StoryEditor
‘SI KAK JEN‘

Drugi album grupe Ogenj: Kajkavsko spajanje punka, rocka i folka u lakozapaljivu smjesu

U nekoj boljoj konstelaciji od ove naše Ogenj bi lako postao veliki bend i to ne samo u nacionalnim okvirima
Ogenj
 Darko Tomaš/Cropix

Ono što me još u demo-fazi oduševilo kod Ogenja je vrućica kojom frontmen Tomek predvodi tu koprivničku grupu čiji je forte, uz stihove na kajkavskom, energično stapanje globalnog punka i rocka s lokalnim folk idiomima.

Zapalio sam se za njih kad sam ih prvi put u jesen 2017. gledao i slušao uživo kao goste na koncertu Zadruge u zagrebačkom klubu Boogaloo, potom s Cinkušima u Vintageu, a onda i na samostalnom nastupu u Vinylu u kojem je, ukupno s bendom, bilo dvadesetak ljudi. Ogenj je i taj koncert, kao i svaki naredni kojem sam prisustvovao, otprašio kao da je pred njima krcat stadion, a takvu radnu etiku u nas ne njeguje mnogo bendova. Već mi je tada bilo jasno da je to sastav kojem bih odmah, da sam ostao u diskografiji, objavio debi album, a na prvijencu “Domaj” (Dancing Bear, 2018) posve su opravdali moju naklonost, iskazanu ranije u ovećem portret-tekstu u Magazinu Jutarnjeg lista.

Imaginarni trokut

Nedavno su objavili i drugi album “Si kak jen” kojim su potvrdili da nisu “one-trick pony”, a što se moglo nekome učiniti na konto “napitnica” poput “Hote, Hote” i “Lepa Mare”. No na “Domaj” su se našle i ukusne balade “Srce išče” i “Tebi” što je ukazivalo da mogu dodatno proširiti radijus kretanja.

Upravo se to i dogodilo na albumu “Si kak jen”. Premise su ostale slične jer Ogenj i dalje djeluje iz centra imaginarnog glazbenog trokuta čije vrhove čine Zadruga, Hladno pivo i Cinkuši, odnosno kao podravska inačica The Poguesa, The Gaslight Anthema, Dropkick Murphysa i Flogging Molly. No dok bi se neki zadovoljili pukim kopiranjem navedenih i time ne odmakli od šprance celtic-punka, Ogenj je pod vodstvom glavnog autora stihova i glazbe Tomeka autohtoni lokalni bend.


Upečatljive slike

Postupak je sličan, ali rezultat je originalan do te mjere da se Ogenj nameće poput podravske inačice istarskih Gustafa s kojima dijele energiju, ali ne i glazbene korijene. Ne manje važno, Tomek je i pomalo nevjerojatan “hibrid” Joea Strummera iz The Clasha s jedne i Iana Andersona iz Jethro Tulla s druge strane glazbenog spektra, a srodan je Kreši Končevskom koliko i Darku Rundeku.

U svemu tome ostaje svoj kao jedan od najeksplozivnijih frontmena u nas, a uz njega je Ogenj izrastao u energičan sastav koji početni folk-punk širi i prema stadionskom rocku, također procijepljenog s podravskim štihom. To je teren na kojem su se po uzoru na Bregovića i Dugme mnogi gadno okliznuli, ali ne i Ogenj jer “Megle” je ukusna koliko i najbolje skladbe The Waterboysa, “Duša” srodna Dylanu iz sredine 70-ih, “Moreš ti to” bliska Led Zeppelinu, a odjavna “Deca bez mati” Pearl Jamu.

Uostalom, prvu, pankerskiju polovicu albuma zatvara pjesma koja se i zove “Stadionska”, bliska i Gunsima i The Gaslight Anthemu. Šteta je ako Ogenj neće u karijeri dospjeti do stadiona ili barem velikih dvorana. Naime, njihov kajkavski, a on je u cijeloj priči jako bitan element, možda ostaje nerazumljiv onima izvan geografskog područja tog narječja, no valjda su ljudi kadri prepoznati srčanost, strast i zapaljivost Ogenja.

Primjerice, “Od gori se bolje vidi” srodna je i ostavštini Manu Chao i Les Négresses Vertes, “Kaj nebi bilo” zvuči kao da je pokojna Teta Liza bila glavna međimurska pankerica, a kao hitovi, kad bismo imali bolje radio postaje, nameću se “Zanavek buš moja” s ludo brzom tamburicom i stadionskim refrenom, ubitačno brza “Si kak jen” te nešto sporija, još iz demo-faze predivna mi “Zela si me”. Mumford & Sons zvuče blijedo spram ovakve vatre Ogenja.

Za one koji pri slušanju pa i čitanju stihova Ogenja imaju problema s razumijevanjem, valja naglasiti da je T.M. Kovačić pjesnik koji lako niže upečatljive slike poput “Takvu još deklu nisem v živo videl/Jezika do poda asfalt ga je prijel” ili “O pune lomare penezi kaj nam naju trebali/Kruha nismo gladni, od ljubavi je moći živeti”. Tomek nosi srce na reveru i toga se ne srami, a podjednako ne skriva i svoj šljakerski idealizam pa i gorljivu vjeru, tako prekrasno iskazanu u tmurnoj baladi “De te boli” u kojoj čovjeku dođe da se rasplače kad čuje stih “Zdigni glavu Jezuša, poglej/Visi na zidu i čaka kaj mu pove/De te boli, de te boli”.

Eto, tako se iskazuje vjera, a možemo i o domoljublju izrečenom u pjesmi “Od gori se bolje vidi” pri čijem završetku, nakon opisa pogreba, Tomek bijesno urla “Od gori se bolje vidi/Zrak je lepši i fini/Domovini se si bliži”. Nije veliki storyteller, ali je vješt u tome da s malo riječi iskaže bit poput one u stihovima “V nedelju za gazdo bilo je meso/Družina kaj stane, kosti pak pesu”. Brezovački, Krleža ili Miškina bi to jako dobro razmeli, kao i stihove “I dok se duša radi greha žalosti/Ostaje sam prazno telo štero ve štrči” iz “Duše”.


Osobno i opće

Tomek lako pomiruje svjetovno i duhovno, osobno i opće, ekstatično i elegično, baš kao što njegov bend sjajno stapa punk i rock s folkom i etnom te široke i jake melodije, moćne i pamtljive refrene, suludo brzi ritam i baladerstvo, metalizirane rifove i tamburicu.

U nekoj boljoj konstelaciji od ove naše, oštećene još i koronom zbog koje će teško uživo moći promovirati ovaj izvrstan album, Ogenj bi lako postao veliki bend i to ne samo u nacionalnim okvirima, ali to je već uobičajena hrvatska jadikovka o tome koliko malo cijenimo domaće glazbene poslastice, a volimo i propagiramo muzički bofl, bez obzira na porijeklo i u rasponu od srpskih turbo-narodnjaka do estradiziranih tamburaša i klapa. Vlado Kreslin bi Ogenj jako dobro razumio pa ne samo da se intimno nadam nego i javno zahtijevam da zajedno snime antiratnu baladu “Vojna” koju su mi već po drugi put ostali dužni. To je gotovo i jedina mana albuma “Si kak jen”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
03. srpanj 2020 10:05