Bili su to dani kaosa. U zabačena sela u okolici Petrinje, gdje su ljudi doslovno preko noći ostali bez svega, volonteri su dostavljali hranu, tople obroke, za one koji više nisu imali gdje kuhati. Među njima je bila i vrijedna obitelj Vujaklija. Po napuknutom asfaltu probijali smo se u selo Begovići kako bismo se uvjerili da je i tamo katastrofa ostavila trag. Urušene kuće, napukli zidovi, ljudi na ulicama, a hladan vjetar vije na sve strane.
Vrijedni poljoprivrednici
Tužno je doći nakon godinu dana i vidjeti kako dosad gotovo ništa nije obnovljeno. Kuća obitelji Vujaklija i dalje ima pukotine te se u njoj ne smije boraviti. Pred njom su dva kontejnera, sada jedini dom ljudi koji su do prije samo godinu dana bili poznati u kraju po odličnom siru, domaćem kravljem mlijeku i drugim proizvodima s obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva.
Sjetili smo ih se jer smo baš tih dana bili u Begovićima i čuli tešku priču. Baka Zorka dočekala nas je na pragu male vikend-kuće koju su susjedi dali obitelji na korištenje. Tu joj je, govori nam, lijepo i toplo, a dane krati gledanjem televizije. Ona spava ovdje, drugi su u kontejnerima, kaže. Poziva nas da se ugrijemo jer vani je velika hladnoća. Uz topli kamin Zorka nam kazuje kako joj je ova godina bila najgora u ovih 87, koliko živi.
- Sjećam se tog dana kao da je bio jučer. Kad je zatreslo, u kući smo bile unuka Aleksandra, sada učenica drugog razreda srednje škole, i ja. Malo prije potresa htjela sam ići u štalu, ali Aleksandra mi je rekla da ne idem, da će to napraviti tata i mama kad se vrate iz kupnje, a ja neka se odmorim. Kada je zatreslo, stvari su se srušile na mene, a ja sam pala ispod vrata. Aleksandra me pokušala izvući, vani sam čula ljude kako viču, rekla sam joj da spasi sebe, a mene neka ostavi. Nekako sam ispuzala i vidjela da je sve srušeno. Imali smo trinaest krava, štala se urušila, jedna krava je na mjestu uginula, a druge smo morali prodati - sjeća se baka Zorka.
Kaže kako ju je unuka spasila spriječivši je da ode u štalu nekoliko trenutaka prije potresa jer tko zna što bi bilo da se tamo našla u trenutku kad se zemlja zatresla.
Sjeća se da su noćima spavali u automobilu jer nisu imali gdje drugdje.
- Takvo zlo ne pamtim. Sjedili smo u autu da se zagrijemo, moj sin Rajko, Milanka, unuci Duško i Aleksandra. Svako malo se opet treslo. Ma ne bojim se za sebe, samo da obitelj bude dobro - kaže nam gospođa Zorka.
Golemi troškove obnove
U međuvremenu, obitelj pokušava sklopiti kockice mozaika nekad lijepog života. Rajko je netom prije potresa, kaže Zorka, dobio posao u gradskom komunalnom poduzeću u Petrinji, a unuk Duško je mesar. Vrijedni su, marljivi ljudi i rade za obitelj. No, troškovi obnove kuće su golemi, a od države, kaže Zorka, nemaju previše pomoći. Pred kućom su palete s ciglama koje su dobili, no to nije ni približno dovoljno. Kuća je teško oštećena, pitanje je može li se uopće obnoviti ili će je trebati potpuno rušiti. Volonteri su se povukli, a za stanovnike zabačenih petrinjskih sela gotovo nitko da više i ne pita.
Zorka nam priča kako se ovdje nekad, u njenoj mladosti, lijepo živjelo. Sada svi imaju svoje muke i probleme, stanovnika je tek pedesetak. Život se, ipak, nastavlja. Neki su lampicama ukrasili kontejnere kako bi, čak i u ovim nemogućim uvjetima, imali osjećaj blagdana. Drugi tjeraju ovce na pašu, Zorka uzgaja svinje... Selo mora dalje. Tužno je što nakon godinu dana nema gotovo nikakva napretka.
- Kao da su nas svi zaboravili - kaže gospođa Zorka. Ali, svi u Begovićima ponavljaju onu istu rečenicu koju smo čuli i kada smo prije godinu dana s volonterima stigli u ovo lijepo selo.
- Ma glavno je samo da je glava na ramenu, sve ostalo će se riješiti - kazuje nam dok nas ispraća.
