Mnogima od nas potpuno je apstraktna misao da se topli obrok ne pojede danima. No, za Stanka Begovića iz sela Begovića kraj Petrinje, u brdima gdje signal mobitela rijetko stiže a internet je znanstvena fantastika, to je svakodnevica.
Ima 85 godina, odavno je udovac, i sve do 29. prosinca razmišljao je, kaže, kako naći neku dobru udovicu, da mu nešto skuha, možda malo pospremi, a on bi je zauzvrat napajao domaćim kravljim mlijekom i svježim banijskim zrakom.
A onda se sve, doslovno, srušilo u trenu.
Ostali bez blaga
Starac je gotovo gluh, pomažu mu slušni aparatići, no zna prepoznati emociju. Silno se, tako, razveselio kad su u njegovo selo Begovići, smješteno na obroncima ponad Petrinje, stigli volonteri Hotela Sport iz Ivanić Grada. Direktorica Danijela za sve je osigurala porcije svježe pripremljene tjestenine s ukusnim umakom.
- Hvala vam, djeco moja - zajecao je starac pozivajući nas u svoju trošnu kuću koja je nakon potresa postala neuseljiva.
Imate li kruha, pitaju volonteri.
- Imam nešto malo, dijete - skromno odgovara starac, a kad ulazimo u kuću, vidimo da je to što "ima" danima star, suhi kruh.
Do njega se ne dolazi cestom nego kaljužom, popucalim asfaltom koji je u potresu uništen kao da ga nije ni bilo, a odmah kraj te trošne kućice još je veća katastrofa. Tu je do prije samo koji dan bilo Obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo Vukajlija. Diljem Banije prodavali su mlijeko, sireve i fino vrhnje.
- Znaš, imali smo trinaest krava. Ali, sada više ništa od toga - vuče nas za rukav 15-godišnja Aleksandra pokazujući nam ruševine nekadašnje staje u kojoj je od trinaest, jedna krava izgubila život pod ruševinama. Ostale su budzašto rasprodali, kažu. Tinejdžerica koja je odrasla u ovom selu vodi nas uokolo. Kazuje, nije ovako bilo ni u ratu.
- Ma odakle ti znaš kako je bilo u ratu - pitamo je.
- Ne znam, ali vidim po svojim roditeljima, vidim da su jako zabrinuti i da nije dobro - uzvraća. Predobro se sjeća kobnog potresa. Bila je sama u kući s bakom Zorkom, roditelji su, kako kaže, "otišli zaraditi koju kunu".
- Baka je pala na pod pokraj vrata, nije mogla ustati, a ni ja nisam mogla izaći. Malo po malo, uspjela sam je izvući. Sada smo dobili kamp-kućicu, baka je tamo, a mi smo često u malenoj vikend-kući, susjedi su rekli da je slobodno koristimo jer je ostala čitava - govori hrabra djevojka.
Štala je posve srušena. U vrijeme našeg posjeta kamion iskrcava ciglu kraj njihove kuće.
Traži se i topla riječ
- Ali, što ćemo samo s ciglom? Treba nam željeza, treba nam raznog građevinskog materijala. Kuće su srušene, neuseljive... - govore nam u Begovićima.
Potreba je mnogo, a mogućnosti malo. Ipak, kažu, zahvalni su svakome tko ih posjeti, bez obzira što im (ili ništa) donio.
- Sada nam je svima najvažnija topla riječ. Dok smo svi živi, ostalo ćemo lako - ispraćaju nas iz sela u kojem gotovo da nema neoštećene kuće.
