ZAGREB - Mišo Kovač , Tony Cetinski , Zlatan Stipišić Gibonni i Marko Perković Thompson još su uvijek zlatne koke domaće diskografske industrije koja je odavno pala na koljena. Četvorica veličanstvenih još uvijek svoje albume uspijevaju prodati u nakladama od tridesetak tisuća primjeraka, no nitko od njih tim se brojkama više ne ponosi, iako su one u ovim vremenima - u kojima se kao veliki uspjeh ocjenjuje prodana naklada od 7500 primjeraka (pa se to računa kao zlatna ploča) - itekako respektabilne.
- Pad prodaje albuma problem je već godinama, a ujedno je to i pokazatelj da diskografija ne uspijeva pronaći prave odgovore u novim zakonima uspostavljenim na glazbenom tržištu. Ipak, drago mi je da sam još uvijek među najprodavanijim izvođačima, bez obzira na ukupnu lošu sliku - kaže Tony Cetinski.
Mišo Kovač Legenda još je precizniji, pa za propast diskografije optužuje svjetsku muzičku mafiju:
Pola milijuna singlica
- Oni su ti koji su uveli formu CD-a koju nitko ne može kontrolirati. Zadnja kontrola zbivala se dok su još u opticaju bile ploče, dakle, prije dvadesetak godina. A ploče su se ukinule upravo zato da nitko više ne bi mogao doznati točnu tiražu prodanih albuma, pa svjetski i domaći glazbeni mafijaši mogu sada do prekosutra vikati kako su baš njihovi pjevači najprodavaniji, jer se to nikako ne može provjeriti - kazao je Mišo, koji je u povodu izlaska svog posljednjeg CD-a “Ne tražim istinu” objavio da odustaje od daljnjeg snimanja studijskih albuma.
- Ja sam u životu sam prodao više ploča nego svi pjevači zajedno na ovim prostorima. Već 1969. godine, na samom početku karijere, imao sam 500.000 prodanih singl-ploča. Ni sam ne znam koliko je od tada do danas mojih albuma bilo zlatnih. Samo, treba reći i to da je za zlatni album nekad trebalo prodati 50.000 primjeraka, a danas je dovoljno prodati 7500 albuma i poslije se dičiti da si zlatni izvođač. To nisu kategorije za mene, nego za girice, pa sam zbog svega toga odlučio da više nikad neću snimati u studiju. Nećeš ti posla: pa danas u studiju snima svatko tko se toga sjeti, lakše je snimiti CD nego CT mozga, a kakvi se sve albumi ne snimaju, možda bi i lakše bilo poslije prodati pojedine snimke nečijih mozgova nego te pjesme snimljene na CD-u - kazao je Mišo povodom promocije svog posljednjeg albuma.
Nova kultura glazbe
S Mišom se slažu i njegovi diskografi iz Croatia Recordsa:
- Da je prodaja diskografskih proizvoda znatno smanjena, stara je priča. Mišo Kovač često ističe kako je sedamdesetih godina prodavano više njegovih ploča nego što je uopće bilo gramofona u državi, a to je, prema tadašnjoj statistici, apsolutno točno - tvrdi Anet Lešić, glavna urednica u Croatia Recordsu.
