StoryEditor
BONANZA U BIZOVCU

‘Vrhunski trkaći konj skuplji je od aviona, ali ja u ovoj recesiji više potrošim na njihov uzgoj nego što zaradim. I nije mi žao, toliko ih volim...’

Vlado Krivić, vlasnik velike ergele u Bizovcu pokraj Osijeka, gdje već dvadeset godina uzgaja rasne sportske konje koji pobjeđuju u utrkama diljem svijeta, primio je reportera Nedjeljnog na svojem pitoresknom ranču gdje 30 plemenitih životinja uživa u slobodnom trčanju
 Danijel Soldo / CROPIX

Kad dolazeći iz Osijeka, u središtu Bizovca, skrenete udesno na put prema Valpovu i kad pred vama iza posljednjih kuća tog sela poznatog po toplicama pukne beskraj slavonske ravnice, ukazat će vam se pravi pravcati ranč, kao da ste usred Amerike, negdje u Iowi, Kentuckyju ili Indiani.

I još kad ugledate ogromna vrata s drvenim slavolukom na kojem piše Ranch Bonanza iza kojih vas s pravim kaubojskim šeširom širokog oboda dočekuje Vlado Krivić i povede prema prelijepoj obiteljskoj kući iza koje vas, na snijegu, ljubopitljivo promatra krdo razigranih konja, dojam će biti potpun. Taj čovjek, koji će dogodine navršiti sedamdesetu, ali kome nitko ne bi dao te godine, ovdje sa svojim konjima uživa u miru prave zimske seoske idile.

Nekim ljudima snovi se ostvaruju. Vlado Krivić jedan je od njih. Sada živi ono o čemu je kao mlad čovjek maštao, gledajući šezdesetih godina globalno popularnu televizijsku seriju Bonanza. Po njoj je nazvao svoje uzorno imanje, svoj mali, privatni raj.

Ostvarenje snova

Ranč Bonanza nadaleko je poznat kao uzgajalište sportskih konja, jedno od najuspješnijih u Hrvatskoj. Krivić je svoj san počeo ostvarivati 1996. kada je u Njemačkoj kupio svoje prve konje. Tih je godina bar dva puta tjedno iz Osijeka putovao u nizozemski Vuren, pedesetak kilometara zapadno od Roterdama, gdje je sjedište tvrtke Kleyn Trucks koja se bavi prodajom rabljenih kamiona, traktora i automobila. Krivić ih je zastupao u Hrvatskoj, bio je diler njihovih vozila. Naporno se radilo i pristojno zarađivalo.

Vraćajući se s brojnih, napornih putovanja iz Nizozemske, praveći tjedno i više od šest tisuća kilometara, često bi znao, kao da mu još nije dosta vožnje, produžiti na sjever i u Njemačkoj obilaziti konjogojske farme i aukcije konja od Hamburga do Hannovera i Holsteina. Ono što je ondje vidio fasciniralo ga je i dodatno razbuktalo njegovu ljubav prema konjima. Odlučio je stvoriti svoju farmu konja, u Slavoniji, pokraj Osijeka. Prvi zarađeni novac Krivić je potrošio kupivši u Bizovcu, na rubu sela, deset hektara pašnjaka na kojem se nalazila samo stara štala.

- Rekao sam sebi: Vlado, budeš li uspio u svom naumu, ranč će se zvati Bonanza. Kad sam iz Njemačke dovezao tri kobile - sjećam se, platio sam ih dvadesetak tisuća maraka - smjestio sam ih u Bizovac i svaki dan, kad bih završio posao u Osijeku, hitao onamo da se brinem o tim prelijepom životinjama - govori Krivić dok okruženi tišinom, koju prekida samo povremeno rzanje konja ili lavež tri njegova psa, američke akite, sjedimo u prostranoj kući, no ipak ponešto pretijesnoj da bi na zidove mogli stati svi pehari, medalje i plakete osvojene na brojim natjecanjima u zemlji i inozemstvu.

Slavni Cezar

Prvi konji koje je nabavio bili su hannoveranci, izvrsni za dresurno i preponsko jahanje i natjecanja u sportskim disciplinama. Njihov dugačak, elegantan korak, oštar, energičan kas, sjajno svladavanje prepona i fascinantan galop odlike su tih vrsnih konja mirne, pitome naravi.

- Iako danas na farmi imam tridesetak konja, a u gotovo dvadeset godina koliko se bavim njihovim uzgojem ovdje ih je prošlo stotinjak, ne uživam u njihovoj kupnji ili prodaji, već u toma da ih sam uzgajam, križam i selektiram. Ponosan sam na mnoga grla hrvatskih sportskih konja koja sam uzgojio - od Emilia, Luxa, Cro-copa ili Come Backa i nadasve Cezara, najtrofejnijeg hrvatskog sportskog konja, danas u vlasništvu obitelji Rožmarić iz Varždina.

Cezar je, nastavlja Vlado Krivić, pet godina zaredom bio prvak države i osvajao je pobjedničke trofeje na 10 domaćih i međunarodnih turnira, a taj “konj s karakterom”, kako ga zove njegov sadašnji vlasnik Filip Rožmarić, zablistao je i u Istanbulu. Potomak je Cor de la Bryerea, pastuha koji je preporodio uzgoj holsteinskih konja. Tu lozu nastavlja još jedan Krivićev konj, neuhvatljiv poput vjetra, znakovita imena Catct the Wind, nazvan po sjetnoj Donovanovoj pjesmi. Trenutno je na školovanju u Zagrebu kod poznatog instruktora jahanja i bivšeg izbornika hrvatske konjičke reprezentacije, Renata Levanića. Krivić je vrlo ponosan na tog konja i u njega polaže velike nade.

Kad se govori o uzgoju sportskih konja, svakome prvo na um padnu basnoslovni iznosi za koje se ti konji prodaju. Najpoznatiji dresurni konj današnjice, Toitilias, ove je godine prodan Paulu Schockemöhleu i Ann-Katrin Linsenhof za nevjerojatnih 9,5 milijuna eura, a za taj se novac može kupiti solidan zrakoplov. Podsjetimo, usporedbe radi, kad se prije dvije godine, početkom 2013. u medijima nagađalo da hrvatska Vlada, za svoje potrebe, želi kupiti novi zrakoplov, spominjao se iznos od 64 milijuna kuna, dakle mnogo manje nego što je vrijednost spomenutog konja.

Trideset tona zobi

Vlado Krivić sa širokim osmijehom komentira taj podatak.

- Toitilias je jedan - kaže. - Recesija je, osobito u Hrvatskoj, drastično srezala cijene koje ste prodajući sportske konje do tada mogli ostvariti. Danas prodajom nekoliko konja jedva možete pokriti troškove.

Samo da bi prehranio konje, godišnje mu treba barem tridesetak tona zobi i druge hrane. Da najveći dio poslova u timarenju konja i skrbi o njima nije preuzeo sam - pa mu u poslu pomaže samo jedan čovjek - troškovi bi bili znatno veći. Danas sigurno ima puno isplativijih poslova i načinâ da se zaradi novac nego što je uzgoj sportskih konja, no kaže Krivić, odluku za stvaranje ranča donio je vodeći se ljubavlju prema konjima, a ne zaradom.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. lipanj 2020 06:42