća i sestre ostali u Afganistanu, i što su razmjerno bezbolno došli u Europu.

image
Sajid
UNHCR

Točnije, to vrijedi za Mustafu koji je na put krenuo početkom 2016. kada su granice u Europi još bile otvorene za prihvat izbjeglica. Opasno je bilo prijeći iransko-tursku granicu, tamo možeš nestati, a da nitko ne zna što ti se dogodilo, kaže, i nakrcanim trošnim brodom prebaciti se iz Turske u Grčku, no poslije je išlo glatko. Sajid se, pak, dobro sjeća pogibeljnog hodanja noću prugom, dana i dana lutanja šumom bez vode, hrane i mobitelskog signala, dvomjesečnog pritvora u Bugarskoj, vrijeđanja, psovanja.

Beživotno tijelo na obali

U pet godina od smrti dječaka Alana Kurdija, čija je slika beživotnog tijela na turskoj obali u rujnu 2015. nakratko svrnula pogled svijeta, poginulo je još više od 700 djece također pokušavajući doći u Europu. U tom je razdoblju oko 210.000 maloljetnika bez pratnje zatražilo zaštitu u Europi. Maloljetnici bez pratnje. takav je naziv za djecu mlađu od 18 godina koja su u izbjeglištvu bez roditelja ili skrbnika, kao što su bili i Sajid i Mustafa.

To su podaci međunarodne organizacije Save the Children, ali brojke variraju ovisno o tome kako koje zemlje i organizacije prikupljaju i kategoriziraju podatke. No, stručnjaci se slažu da je djece bez pratnje puno više u Europi od onih koja su zatražila azil: računa se da na svako dijete koje zatraži zaštitu ide još jedno koje nije evidentirano.

Nikome nije lako kada raznim riskantnim putovima dolazi u Europu, a samoj djeci pogotovo. Oni su laka meta nasilnika, prevaranata, izrabljivača, trgovaca ljudima. Stoga ne čudi što je papa Franjo uoči Međunarodnog dana protiv trgovine ljudima u veljači apelirao da se posebno zaštite tisuće maloljetnih izbjeglica koji putuju bez pratnje, pritom upozorivši na dramatičnu situaciju na Balkanskoj ruti.

"Nastojmo da ta krhka i nezaštićena bića ne budu uskraćena za odgovarajuću skrb i povlaštene humanitarne kanale", rekao je Papa. No, humanitarnih kanala nema. U dobi kada djecu treba nadzirati dok pišu zadaću i provjeravati nose li potkošulju zimi, mali izbjeglice prelaze kontinente bez roditelja.

Međunarodni novinarski tim projekta "Lost in Europe" nedavno je objavio da je od 2018. do 2020. godine najmanje 18.292 djece bez pratnje nestalo u Europi, prema podacima koje su prikupili u zemljama Europske unije te u Norveškoj, Ujedinjenom Kraljevstvu, Švicarskoj i Moldaviji.

Najveći broj ih je nestao u Italiji, zatim u Belgiji i Grčkoj, a 215 ih je u tom razdoblju nestalo i u Hrvatskoj. To znači da su tu bili registrirani, ali im se u nekom trenutku gubi trag i ne zna se što se s njima dogodilo. Možda su nastavili put i samo se više nisu prijavljivali, no možda su završili kao prisilna radna snaga, kao što se događa na raznim europskim farmama.

Najviše maloljetnih izbjeglica bez pratnje u Europu dolazi iz Afganistana, baš kao Mustafa i Sajid. Tamošnji 20-godišnji rat posebno je opasan upravo za djecu: u prosjeku svaki dan pogine ili zadobije ozbiljne ozljede petero djece, prema podacima UN-a. I tako dan za danom sve od 2005. otkako se prikupljaju podaci. Save the Children je 2019. objavio izvještaj prema kojemu je Afganistan od svih mjesta rata i sukoba na svijetu najpogibeljniji upravo za djecu, i to naročito za dječake.

Najviše stradavaju od eksplozivnih naprava. Bombe su posvuda. Padaju iz aviona, eksplodiraju u samoubilačkim napadima, u zasjedama na cesti. Nitko i ništa nije pošteđeno. Škole su redovne mete, a dvije trećine ozlijeđene i ubijene djece su dječaci. Oni su češće na javnim mjestima od djevojčica te ih se zna zamijeniti za vojnike neke od sukobljenih strana.

"Samo sam jednom vidio ptice u Afganistanu. Nema ih, rastjeralo ih je bombardiranje", kaže Sajid.

Da bi se spasili, Mustafa i Sajid su prešli svaki otprilike 6000 kilometara. Mustafa nešto više od Sajida jer je dalje stigao, do granice s Njemačkom u koju ga nisu pustili pa je ostao u Austriji godinu dana. Tamo je, volontirajući za Caritas, naučio engleski, savladao i njemački i adaptirao se pa mu je teško palo kada su ga poslali u Hrvatsku.

