Audijencija kod pape Franje životni je uspjeh Totija Dedića, ponosnog Roma sa zagrebačke Trešnjevke, podrijetlom iz Bosne, čiji je i danas vitalni otac Nadir (91) preživio logor Jasenovac, govorili su svjedoci, ponajviše zahvaljujući svojim nebeskoplavim očima. Brat Ramo je pokojni, no Tofko, koji je prije desetak godina promijenio ime u Toti, po svom idolu, nogometašu Rome Francescu Tottiju, dopro je u nebeske visine, do „Padre Francesca”, u Vatikan. I humanitarne nogometne utakmice u Formellu, trening centru Romina gradskog rivala Lazija, nebeskoplavih dresova, između reprezentacije „Roma i prijatelja” i vatikanske, papinske momčadi „Fratelli tutti”, nazvane po najpoznatijoj enciklici vrhovnog poglavara Katoličke crkve („Braća svi”).
Tutti, Totti, Toti, Romi, Roma, Rim... Pleonazama i kontrapunktova ipak manje negoli sreće, zadovoljstva i ponosa na ova tri dana u Vječnom gradu predstavnika naroda koji nema svoju državu, ali čiji su baš hrvatski predstavnici prepoznati od namjesnika Isusa Krista. Podsjećamo da je Toti predložio utakmicu na susretu s apostolskim nuncijem u Republici Hrvatskoj, mons. Giorgiom Linguom, ostalo je danas povijest, no pomoglo je i što udruga „Svjetska organizacija Roma u borbi protiv diskriminacije, rasizma i siromaštva”, koju je Toti Dedić sa suradnicima osnovao 2009. godine, u svom nazivu sadrži i ključne riječi iz enciklike „Fratelli tutti”, kako je to 85-godišnjem Svetom Ocu u svom govoru dvaput, da dobro zapamti, istaknuo kardinal Gianfranco Ravasi, inače predsjednik Papinskog vijeća za kulturu, kad je na početku zajedničke audijencije sudionika humanitarne utakmice predstavljao Totija i objašnjavao kako se zove i čime se bavi njegova udruga.
„Pred Bogom ne samo da su svi ljudi izabranici nego su svi i prvotimci”, rekao je Papa prije dva mjeseca Romima u Košicama, tijekom svog apostolskog putovanja u Mađarsku i Slovačku, a slično je ponovio i Romima iz Hrvatske s kojima se zadržao čak 35 minuta prošle subote. Francesco i Toti, jedan do drugoga. Lopta, dresovi Dinama (Papa Franjo s Petkovićevim brojem 10) i „vatrenih” (Modrićeva „desetka”), „trojka” New Jersey Netsa Dražena Petrovića i nezaobilazna „Romovnica” za Papu Franju. Održao je Toti trominutni govor na talijanskom, jer se prevoditelj na hrvatski nije pojavio; Papa ga je pažljivo slušao i potom u svom dužem obraćanju između ostalog poručio:
- Sport uključuje i to je znak nade da dječji snovi neće biti ograđeni barijerama odraslih. Zato neka odlučujući gol u nedjeljnoj utakmici bude pogodak koji daje pobjedu nadi i isključuje isključivanje – kazao je Papa, a Totijevi igrači su ga dan kasnije poslušali, jer nedjeljna utakmica, izravno prenošena na Lazijevoj klupskoj TV, s dvojicom uobičajenih komentatora te „streamana” na Vaticannews.va i Romea.cz, završila je 7-7, iako su gosti iz Hrvatske vodili 6-1.
No, važnije od rezultata bilo je da čak dva gola zabije Felipe, dječak s Downovim sindromom, uz ovacije gledatelja i igrača obje momčadi, a našem Totiju je tada glavni sudac utakmice, Ciro Immobile, inače napadač Lazija i europskih prvaka „azzurra”, morao pokazati žuti karton jer se čestitavši „malo zanio” i odšetao u trenerski prostor suparnika; nije ga spaso ni dres koji ne nosio, Papa Francesco s brojem 1...
Utakmica je odigrana s razglasom, razmjenom darova, bio je tu i orao Olimpia, Lazijeva maskota koja inače uoči utakmica leti iznad Olimpijskog stadiona, pa tako i večer prije uoči derbija s Juventusom, koji smo svi pohodili. Na dan utakmice u sali za konferencije za medije održana je koncelebrirana sveta misa na talijanskom i engleskom (hrvatski se svećenik nije pojavio), obje su momčadi zajednički ručale tamo gdje inače ruča Lazio (na meniju tjestenina i voće, ugljikohidrati i vitamini prije napora, kao profićima!), a na Immobileovo mjesto, gle slučajnosti, sjeo je baš naš Toti!
- Osjećam se kao da sam dotaknuo sve zvijezde i planete. Živio sam za ovo punih 20 godina, a možda i više. Možda je moj cijeli život bio ciljan da dođem do Svetog Oca. No, nisam ja birao njega, nego je tako spalo da vrijeme kroz koje prolazimo, naše brige, diskriminacije, segregacije i mržnja s kojom smo se susretali izaberu baš nas – istaknuo je Toti Dedić.
