U iščekivanju novog vala korone dobili smo još jednu knjigu o novom valu, ali onom jugoslavenske rock i pop glazbe, "Zamisli život..." beogradskog novinara i publicista Dušana Vesića (r. 1959). S obzirom na brojne eseje i osvrte o novom valu, nekoliko knjiga čiji su se autori bavili novim valom ("Sretno dijete" Igora Mirkovića, "Moj život je novi val" Branka Kostelnika, "Hrvatski punk i novi val" Vinka Barića, "Vodič kroz novi talas u SFRJ" Vladimira Đurića), "YU rock enciklopediju" Petra Janjatovića i niz biografija pojedinih glazbenika, uključujući i Vesićevu "Magi - kao da je bilo nekad" te dokumentarne filmove koji su se na ovaj ili onaj način doticali novog vala, prva pomisao je da nam još jedna knjiga o novom valu treba koliko i novi val korone.
Tome bi tako i bilo da "Zamisli život...", objavljena u Srbiji pod naslovom "Bunt dece socijalizma", ne počiva na nekoliko čvrstih stupova. Prvi je živopisnost i lepršavost Vesićevog spisateljskog stila i sposobnost da kronološki i tečno ispiše priče o akterima novog vala kroz period od 1977. do 1982. godine. Njegova knjiga krcata je iskričavim krokijima iz kojih ćete se podsjetiti na detalje o akterima novog vala, ali i saznati nešto novo, pogotovo ako ste mlađi. Čak će i stariji naći pokoju "cvebu" iz života članova Pankrta, Parafa, Azre, Filma i drugih protagonista Vesićeve knjige, a pogotovo onih iz beogradskog kruga poput Idola, Šarla, Orgazma ili Pilota.
Jedna od takvih je i da je "priča o Idolima otpočela još 1963. godine" jer je "tog ljeta otac Zdenka Kolara (22. listopada 1956, Beograd), zanatlija, dobio posao nadstojnika zgrade u Knez Danilovoj 36 u širem centru Beograda. Kad je kamion s njihovim stvarima stao ispred zgrade, tata Grga uočio je bucmastog dječačića kako ih promatra. Bio je to Vladimir Divljan. Zdenko će te jeseni poći u prvi razred osnovne škole, Vlada je tada imao tek pet godina". Dakle, Divljan je kao dječačić bio bucmast barem koliko i Zdenko. Kasnije je Vlada postao idol za kojim su uzdisale mnoge djevojke, a Zdenko debeljuškasti basist Idola.
Takve "cvebe", kao i one o unutarnjim odnosima između ovog ili onog benda, Vesić sipa iz rukava, a one snažno doprinose kolorističnosti njegove knjige. Oslanjao se na vlastita sjećanja, kao insajder beogradske novovalne scene, potražio je sjećanja drugih i prošao kroz arhive i zapise. Osobno ga ne pamtim kao rock kritičara iz 80-ih jer je tada radio za bulevarsku štampu i uređivao domaću glazbu u magazinima Rock i Pop Rock koji mi nisu bili zanimljivi, no nepobitno posjeduje vještinu i strast za pričanje priča. Uz to, kako mi potvrđuje i kolega Dragan Ambrozić, beogradski kritičar kojeg dobro poznajem i s kojim sam surađivao u magazinu Ritam, Vesić je odradio "udarnički posao u istraživanju fakata i publicistike". Iz tog drugog stupa proizlazi i treći knjige "Zamisli život...", a to je kompiliranje stavova drugih kritičara uz koje iznosi vlastite vrijednosne prosudbe.
Definitivno se ne slažem s njegovim mišljenjem o pojedinim albumima jer, primjerice, daleko više od njega cijenim prvi album Parafa "A dan je tako lijepo počeo...", a daleko manje novovalnu mimikriju "Doživjeti stotu" Bijelog dugmeta, no zanimljivo je čitati njegove prosudbe jer su solidno argumentirane. U nekima, bez obzira na to koliko bile njegove, a koliko derivirane iz stavova drugih kolega, Vesić je pronicljiv, zanimljiv i svjež pa nudi dobre, ponekad i nešto drugačije okvire slikama koje imamo ili nemamo o najvažnijim pločama novog vala, čiji popis navodi pri kraju knjige. Dobro je procijenio i producentsku ulogu Husa, katalizatorske role Buldožera i Bijelog dugmeta, kao i osobine Houre i Štulića, Stublića i Rundeka, Lovšina i Predina, Gileta i Divljana, Koje i Mladenovića i drugih. Već se tada naslućivalo što će s njima biti poslije.
