Ivica Račan i Dražen Budiša dočekali su Novu 2000. u ledenohladnom i neprikladno uređenom foajeu muzeja Mimara u Zagrebu gdje je buduća vladajuća koalicija bila organzirala silvestarsku večeru.
Atmosfera je, međutim, bila euforično vruća. Tri dana prije izbora obojica su bili uvjereniji u pobjedu, nego što je to Ivo Josipović danas (iako Josipović ima mnogo veću anketnu prednost pred Bandićem, nego što su SDP i HSLS imali pred HDZ-om).
Došao sam im čestitati Novu godinu negdje oko devet, pola deset, prije odlaska na proslavu Europapress holdinga.
Sjećam se kako mi je jedan od njih dvojice, sav ozaren, pokazao naslovnicu novogodišnjeg broja Jutarnjeg lista, na kojoj je Vladimir Šeks, u skladu sa svojim legendarnim talentom za PR, žestoko napadao HDZ-ova predsjedničkog kandidata Matu Granića.
Ponosni na glasovanje
U redu, pomislio sam, jest da ti ljudi vole politiku, i da su politički ovisnici, ali zašto, pobogu, na novogodišnjoj večeri nose sa sobom već stare jutarnje novine.
Euforija se nastavila i u idućih nekoliko dana.
Noć poslije izborne pobjede, s 4. na 5.siječnja. u zagrebačkom restoranu Dubravkin put priređena je pobjednička večera, na kojoj, koliko se sjećam, nije bilo Dražena Budiše (koji se već počeo pripremati za svoju neuspješnu predsjedničku utrku), ali su se ondje našli brojni bliski Račanovi suradnici i prijatelji uključujući, primjerice, slikara Edu Murtića.
Predsjednik SDP-a i ja negdje poslije dvanaest povukli smo se u sporednu prostoriju gdje smo obavili prvi Račanov premijerski intervju.
Račan, koji je bio prirodno suzdržan i oprezan čovjek, te se noći ponašao jednako euforično kao i na dočeku Nove godine. Bio je toliko neumjereno optimističan, da mi je najavio kako će Hrvatska ući u Europsku Uniju negdje najkasnije 2005. godine. Nikada, ni prije ni kasnije, stari, iskusni političar Račan nije se upuštao u tako nerealne prognoze.
No, dani apsolutne euforije i idealizma, u kojima smo živjeli početkom siječnja prije točno deset godina, naprosto su mnoge natjerali da, srećom privremeno, izgube smisao za racionalno.
Pratio sam sve hrvatske izbore unatrag 20 godina.
Treći siječnja 2000. svojom se pozitivnom energijom mogao usporediti jedino s 30. svibnjem 1990.godine, kada je konstituiran prvi nekomunistički Sabor modernog doba.
Početkom siječnja 2000. političari su mogli biti ponosni na svoj posao, neovisni mediji mogli su biti ponosni što su itekako aktivno sudjelovali u rušenju jedne autokratske i posve nesnošljive vlasti, a građani su bili ponosni što su glasovali.
Nedjeljno izborno jutro bilo je relativno hladno, a ispred mog starog glasačkog mjesta, u školi Vladimir Nazor na zagrebačkom Jordanovcu, stvorio se red od pedesetak metara: nitko se nije žalio na hladnoću. Naprotiv, skoro svi birači bili su veseli što mijenjaju svoju zemlju.
Usporedimo li danas fotografije s birališta 2000. i 2009. godine, vidjet ćemo koliko je Hrvatska u međuvremenu potonula u depresiju.
Međutim, tog hladnog, pravog zimskog siječnja, među većinom građana dominirali su optimizam i gotovo naivna vjera, kako će sada sve biti puno, puno bolje.
Frakcijske bitke
Danas, točno deset godina kasnije, sa zadovoljstvom mogu ustvrditi kako je dio ondašnje euforije svim lošim stvarima koje su se kasnije dogodile ipak bio opravdan.
Hrvatska je danas, uz sve svoje goleme probleme, koji su doveli građane blizu ruba izdržljivosti i s one strane povjerenja u bilo koga, ipak, neusporedivo modernija, civiliziranija i slobodnija zemlja nego prije deset godina.
Nedjelja 3. siječnja 2000. godine danas se može označiti kao Dan velikih promjena.
Evo što se sve promijenilo s 3. siječnjem.
Prije prvih posttuđmanovskih izbora Hrvatska je bila zemlja umjerenog političkog nasilja, koje je podrazumijevalo kontinuirane akcije tajne policije protiv političkih protivnika i medija, kao i strategiju sudskog maltretiranja medija. Iza 3. siječnja represivni se aparat prestao baviti političkim protivnicima, medijima ili bilo kojim društvenim grupama koje su se nalazile na suprotnoj strani od aktualne vlasti.
