U ovo doba “karantenskog bluza” sevdah je barem podjednako primjerena glazba pa tako već danima uživam u novom albumu “Singer Of Tales” Damira Imamovića, nedavno objavljenom za uglednu britansku “world music” diskografsku kuću Wrasse Records (pogledajte listu njezinih izvođača) u produkciji veterana Joea Boyda (Incredible String Band, Fairport Convention, Nick Drake, Maria Maldaur, Richard Thompson, R.E.M., 10.000 Maniacs, Billy Bragg i drugi).
Ne manje važno, uz Imamovićev glas i žičane instrumente na “Singer of Tales” svirali su istaknuti američki jazz basist Greg Cohen (suradnik Toma Waitsa, Boba Dylana, Elvisa Costella, Willeja Nelsona, Johna Zorna, Davida Byrnea, Laurie Anderson, Lou Reed, Woodyja Allena i drugih velikana), turski kemenče gudač i autoritet osmanske glazbe Derya Türkan te violinistica Ivana Đurić, dočim je prethodni Imamovićev album “Dvojka”, drugi sa skupinom Sevdah Takht, producirao i za vlastitu diskografsku kuću Glitterbeat objavio Chris Eckman (The Walkabouts, The Strange, Dirt Music). Imamović je prije spomenuta dva albuma objavio još nekoliko izdanja, no tek je od dokumentarca “Sevdah” (2009) redateljice Marine Andree njegova karijera krenula kako valja.
Prilično je bitno napomenuti da je Damir Imamović i već treći izdanak obiteljskih sevdalija jer djed mu je Zaim Imamović, a otac Nedžad Imamović pa je posrijedi i glazbeni zanat koji se prenosi s koljena na koljeno, kao u onih majstora koji prave i filigranski ukrašuju bakreno posuđe. U tom umjetničko-zanatskom majstorstvu sevdaha Damir Imamović igra i donekle suprotivu ulogu jer s jedne strane se doima poput tradicionalista koji od zaborava spašava stare sevdalinke i želi biti što vjerniji izvornome, a s druge strane ne lišava ih suvremenijih nagnuća i sveza s jazzom, folkom i bluesom. Na tom je kontrapunktu bila sazdana i “Dvojka”, a sada i “Singer Of Tales”. Ne smatram se dovoljnim poznavateljem sevdaha, iako je moje djetinjstvo obilježilo i nekoliko sevdalinki koje sam čuo od oca porijeklom iz Bosne, pa ću posegnuti za mislima kolege Miljenka Jergovića kad je u tjednu nakon zagrebačkog potresa pisao o albumu “Singer Of Tales”.
Doista, “smisao, kao i u ranijim Imamovićevim istraživanjima” je da Damir “za pjesmom traga preko muzičara snažnih imaginacija, a ne preko onih koji imaju snažno preduvjerenje što sevdalinka zapravo jest i kako sevdah valja izvoditi”. Uz to, “Singer Of Tales” je sastavljen od starih i novih pjesama, “općih mjesta” koje Imamović inovira koliko im biva vjeran i manje poznatih sevdalinki koje rijetko čujemo ili novih koje premijerno uglazbljuje, izvodi i snima. “Singer Of Tales” je i album na kojem je Imamović srodan američkim singer-songwriterima koliko i sevdalijama poput djeda Zaima ili “carigradskim uličnim muzičarima”, a njegov glas i glazba, kakvu uz pomno birane suradnike stvara, podjednako pripadaju ovom proljeću kao i nekom proljeću otprije sto ili dvjesto, možda i tristo godina jer teško je reći koliko je točno sevdah star kao glazbeni žanr, odnosno kad je točno ustanovljen u formi kakvu imamo na umu i u uhu kad pomislimo na njega.
