NAJVEĆA BORBA BIKOVA U HRVATSKOJ

‘Niste valjda Zeleni? Stalno su protiv nas. Tu se bikovi malo tuku, ali ni jedan ne nastrada’

Naša novinarka posjetila je događaj koji oduševljava cijeli Šestanovac i istražila što se zapravo dešava na borbama bikova

Vrućina je neizdrživa. Sunce prži nesmiljeno. Četiri su sata poslijepodne u Šestanovcu, malom mjestu u Dalmatinskoj zagori, gdje je prije samo dvije godine autocesta označavala kraj svijeta, a unatoč nesnosnoj vrućini okupljeno je oko tri tisuće ljudi. Ne smeta im ni sunce ni prašina koja se diže i ulazi u grlo, jer svi su došli gledati ovogodišnju Bikijadu.

To je jedan od rijetkih događaja koji oživi Šestanovac, a uključuje borbu bikova, malu izložbu konja i magaraca, nastup pjevača gange te puno hladnog pića i janjetine. Kao i svugdje, priliku za zaradu vide vlasnici štandova, koji stanovnicima Šestanovca pokušavaju prodati uštipke, hladna pića ili plastične pištolje.

Muška zabava

Sav se narod okupio oko slabašne drvene ograde upitne čvrstoće, koja bi sigurno popustila pod naletom tone teškog bika. Piju pivo, glasno navijaju za svoje favorite, komentiraju pojedinog bika ili njegova vlasnika, a kako poslijepodne odmiče sve je veći broj muškaraca koji popuštaju pod nesmiljenom vrućinom i skidaju majice. Koliko dugo događaj traje vidi se i po broju praznih limenki i boca koja se gomila oko samog borilišta. Zanimljivo je da su uglavnom oko borilišta okupljeni muškarci, dok žene, i to samo mlađe, vidim iznimno rijetko. - Ova je borba muška zabava, dok se žene bave zanimljivijim poslovima. Sretne su što su se svojih gorih polovica riješile na nekoliko sati, pa se sigurno zabavljaju doma same - kaže mi kroz šalu jedan od posjetitelja.

Vlasnici bikova došli su uglavnom s područja od Imotskog do Šibenika, a jedan je vlasnik zbog ove Bikijade “potegnuo” iz dalekog Vrbovca pokraj Zagreba. Iako Zagreb, naoko, nije na kraju svijeta, ljudi u Šestanovcu doživljavaju ga iznimno dalekim, gotovo pa drugim planetom. - Ovo je peta Bikijada u našem mjestu, a ima ih posvuda po Zagori i Hercegovini. Moji prijatelji i ja redovito idemo gledati kako se bikovi bore. Niste vi valjda Zeleni? - pita me Ivan i sumnjičavo gleda. Uvjeravam ga da nisam aktivistkinja, nego novinarka, na što se osjeća sigurnije.

Nervozni ljubimci

- Vi novinari ste još i gori, ali dobro, glavno da niste Zeleni. Vidite, ja stvarno volim bikijade. Volim kad bikovi ukrste rogove, pa onda uzbuđenje koji će pobijedit´… Nitko ne nastrada, nijedan bik ne umre, a oni Zeleni se počeli buniti oko toga. Tvrde da životinje mučimo. Ma kako ih mučimo, dajte mi recite? Dobro, vruće je, oni se bore zbog naše zabave i tako to, u redu, ali svejedno mislim da nema u tome ništa loše - kaže mi Ivan i nudi piće. Zahvaljujem mu i pitam tko je njegov favorit, a on mi odvraća da nije poanta u tome koji će bik pobijediti, nego u samoj borbi.

Dok objašnjava svoju filozofiju ukrštenih rogova, pogledom tražim vlasnike bikova. Svi oni sa svojim ponešto nervoznim i krupnim ljubimcima sjede u hladu koje radi ono nekoliko slabašnih stabala oko borilišta, brišu znoj s čela i četkaju bikove.

- Moj Kličko vam je pet godina star. Fino se on hrani, samo sijeno i zob, a vježba već dugo. Svako jutro ga tjeram iz štale na tri sata šetnje, a isto radim i popodne. On vam je samo za borbe, ništa ga drugo ne zanima. Ozbiljno kažem, jer neće on ni ženske da gleda, a nije peder. Sad je dobro, čeka ga borba, ali nije nešto nervozan. Malo mu je vruće, da, ali sad ćemo ga odvesti u hlad, očistiti malo i onda u borbu. Protivnik mu je teži za oko 125 kilograma, to me malo brine, ali vjerujem ja u Klička - kaže mi njegov vlasnik Vinko Jurić iz Bogdanovića.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. listopad 2021 18:29