Evo i postave prve međunarodne utakmice romske reprezentacije, koju je izabrao Elmir Mehmedović, inače voditelj nogometne akademije nacionalnih manjina Hrvatske iz Slavonskog Broda, čovjek čija je svaka druga rečenica neka dosjetka koja nasmijava i širi dobro raspoloženje. Formacija je bila 3-4-1-2, kao u zlatno doba Serie A devedesetih: Dejan Seferović – Džemal Osmanović, Denis Glavina, Antonio Dedić – Stanija Stanković, Nenad Mitrović, Džemal Osmanović junior, Diego Seferović – Suljo Seferović junior – Enis Seferović, Damir Azizi. Na klupi su bili Željko Jurić (golman), Jaroslav Horvat, Merhat Šabani, Lukas Pulko, Rehat Ristemi, Suljo Seferović senior, Veldin Karić, Antun Bando i Vladimir Simić. Strijelac prvog, povijesnog pogotka bio je Azizi (24), podrijetlom s Kosova, inače napadač trećeligaša Ponikvi, a na trećem, nakon solo-prodora, čestitao mu je i sudac Ciro Immobile, koji mu se kasnije i potpisao na loptu koju je mogao zadržati kao strijelac „hat-tricka”. Glavina i Karić su bivši profesionalci, Denis i danas igra za Međimurje, a Karić trenira juniore Varteksa (ne miješati s Varaždinom!), obojica sudjeluju na Totijevim kampovima za djevojčice i dječake diljem Hrvatske. Vođa puta bio je Totijev asistent Nikola Kriković - on je četiri mjeseca jedini komunicirao s Vatikanom, Dinamom i HNS-om.Direktor organizacije bio je Rehat Ristemi, „Pippo Inzaghi za siromašne”, jedini kojem je poništen pogodak zbog zaleđa.
- Zahvaljujem svim svojim suradnicima, mom Sulji Seferoviću, Osmanovićima, prijateljima iz Broda, oni su naši ambasadori, a ja sam samo mali kotačić koji je ovo pokrenuo. Bez njih bi Toti bio nula, nitko i ništa. Idem dalje u nove pobjede, prema novim projektima, zovu nas naši Romi u Švicarsku, Bruxelles, New York, Sevillu, ne znam ni sam više tko sve ne. Dajem im podršku da se osjećaju ponosno s većinskim narodima među kojima žive, ali da traže svoja prava u okviru zakona tih država. Koliko je meni poznato, mi u Hrvatskoj imamo najveća prava u odnosu na sve Rome, ponosni smo na temelje koje je naša Vlada postavila, ali nažalost, nismo još pronašli našu zajedničku priču i mrežu pa da budemo svi ponosni. Imamo više kultura, jer puno različitih romskih plemena živi u Hrvatskoj. Većinski su Bajaši, koji dolaze iz Rumunjske, ima ih preko 20.000, a manja plemena među kojima su Suljino, Čergaši i moje, Kaloperi, su iz BiH. Možda nas ima 50-ak obitelji. Živimo u neizvjesnosti za našu budućnost i organizaciju – u jednom je dahu pričao Toti.
A Suljo Seferović (50), koji ima šestoro djece (četiri kćeri i dva sina), bavi se dječjim vrtićem i predškolom, imao je neka i nogometni klub Crni Biseri. No, ni u vrtić ni u klubu nisu samo Romi. Seferovići su osnovali prvu romsku udrugu, Uniju Roma Hrvatske, a Suljin otac Ragib bavio se poviješću Roma, istraživao holokaust i kulturu, prevodio na romski jezik bajke, radio slikovnice te napravio prvu romsku početnicu u Hrvatskoj. Unuci Dejan, Enis, Diego i Suljo junior danas su romski nogometni reprezentativci. Jedan igra u Nuru, dvoje u Okučanima, najmlađi, Enis (19) trenutno je bez kluba.
- Ovo je povijesno za nas Rome, jer kad se nas pita, mi u kojoj zemlji živimo, to je naša država. Žao mi je što nisu došli Romi iz svih krajeva Hrvatske, nije bilo za sve mjesta, ali doživio sam ovo kao neko novo rođenje. Povijest se ispisala. Bili smo kod Pape, pa odigrali utakmicu sa svećenicima iz Vatikana, nije se išlo na pobjedu, nego da se napravi socijalizacija između djece s potrebama i nas Roma, završilo je remijem, da svi budu zadovoljni – istaknuo je Seferović i podsjetio da se vrtić u Kozari boku koji vodi, zove Ceferino Jiménez Malla, po prvom romskom svecu, kojeg je proglasio papa Ivan Pavao II. Suljo je iskoristio priliku i papi Franji darovao knjigu svog oca „Početak, sadašnjost i budućnost Roma”.