Hrvatska je, dakle, počela sličiti na demokraciju.
Prije 3. siječnja u Hrvatskoj su doslovno svi veći mediji, osim dva dnevna lista, jedne radiopostaje i tri tjednika, bili pod državnim nadzorom.
Danas država ne nadzire niti jedan značajniji medij, ne računajući frakcijske bitke na Hrvatskoj televiziji, koje, dijelom, odražavaju interese utjecajnih političara.
Prije 3. siječnja pravna država nije postojala: ubojice koji su priznali ubojstva puštani su na slobodu, ubojice koji su čak i bili osuđeni za svoje zločine nisu morali na izdržavanje kazne, dok se gospodarski kriminal gotovo uopće nije procesuirao, uz svega nekoliko značajnijih iznimaka.
Kada je, pak, riječ o klasičnoj mafiji, jedan od njenih najkrutnijih šefova, pokojni Zlatko Bagarić, putovao je na Svjetsko nogometno prvenstvo u Francuskoj, u društvu hrvatske nogometne reprezentacije.
O kažnjavanju ratnih zločina počinjenih s hrvatske strane, nije se, naravno, smjelo ni govoriti. Prije 3. siječnja ljudska su prava u Hrvatskoj bila ilegalan pojam.
Prije 3. siječnja hrvatske su banke bile opasne institucije za svoje štediše: u zadnjih nekoliko godina Tuđmanova režima propale su Dubrovačka banka, Glumina banka kao i čitav niz manjih komercijalnih banaka, dok su neke najveće sanirane državnim novcem.
Poslije 3. siječnja Hrvatska je imala samo dvije ozbiljne bankarske krize: s Riječkom bankom i sada s opet državnom “hrvatskom”, Hrvatskom poštanskom bankom.
Bez idealizacije
Prije 3. siječnja Hrvatska je bila država folklorne ikonografije, folkornog jezika i operetno-folklornog sadržaja.
Hrvatski povratak u prošlost, u potrazi za naknadnim stvaranjem umjetnog povijesno-državnog identiteta, proizveo je i danas i najtvrđim HDZ-ovcima smiješne Tuđmanove gardiste u kazališnim uniformama i neopisivu količinu televizijskog, filmskog i kazališnog kičeraja, zatim smiješne riječi poput zrakomlata (kao i opasne pokušaje povratka na “korijensko” pisanje), ali i vrlo snažnu ksenofobiju prema svemu što se nije uklapalo u scenografiju Tuđmanove Hrvatske. Ta je ksenofobija išla toliko daleko da se predsjednik Nogometnog saveza usudio javno reći kako je dobro što je Dinamo (pardon, Croatia) osvojio nogometno prvenstvo, jer je Dinamo, eto, “pravi katolički klub”, što njegov tadašnji konkurent Rijeka, valjda, nije bila.
Kada bi se danas bilo koji sportski dužnosnik usudio protežirati bilo koji klub zato što je, primjerice, “katolički” (ili više “hrvatski”) od nekog drugog kluba, istog bi časa nestao s javne scene.
Iza 3. siječnja u hrvatskom su javnom prostoru uspostavljene barem minimalna politička korektnost, tolerancija i ravnopravnost.
Naposljetku, prije 3. siječnja 2000. godine Hrvatska je bila duboko izolirana zemlja.
Na sprovod predsjednika Tuđmana nije došao doslovno niti jedan svjetski državnik, osim turskog predsjednika Demirela. Na inauguraciju Stjepana Mesića, samo dva mjeseca poslije Tuđmanove smrti, došao je cijeli svijet.
Treći siječanj 2000. dan je kada se Hrvatska i doslovno i simbolično, ponovo otvorila svijetu. Bez 3. siječnja ne bi bilo ni Europske Unije ni NATO-a.
Naravno, koaliciju koja je došla na vlast 3. siječnja ne treba idealizirati.
Šefovi šesteročlane koalicije vrlo su često pokazivali nevjerojatnu političku i gospodarsku nekompetentnost, krajnju neodlučnost, strah od uistinu teških poteza (pa je tako Sanader mora izručiti Gotovinu, kojeg je Račan pustio da pobjegne), kao i nevjerojatnu nesposobnost da se se oko bilo čega dogovore.
U drugoj polovici 2003. postalo je sasvim jasno da je Račanovoj vladi istekao rok trajanja: ta je vlada bila iscrpljena, istrošena i bez bilo kakve energije za novi mandat.
Bez obzira na blijed, gotovo nečastan kraj vladavine političke grupe koja je došla na vlast 3. siječnja 2000., trećesiječanjski su izbori presudno promijenili Hrvatsku. Svi oni, koji su sudjelovali u trećesiječanjskoj pobjedi, i danas imaju razloge, jače od melankoličnih, da se osjećaju ponosno.