U zadnje se vrijeme u javnosti proširila priča kako su jaki potresi u Hrvatskoj potaknuti bušenjem tla zbog traženja nafte i plina, a posebno primjenom specifične tehnike crpljenja koja se zove frakturiranje.
Odlučili smo provjeriti vrijedi li u ovom slučaju stara izreka da gdje ima dima ima i vatre? Što je uopće frakturiranje, primjenjuje li se u Hrvatskoj i može li uzrokovati ili potaknuti potres - pitanja su na koje smo odgovore potražili od stručnjaka za geologiju, geofiziku, seizmologiju i vađenje nafte i plina te od predsjednika uprave Agencije za ugljikovodike Marijana Krpana. Svi redom odlučno odbacuju bilo kakvu povezanost između crpljenja nafte i plina u Hrvatskoj i razornih prošlogodišnjih potresa s epicentrima u Zagrebu i Petrinji.
Vjerojatno nitko u Hrvatskoj o frakturiranju i crpljenju nafte ne zna više od iskusnog predsjednika Hrvatske udruge naftnih inženjera i geologa Želimira Šikonje i profesorice na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu prof. dr. sc. Darije Karasalihović Sedlar. Objašnjavaju nam kako se izvodi frakturiranje i koje su razlike u njegovoj primjeni u Europi i u Americi gdje je daleko popularnije nego kod nas. Doc. dr. sc. Josip Stipčević seizmolog Geofizičkog odsjeka PMF-a, priznaje nam da ni sam ne zna koliko je intervjua i odgovora na raznorazna pitanja dao od zagrebačkog potresa u ožujku do današnjeg dana. Slaže se da je dobro da ljudi pitaju i uče i potresima jer će tako teže nasjedati na dezinformacije i teorije zavjere.
Uglavnom su naši sugovornici zaključili kako bušenje i vađenje nafte i plina, posebno po američkim metodama koje se u Hrvatskoj i Europi sasvim sigurno ne primjenjuju, teoretski može utjecati na seizmološku aktivnost tla.
Očito je upravo ta činjenica glavno uporište onih koji tvrde da frakturiranje uzrokuje potrese, a takve se, ako ćemo vjerovati stručnjacima, onda može nazvati i teoretičarima zavjere.
Međutim, da bi bilo koja teorija imala smisla treba ipak malo detaljnije čitati znanstvene radove ili poput nas pitati one koje znaju i onda vidjeti između ostaloga koliko se energije oslobađa frakturiranjem, a koliko pomicanjem ploča u zemljinoj utrobi – tamo gdje nastaju potresi - desetak tisuća metara ispod površine po kojoj hodamo.
Čini se da su ljudske intervencije u prirodi – čak i one najveće poput gradnje brana i umjetnih jezera – zapravo mačji kašalj u usporedbi s prirodnim silama koje djeluju mimo naše volje. To, naravno, ljudima – i tvrtkama i pojedincima - ne bi smio biti alibi da u neumjerenoj utrci za profitom rade što hoće (jer će i onako sve u ruševine, prah i pepeo pretvoriti potres ako majka priroda tako odluči), nego da više slušaju stručnjake za neka područja.
Primjerice seizmologe koji uporno ponavljaju da potrese ne možemo predvidjeti ni spriječiti, ali zato možemo sagraditi kvalitetne kuće koje ni najjače podrhtavanja tla neće srušiti.