Kada mu je nakon nekog vremena stigla obavijest da su ga neosnovano deportirali iz Austrije i da se može vratiti, nije pristao. "Već sam krenuo u školu i snašao se u Zagrebu. Nisam htio ponovno počinjati, a niti pristati da se tako igraju sa mnom", objašnjava Mustafa.

image
Mustafa

Kraj puta

Sajidu je Hrvatska bila kraj puta, iako je plan bio da ide k rodbini u Britaniju. "Cijelim tim desetomjesečnim putem držala me misao da ću jednom raditi, imati svoju kuću u Londonu i pomagati obitelji u Afganistanu. Uskoro bi mi se to moglo i ispuniti, ali u Lipiku. Lipik je vrh", kaže Sajid.

Razgovaramo u ugodnoj kući u Lipiku kamo se odnedavno preselio iz doma za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi. U domove se u Hrvatskoj smješta maloljetne izbjeglice bez pratnje. Ta je kuća stambena zajednica lipičkog Centra za pružanje usluga u zajednici.

U Lipiku je Sajid već četiri godine. Brzo mu se svidjelo to pitomo mjesto iz kojeg se mnogi iseljavaju, a rijetki doseljavaju. "Svi su me dobro prihvatili, poštuju me, nitko me nije vrijeđao", kaže, iako odsutnost vrijeđanja ne bi trebala biti mjerilo ugode, no loša iskustva rano su ga naučila da svijet može biti neprijateljsko mjesto.

U Lipiku se brzo sprijateljio, s dečkima iz doma je učio hrvatski i počeo igrati nogomet gotovo svaki dan. "Nisam imao pojma o nogometu. Udarao sam loptu špicom, nisam mogao pogoditi gol. Pitali su me za koga navijam, Barcu ili Real Madrid. Za Real sam prethodno nešto načuo pa sam se tako odredio.

Sada stvarno navijam za Real, gledam svaku utakmicu. Lud sam za nogometom", priča Sajid premećući stalno među nogama kožnu zelenu loptu. Prijatelji su ga nagovorili da počne trenirati nogomet. Trenira ga već treću godinu i igra u juniorskom timu NK Lipik 1925. To popodne ima utakmicu, igraju u Bjelovarsko-bilogorskoj županijskoj ligi protiv NK Brestovac. NK Lipik se dobro drži. Sajid igra beka ili špicu, brani, piše zapisnike, snima utakmice, radi sve što treba. A kakav je igrač? "Nisam baš neki, ali sam dobar golman", skroman je.

Ljubav prema nogometu

Mustafa je dobar igrač, oko toga ne dvoji. No, njemu je nogomet stara i velika ljubav. Dok je još bio u Prihvatilištu za tražitelje azila Porin, oformio je ekipu. Poslije su postali tim Crvenog križa i igrali posvuda po Hrvatskoj. "Tada sam vidio pravu srdačnost. Sjajno su nas svuda dočekivali", kaže.

U Lipiku je Sajid završio osnovnu školu, a u tri kilometra udaljenom Pakracu sada pohađa srednju školu za stolara. Ostala mu je još jedna godina školovanja. Sajid je vrlo, vrlo dobar đak, na dva boda od odličnoga. Odgajateljica Goranka Gunjević kaže da je Sajid mogao završiti i četverogodišnju školu da je imao vremena prvo temeljito naučiti hrvatski, umjesto što je paralelno savladavao jezik i školsko gradivo.

"Sajid je odgovoran, trudi se i dobro mu ide. Mogao je i studirati", ističe Goranka. No, Sajid ne žali. "Htio bih što prije završiti školu da mogu početi raditi, da budem svoj čovjek, zato sam i upisao za stolara. A onda mi se počelo sviđati što od drva možeš napraviti sve što poželiš", kaže i pokazuje kućicu za ptice i stolac koji je napravio za sebe, a još je štošta istesao i za školu i za dom.

I Mustafi je važno da radi i zarađuje, prvenstveno da bi pomogao roditeljima. Zato je pauzirao nastavak školovanja. Kako je u rodnom Kabulu, dok je išao u školu, pomagao u ljekarni i zanimala ga je farmacija, u Zagrebu je pohađao Zdravstveno učilište, no 2019., u godini svoje punoljetnosti kada je dobio i međunarodnu zaštitu, počeo je raditi. Trenutačno radi u dostavnoj službi u Zagrebu, a prethodno za CineStar, za poštu i kao prevoditelj za međunarodne organizacije koje rade s izbjeglicama u Bihaću.

"Bilo mi je teško gledati kako je ljudima koji su tamo zaglavili i htio sam im pomoći. Ne daju im da kupuju hranu u dućanu, ne žele ih poslužiti u restoranu, stižu s ozljedama u bolnicu, nemaju gdje spavati. Mogao sam i ja biti na njihovu mjestu", kaže. Posebno se zbližio s djecom, i sam na granici dječaštva.

Dok smo razgovarali u centru Zagreba, čule su se ptice, kao i kod Sajida u Lipiku. A gdje su ptice, tu je mir.

Prilog je nastao u suradnji s UNHCR-om Hrvatska, Agencijom UN-a za izbjeglice

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. lipanj 2022 03:38