- Najvažnija je edukacija. Kažu, Romi nemaju kulturu. Imamo kulturu! Ima prljavih, ali ima i čistih Roma. Većina nas ima sluha, nadareni smo za jezike, a ne zaboravimo onu da vrijediš koliko jezika govoriš. E pa neki od nas govore šest-sedam jezika – upozorava Suljo, koji je kao mlad krenuo u školu za odgajatelja, ali je zbog nedostatka financija prekinuo, no svejedno je osnovao vrtić i tamo radio, prošao kontrolu Ministarstva i dobio sve potrebne dozvole. Inače je invalid Domovinskog rata, prva generacija dragovoljaca iz 1991.
- Najjače oružje je čovjek – pričao je uoči posjeta Vatikanskom muzeju. - Čovjek sastavlja i poslije lansira sva oružja, bombe, rakete... Zato je najvažnija stvar pridobiti ljude za mir – poručio je Suljo Seferović, koji je prije pet godina doživio da mu u dvorište vrtića i škole bude bačena bomba. Nitko nije nastradao, ali - ne ponovilo se!
Nakon što su vidjeli neke rimske starine i kipove, svog su se teškog fizičkog posla sjetili Stanija Stanković i Nenad Mitrović, Romi iz Slavonskog Broda, gdje ih živi oko 3000. Obojica imaju p četvero djece i radnici su u građevini i stalno igraju za romske momčadi na Totijevim turnirima.
- Klesarstvom se bavim, imao bih posla u ono doba – kazao je stariji, Nenad, inače talentirani vezni igrač. - Da mi je stari imao para, danas bih možda igrao u Laziju – dodao je. No, onda bi morao putovati avionom, a ovako su on i Stanija do Rima potegli kombijem, s Totijem i Seferovićima. Nemaju povjerenja u „čelične ptice nemile”...
Kapetan reprezentacije, koji nosi dres s brojem 10, bio je Džemal Osmanović (40), poduzetnik iz obitelji „najbolje stojećih” Roma, koji u Istri imaju restoran i hostel. „Moćna familija”, kako ih opisuje Toti.
- Ugodno sam iznenađen, velika je ovo stvar za nas, još ne vjerujem da sam bio u Rimu i doživio susret s Papom. Utakmica, pak, za nas znači prijateljstvo, slogu, da nema rasizma, da nema mi smo ovo, vi ste ono, da smo svi jedno – poručio je popularni Đani, koji je u početnih 11 zaigrao sa sinom i zabio s bijele točke za 5-1.
Rome iz Češke predstavljali su Jaroslav Horvat, Lukas Pulko i Merhat Šabani. Potonji je s Kosova, (Prizren), ali Goranac, dakle podrijetlom iz Bosne. Ima ih i u Srbiji i Sjevernoj Makedoniji, ponegdje ih zovu Bošnjacima, jer su muslimani, ali oni sami sebe – Gorancima, objasnio nam je Merhat, inače direktor u banci, školovan u Australiji.
Dodajmo i da je troškove putovanja platila Dinamova zaklada „Nema predaje”, koja je dala i dresove, trenirke i tenisice. Hrvatski nogometni savez donirao je majice i jakne, a Toti još čeka novčanu pomoć Hrvatskog olimpijskog odbora. Hotel i autobus u Rimu pokrio je Lazio, a da sve prođe sa što manje problema cijelo je vrijeme bdio je mons. Melchor Sánchez de Toca, Španjolac iz Seville, čiji je pradjed suosnivač Atletico Madrida.
- Romi su došli u Andaluziju prije 600 godina, tužna je to priča. Utjecali su na nas muzikom, plesom, svi znate za flamenco, Romi su dio našeg identiteta. Postoje mnoge predrasude, tako da je ova nogometna utakmica mali znak svijetu da postane bolji. Mali je ovo bio korak, ali velik izraz humanosti – poručio je vatikanski „ministar sporta”.
Svrha ove humanitarne utakmice bilo je prikupljanje sredstava za potporu projektu “Un calcio all’esclusione” (“Udarac isključivosti”, igra riječ na talijanskom jeziku na kojem se i nogomet zove – calcio), koji promovira Rimska biskupija kako bi potaknula inkluzivnost Roma i najugroženijih ljudi. Tako su za papinsku momčad „Fratelli tutti”, osim nekoliko vatikanskih svećenika i Papinih švicarskih gardista, igrali i trojica mladih migranata koje je primila Zajednica Sant’Egidio te već spomenuti Felipe s Downovim sindromom, koji je nastupio i na Paraolimpijskim igrama. Domaću momčad s klupe je vodio bivši igrač „orlova” Odoacre Chirico, na podbacivanje lopte svratio je sadašnji trener „nebeskoplavih” Maurizio Sarri, a u publici je sve vrijeme bio i bivši trener Hajduka, današnji izbornik Albanije, Edoardo Reja. I njemu se svidio Azizi, ali sad je kasno...