Četvrti nosivi stup "Zamisli život..." je važan i u knjizi o Magi, a to je sociološki i kulturološki ekspoze, ova put cijelog novog vala. U prologu i zaključku precizno detektira zašto se i kako na asfaltu Ljubljane, Rijeke, Zagreba, Beograda, Maribora i Novog Sada zakotrljao i po čemu je i međusobno bio drugačiji, a nakon pet godina o stijene Balkana koncem 1982. godine zajednički razbio novi val tih gradova te je ukratko opisao što se zbilo kasnije. Priznaje da je zakasnio na punk s kojim nije bio oduševljen, ali da ga je kao mladića kojeg je "jugoslovenska popularna glazba uvijek više zanimala od svih drugih glazbi na svijetu, strašno zanimalo kako će se novi zvuk odraziti na domaću scenu koja je postojala fragmentarno, ali ne i kao cjelina".
Novi val nama je postao okvir za punk, post-punk, ska, reggae, new wave i synth-pop jer je YU-rock scena do kasnih 70-ih bila tanka, a u smiraj Titova života gradovima su carevali do sada, učmalost i sivilo ("Dolgcajt", kako su to saželi Pankrti). U takvom vakuumu novi val je postao glazbeni pokret "za nas koji nismo htjeli na radnu akciju jer nismo htjeli raditi džabe, za nas koji nismo htjeli među omladinske rukovodioce jer smo ih smatrali seljacima, za nas koji nismo htjeli u Partiju jer joj nismo vjerovali", odnosno za one protiv "velikih ovlasti policije", "ponižavajućeg služenja vojnog roka" i kratkog radnog vremena klubova i barova.
Podražaji iz Velike Britanije i Amerike bili su važni, no Vesić smatra da je novi val u Jugoslaviji ponajprije "nastao iz unutarnjih političkih i društvenih okolnosti", kao "kulturna pobuna protiv gluposti sistema, bez namjere da ga osporava" te kao "društvena energija usmjerena prema umjetnosti", a čija je glavna ideja bila "proširivanje dometa osobnih sloboda", neovisno o "režimski proklamiranim dometima kolektivnih sloboda".
Čekalo se da sistem odumre sam od sebe, a "umjetničke provokacije" novog vala, koje bi u demokraciji izazvale daleko manju pozornost, postale su važne, iako više regulirane osobnom autocenzurom nego zabranama od strane partije; izuzev poreza na šund, fusnota na omotima, izmjena nekoliko stihova i uklanjanja pjesme "Radnička klasa odlazi u raj" s albuma Haustora. Kasnije se otkrilo da neki protagonisti novog vala imaju dosjee u UDBI (Vim Cola iz Parafa čak četiri registratora), ali nije bilo frontalnog napada sistema na novovalce.
Klubovi u kojima su nastupali bili su podupirani gradskim novcem, albume su im objavljivale državne/društvene diskografske kuće, a često ih se emitiralo i na državnim RTV kućama. Čak se vodilo i računa o profitu, kao i u Engleskoj. Vesić zapaža i da je novi val uglavnom nastao među pripadnicima srednje klase, uz pokojeg aktera iz redova radništva i "crvene buržoazije", a kad piše "kako novi val nije politički uzburkao Jugoslaviju" jer "nije bio usmjeren ni protiv sustava ni protiv režima" nego "protiv mentaliteta", Vesić je i rezigniran i rezolutan. "To je bila bitka koju novi val nije mogao dobiti. To je bitka koju, čini se, ne može dobiti nitko". Osim narodnjaka koji se priklanjaju takvom mentalitetu, a što su novovalci stoički "ignorirali". Danas žešće stihove pišu TBF, Edo Maajka ili Hladno pivo, ali tko mari za to kad su klinci demokratski odabrali narodnjake.
Novi val je stoga bio i ostao oaza nakon čijeg su isušivanja ostali mitovi i legende, sjećanja na koncerte, novinski članci, hrpica utjecajnih albuma u rasponu od avangardnih preko pogrešno produciranih do srednjostrujaških, a potom i dokumentarci i knjige poput "Zamisli život...". Dobrodošla je jer nije preosobna, ali ni suhoparna, nego živopisna historija novog vala kao najvažnije faze YU-rocka.
Ništa prije u popularnoj glazbi, jer u 70-ima je rock ovdje bio kilav, a nažalost ni poslije, jer su se okolnosti početkom 90-ih promijenile na lošije, na ovim prostorima nije zadobilo takav kulturološki značaj; čak disproporcionalan realnoj popularnosti, premda je u njemu bilo i albuma visokih naklada i popularnih bendova. Šteta, jer su po državama proizašlima iz Jugoslavije nicali podjednako dobri sastavi, no okolnosti su za njih bile takve da za neki njihov "novi" novi val nije bilo šanse.
Rock je izgubio generacijsku utjecajnost, a muzika identifikacijski kôd mladih. Bunt nikome više nije potreban jer demokracija i kapitalizam, lažno nudeći svašta i svima, amortiziraju sve provokacije. Nažalost, mentalitet je kroz rat i tranziciju postao još gori, a ako smo uz "zamisli život u ritmu muzike za ples" (Film) početkom 80-ih maštali o boljem životu, od početka ovog milenija znamo da "možda je najbolje godinama iza nas" (Jinx). Otuda i (Vesićeva) nostalgija za novim valom.