Kako god, Imamović je ovakvim umjetnikom, kažu skromnim u odnosu na ljepotu njegove glazbe, mogao poniknuti samo u Sarajevu, a potom se iz tog ranjenog grada zaputiti svijetom da “pjeva sevdah priče” poput one iz “Čovjeku moje zemlje”, finalne pjesme albuma “Singer of Tales”. Ili su se neke sevdah-priče iz svijeta vratile do njega, poput neopisivo čarobne i beskrajno tužne “O bosanske gore snježne” koju je dobio od Omera Ombašića, “divnog čovjeka i sevdalije” koji je “tijekom rata protjeran iz Vlasenice i od tada živi i radi u Göteborgu”.
- Sreli smo se jer mi je htio pokazati stare pjesme koje je naučio od svoje majke i nane. I zaista su bile divne i autentične. Međutim, među njima se pojavila jedna za koju mi se učinila da bih je mogao pjevati jer me je svojom pričom jako potresla: ‘O bosanske gore snježne, sevdalinko, puna čežnje...’ i na dirljiv način oslikava njegov žal za rodnim krajem, rijekom Drinom, svim tim likovima koji žive još samo u pjesmama - rekao je nedavno Imamović za bljesak.info. U svezi te pjesme Omer Obašić je za aljazeera.net rekao: “Ja sam svoj identitet izgradio u Bosni. Tamo je moja duša i svi moji preci. Ovdje (u Švedskoj - op.a.) uspio sam da vratim sve ono što sam izgubio u ekonomskom smislu, ali mi niko ne može vratiti onaj dio duše. U ovoj zemlji ja nosim svoje porijeklo kao svoj teret i svoje blago”. Slušati tu pjesmu o tome zašto čovjek želi da ga želja mine i ne isplakati dušu jednostavno je nemoguće.
Dakle, svaki pravi i veliki sevdalija, što Imamović jest, ima svoj teret i svoje blago, odnosno svoj znamen koji svaki pravi slušatelj mora prepoznati i cijeniti. Njegov je taj da kroz povratak tradicionalizmu inovira sevdah i otima ga estradluku kojim je minulih desetljeća bio okrnjen, dok kotač ponovo u pravome smjeru nisu počeli okretati Dragi Šestić s Mostar Sevdah Reunionom, Damir Imamović, Amira Medunjanin pa i Božo Vrećo. Drugi je tankoćutni timbar njegovog glasa zbog kojeg mi jako dobro poznata i iznimno draga “U Stambolu na Bosforu” zvuči kao da se Damir vratio u Carigrad 19. stoljeća pa taj sentiment uvezao s onim koji izvire iz apalačijanskog folka i delta-bluesa. Treći je već spomenuto, pomno promišljanje glazbene pratnje i odabira svirača, a četvrti namjera da u svoj kanon sevdaha pripusti i nove skladbe. Rekao bih da je po tim intencijama Damir blizak Dunji Knebl i njezinom arhivskom istraživanju i spašavanju međimurske glazbe te Tamari Obrovac i njezinu širenju istrijanskih glazbenih motiva ka jazzu, mediteranskim i transatlantskim ornamentima. Peti Damirov znamen predstavljaju istančan ukus, posvećenost sevdahu, umjetnički rafinman i sentimentalnost njegove izvedbe.
Moglo bi se Imamovića smatrati i Cooderom sevdaha jer samo netko takav može inteligentno elaborirati zašto je “sevdah posebna lokalna poslastica” čiji “dijelovi jesu zaostaci otomanskog naslijeđa na našim prostorima, ali i danak svim transformacijama kroz koje je to naslijeđe prošlo” te da “upravo zbog toga sevdah još uvijek ima to neko posebno značenje, čak i za nove generacije”, kao “način na koji se lokalna kultura mjerila i oplođivala stranim utjecajima” (ravnododna.com). Na tim i takvim proturječjima sevdaha Damir Imamović je veliki majstor pjevanja priča o “crnoj žuči”, odnosno pjevač i muzičar sav sazdan od čežnje i žudnje. Stoga i nije čudno što mi je u “karantenskom bluzu” - kad svatko čezne i žudi za nečime što smo do jučer poimali zdravo za gotovo - koliko bolno, toliko i lijepo slušati “Singer Of Tales”. Gotovo da se na balkonu osjećam poput onog bolnog paše iz predivne “U Stambolu na Bosforu”.