StoryEditor
SURADNJA

Dva genijalca: Zbog atmosfere Leone je na setu puštao Morriconeovu glazbu

Leone je imao takvo povjerenje u Morriconea da je tražio od njega da mu za ‘Bilo jednom na Divljem zapadu‘ glazbu sklada unaprijed
Sergio Leone (lijevo) i Ennio Morricone (desno)
 Cinquini/Bestimage/Profimedia

U subotu na HRT 3 emitiran je odličan špageti vestern Sergia Corbuccija “Plaćenik” za koji je glazbu skladao Ennio Morricone.

Soundtrack se ponajviše pamti po fućkanju Alessandra Alessandronija, koje vodi melodiju i zapravo je najvažniji “instrument” u čitavom filmu. Alessandronija je Morricone prvi put upotrijebio u filmu jednog drugog Sergia, Sergia Leonea, “Za šaku dolara” (1964), dotad najuspješniji špageti vestern, koji je izazvao poplavu sličnih proizvoda i započeo inspirativnu suradnju skladatelja i redatelja.

Tek da se zna, Leone isprva nije htio Morriconea, na njemu je inzistirao producent jer ga je i ranije angažirao, no ispostavilo se da se njih dvojica jako dobro znaju jer su išli zajedno u školu. Kad je pogledao grubu verziju filma, Morricone nije htio da glazba zvuči kao u američkim vesternima, gdje dominira simfonijski orkestar, htio je škrte mediteranske instrumente koji su se koristili na Siciliji i u Sjevernoj Africi. “Za dolar više” (1965) snimljen je s većim budžetom, pa je i glazba razigranija, dok je “Dobar, ružan, zao” (1966) trajao skoro tri sata, a naslovna tema - u izvedbi orkestra Huga Montenegra – dospjela je na prvo mjesto svjetskih top lista.

Leone je imao takvo povjerenje u Morriconea da je tražio od njega da mu za novi film “Bilo jednom na Divljem zapadu” (1968) glazbu sklada unaprijed. Tu je mogao koristiti orkestar, osobito je bio važan glas pjevačice Edde Dell’Orso, kao i usna harmonika, po kojoj se zvao lik Charlesa Bronsona: film je imao pretenziju biti autentičniji od američkih vesterna, a koliko je Leone bio zadovoljan Morriconeovim radom, svjedoči podatak da su na snimanju pojedinih scena svirale melodije koje će biti korištene u završnoj verziji, kako bi se glumcima stvorio štimung u okviru kojega moraju igrati. Njihov posljednji špageti vestern bio je “Sakrij se” (1971), gotovo na rubu tog žanra jer je James Coburn glumio irskog revolucionara, što je skladatelj podvukao pjevanim refrenom “Sean, Sean”.


Morricone je skladao glazbu i za mnoge druge važne špageti vesterne, za “Veliku tišinu” Sergia Corbuccija, te za “Licem u lice” i “Sokolov plijen” Sergia Sollime. Volio je koristiti neobične uvode za svoje melodije, na primjer, s otkucavanjem džepnog sata započinje završni dvoboj podvučen raskošno aranžiranim glazbenim brojem u “Za dolar više”, a sličnu funkciju ima ulomak iz Beethovenove “Za Elizu” koji prelazi u zvučnu eksploziju na kraju “Sokolovog plijena”. Njegova glazba iz špageti vesterna nikad nije nominirana za Oscara, ali je i danas neusporedivo najslušanija.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
11. kolovoz 2020 20:09