Dostupnost na internetu
Danas je, naravno, drugačije, a u prilog tome govore i priznanja za tiraže, koja se prateći tržišne uvjete učestalo revidiraju i smanjuju. Tako je osamdesetih godina priznanje za tzv. zlatnu tiražu bilo 50.000 primjeraka, za platinu 100.000, a za dijamantnu tiražu iznad 200.000 primjeraka. Danas za zlato treba prodati 7500, za platinu 15.000, a za dijamantnu nakladu iznad 30.000 primjeraka. - Kada je sve krenulo nizbrdo? U trenutku kada je po prvi put mehanički zapis s ploče prešao u magnetski zapis na kaseti, dakle, početkom osamdesetih godina. Prije pojave kasete, ili si imao ploču, ili nisi mogao slušati omiljenu pjesmu. No, s pojavom kaseta prvi put si mogao snimati i raditi duplikate originala i kod kuće - podsjeća Anet Lešić i nastavlja:
- Sve se još više strmoglavilo u trenutku pojave compact disca i, naravno, porastom upotrebe interneta. Problematiku piratskih CD-a iz devedesetih godina danas je zamijenila potpuna dostupnost svih proizvoda na internetu i to u tolikoj mjeri, da je to ugrozilo već i piratske prodaje. Pripadnici današnje mlađe generacije nemaju više naviku građenja vlastite kućne fonoteke, kao ni potrebu za visokom kvalitetom zvučnih zapisa. Njima su često dovoljni niskokvalitetni snimci (kako audio zapisa, tako i filmskih uradaka), pa postoji cijela jedna nova kultura slušanja glazbe preko Facebooka ili Youtubea. Također, i stalni pad kupovne moći građana nije zanemariva stavka. Ljudi si sve teže mogu priuštiti i kupovinu osnovnih namirnica, što CD-ove stavlja u kategoriju luksuznih proizvoda - objašnjava Anet Lešić.
A koliko uopće glazbeni konzumenti kupuju same albume? Premda su brojke o tiražama albuma poslovna tajna, uz pomoć samih pjevača, skladatelja, menadžera i pojedinih ljudi u diskografskom biznisu, uspjeli smo razvrstati izvođače i njihove albume u četiri kategorije. U prvoj su već spomenuti 'dijamantni' dečki: Mišo, Tony, Gibonni, Thompson i momci iz klape Maslina koji su se u ovom nizu našli zahvaljujući albumu “Da te mogu pismom zvati”.
U drugu kategoriju po tiraži albuma svrstali smo izvođače koji u prosjeku prodaju između 10.000 i 25.000 primjeraka poput
- Kupci mog novog albuma na poklon dobivaju i CD s remiksom mojih najvećih hitova od početka karijere do danas - kaže pjevač koji iskreno priznaje da se albume financijski više i ne isplati snimati:
Ne živi se od prodaje
- Nema tu zarade. Ako nemaš sponzora, teško da ćeš vratiti uloženi novac i trud. Albume snimam isključivo zbog obnavljanja vlastitog glazbenog repertoara, ali kada bih živio isključivo od njihove prodaje, bio bih na prosjačkom štapu - tvrdi Stavros.
U treću skupinu pjevača svrstali smo one koji u prosjeku prodaju između 5000 i 10.000 primjeraka poput Magazina, Baruna, Maje Šuput, Danijele Martinović, Jelene Rozge, ali i Vanne, koja je novim albumom odlučila okrenuti ploču, pa je postala sama svoj diskograf. Distributer joj je i dalje Croatia Record, no Vanni sada ostaju sva diskografska prava, pa postoji šansa da se jednog dana, uspostave li se nove tržišne regule, na taj način možda i obogati.
Na začelju naše liste izvođači su koji ne uspijevaju prodati 5000 tisuća svojih albuma poput Ivane Kindl, Amira Kazića Lea, Sandija Cenova...
- Istina je, mislim da je moj zadnji album prodan u otprilike 2000 primjeraka. Nije me sram to reći jer sam svjestan kakva je situacija - kaže Sandi Cenov.
Doista, nitko danas više na prodaju albuma ne gleda kao na pravi pokazatelj popularnosti pojedinih izvođača.
- Naravno, postoje glazbenici čija publika i danas poštuje kulturu kupovine novih albuma, kao što je to slučaj s publikom Arsena Dedića, Tereze Kesovije ili Olivera Dragojevića. Međutim, kod pjevača mlađih generacija, popularnost nije i ne može biti mjerena kroz prodaju, jer njihova publika odlazi na koncerte, traži njihove pjesme na radiju, a glazbu slušaju putem interneta, o čemu svjedoče i milijunski klikovi na You tubeu - zaključuje Anet Lešić.