TRANSSEKSUALCI U HRVATSKOJ

‘Imam divnu ženu i djecu, ali ja nisam muškarac. Ostavljam ih, ne želim da znaju za mene...’

Borna je tipični tinejdžer. Nosi jež frizuru, uvijek je u trapericama, s jednostavnom majicom, modernim tenisicama i kožnom narukvicom na ruci. Odličan je nogometaš, zgodan, sportski tip.

Ljetos je navršio 16 godina. Jedan od najgorih dana u njegovom životu. S tim rođendanom Borna je morao nabaviti osobnu iskaznicu, iskaznicu koju će na zahtjev svako malo morati pokazati nepoznatim osobama. Iskaznicu koja će otkriti sve. Pored dječačke slike stajat će izdajnički spol: žensko.

Borna se rodio kao Lucija. Rano je roditeljima počela govoriti da je ona dječak, a još u nižim razredima osnovne škole počela je nositi isključivo mušku odjeću. Otrpio je sve brutalne napade vršnjake. Roditelji su shvatili da je stvar krajnje ozbiljna. I, na Borninu sreću, odlučili mu pomoći.

Nisu znali ništa o transseksualnosti. Educirali su se i saznali da je biti transseksualac iznimno teško, a u Hrvatskoj neizdrživo: Hrvatska nema niti jednog stručnjaka, nema specijalizirani centar, nema psihijatra, endokrinologa, kirurga, nema odgovarajuće zakonodavstvo.

O problemima s kojima se suočava njihov sin obavijestili su sve - od pravobraniteljice za djecu do nadležnih ministarstava, pronašli su odvjetnika, podigli nekoliko upravnih sporova, a spremaju se i na Europski sud za ljudska prava. Jer žele da njihovo dijete, koje je na hormonalnoj terapiji, ima muško ime i pravo da živi kao muško. Žele da njihovo dijete bude sretno, da bude ono što jest. Da bude kao i drugi vršnjaci - da, primjerice, igra nogomet, u kojem je odličan. I da igra u klubu, muškom.

Uspjeli su ishoditi da Lucija promijeni ime. Nije se, doduše, mogao zvati Ante ili Marko, ali je po postojećim zakonima mogao uzeti neko neutralno ime, koje može biti i žensko i muško, poput Vanja ili Saša.

Odlučili su se za Bornu. Ali promjena imena upisana mu je kao dodatna napomena. Kad god Borna negdje nosi rodni list, vidi se da se rodio kao Lucija.

Srednju je školu upisao kao Borna, kao dečko, u drugom gradu. I većina njegovih nastavnika i kolega ne znaju njegov biološki spol. Oni koji znaju, respektiraju Bornin rodni identitet. Ali osobna će svakome otkriti da je - žensko.

- Transseksualnost je ogromna patnja, duševno iznimno teško stanje, s kojim se ljudi moraju nositi. To su nesretne osobe, koje ne mogu van iz svoje kože. Ono što one žele jest promjena spola, kirurška ili hormonalna. A to znači promijeniti sve ono što jesi, suočiti se s osudom okoline, mogućim odbacivanjem od obitelji i prijatelja, otkazom na poslu, teškim ponovnim zapošljavanjem.

Alternativa je teška osobna patnja cijeli život - objašnjava dr. Nataša Jokić Begić, psihologinja sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, koja se igrom slučaja počela baviti problematikom transseksualnih osoba te postala ključna figura transseksualne zajednice. Drži grupne podrške, na koje trenutno dolazi 30-ak osoba.

Poremećaj?

Transseksualnost je, objašnjava, dugo smatrana isključivo psihičkim poremećajem. Međutim, znanost je dokazala upravo suprotno. Transseksualci u pravilu nemaju nikakvih psihičkih smetnji, iznadprosječno su inteligentni i uklopljeni u društvu. Većina ih se svim silama pokušava prilagoditi životu u ulozi biološkog spola.

Stručno rečeno, radi se o poremećaju koji karakterizira subjektivan osjećaj pripadanja suprotnom spolu kod fenotipno, kromosomski i hormonalno zdravih osoba. Istraživanja potvrđuju da se radi o biološkom uzroku, odnosno o poremećaju u spolnoj diferencijaciji mozga u posljednjem tromjesečju trudnoće i nekoliko tjedana nakon poroda.

Statistike kažu kako se poremećaj javlja kod najmanje jednog od 30.000 muškaraca te u jedne od 150.000 žena. Preračunato na Hrvatsku, stotinjak osoba u Hrvatskoj je transseksualno. Naši sugovornici kažu da ih je barem dvostruko više.

Brojka je na prvi pogled mala, no, kad je u pitanju vlastito dijete, nebitno je ima li ih sto, dvjesto, milijun ili je ono jedino.

Spoznaja o pripadanju drugom spolu javlja se vrlo rano, već oko treće godine neki to verbaliziraju. No, treba znati da je transseksualnost u dječjoj dobi mnogo češća nego u odrasloj - tek svako četvrto dijete koje je u djetinjstvu pokazivalo transseksualno ponašanje odrast će u transseksualnu osobu. Sve odrasle transseksualne osobe od djetinjstva znaju da su drugog rodnog identiteta, ali ne i obratno - objašnjava dr. Jokić Begić, koja trenutno savjetuje nekoliko roditelja vrlo male djece - neka od njih su još predškolci - kako da postupaju prema svojem djetetu. U pravilu savjetuju razumijevanje i educiranje.

Bornini su roditelji u svojoj borbi - koja ih je emotivno, fizički i financijski potpuno iscrpila - uspjeli natjerati Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi da donese novi Pravilnik o načinu prikupljanja medicinske dokumentacije o promjeni spola. Taj je Pravilnik trebao dozvoliti da se spol može promijeniti i prije kirurškog zahvata, na temelju hormonalne terapije i stvarnog života u drugom rodnom identitetu. Bornini su roditelji mislili da su došli do kraja borbe. Međutim, Nacionalno zdravstveno vijeće, koje bi zahtjev trebalo odobriti, još uvijek ne radi.

Bornini su roditelji od početka studenoga, kad je Pravilnik stupio na snagu, okrenuli bezbroj telefona i razgovarali sa začuđenim tajnicama koje nisu imale pojma o čemu oni govore.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. svibanj 2024 07:51