Tko sam ja da se usudim pisati o kulturi s kojom nema nikakvih dodirrnih točaka, bijeli Amerikanac iz Kalifornije koji želi pisati o iskustvu ljudi čija je egizstencija jedna od najstrašnijih suvremenog svijeta. To je čista ludost. Vjerujte mi, svakodnevno sam se hrvao s tim pitanjima - kaže mi Adam Johnson, profesor kreativnog pisanja na Stanfordu i ovogodišnji dobitnik Pulitzerove nagrade za književnost.
U spisateljsku orbitu Johnsona je lansirao roman “Sin Gospodara Siročadi” koji ovih dana izlazi u izdanju Lumena, a čija je radnja smještena u - Sjevernu Koreju .
Roman o životnoj putanji Jun Doa, “skromnog građanina najveće nacije na svijetu”, sinu upravitelja radnog logora za siročad, nije samo dobio Pulitzera, nego je i mahom dočekan kritičarskim panegiricima. - Nije taj roman nastao tako što sam probudio i odlučio da bih baš mogao napisati roman o toj zemlji - napominje uz smijeh Johnson kojeg je svojedobno Playboy uvrstio na listu “najutjecajnijih i najkreativnijih sveučilišnih profesora u SAD-u ”.
- Kao profesor kreativnog pisanja načitao sam se rukopisa u kojima su strane zemlje iskorištene kao zgodna kulisa čija je funkcija da glavnog junaka, redom Amerikanca, natjeraju na osobnu promjenu. Nipošto nisam htio i sam napraviti takvu grešku - dodaje.
Interes za propagandu
Njegov interes za Sjevernu Koreju proizašao je iz interesa za jezik propagande, temu koja ga je počela opsjedati tijekom Bushove vladavine. Tako je i došao do knjige “Akvariji Pjongjanga”.
- Shvatio sam da ne znam ništa o tome, ni o Korejskom poluotoku, ni o povijesti te zemlje, ni o postojanju i ustroju tamošnjih gulaga. Jedva da sam znao osnovne činjenica o Korejskom ratu, u kojem se borila i moja nacija. Mi u Kaliforniji, barem u krugu u kojem se ja krećem, volimo si laskati da smo pametni, dobro informirani. A ja o tom dijelu svijeta nisam znao apsolutno ništa - dodaje Johnson.
Nelagoda zbog neinformiranosti rezultirala je maničnim čitanja svega što je o Sjevernoj Koreji mogao naći. Postao je i redoviti posjetitelj službenih web-stranica sjevernokorejske vlasti, koje i dan-danas redovito čita, ali stvarni okidač bila su potresna svjedočanstva onih koji su prebjegli.
- Ta bolna svjedočanstva, iskustva ‘pisana krvlju’ stvorila su u meni čvor koji sam morao otpetljati pisanjem, bez jasne svijesti gdje će me to odvesti.
Kad je bio na sredini pisanja romana, 2007. godine, uz pomoć prijatelja iz nevladinog sektora dobio je priliku za sedmodnevni posjet Sjevernoj Koreji. Njegova iskustva slična su onima drugih posjetitelja: pamti nebo bez aviona, identično odjevene ljude, gigantske, sablasno prazne ulice bez prometa koji bi zahtijevao postojanje semafora, ulice bez kafića, novinskih kioska, fasade bez reklama i grafita.
- Svaka poruka koju vidite je politička. Možda najnadrealniji su plakati s kimilisungijom i kimjongilijom, cvijećem u počast dragog i voljenog vođe, koje funkcionira kao svojevrsna svastika režima. Nerazumljivo strancima, ali za narod itekako jasan podsjetnik da nema mjesta na kojem se možeš sakriti.
Nije mu trebalo dugo da shvati da je “jedino mjesto na kojem se ne može razgovarati o Sjevernoj Koreji sama Sjeverna Koreja”. Bio je smješten u izoliranom hotelu u kojem rade isključivo Kinezi. Jedini kontakt sa Sjevernokorejcima bio je s onima koji su prošli poseban trening. - Već sumnja u to da su prekršili ovlasti može ih koštati života. Sama pomisao da nekoga ugrozim zbog puke znatiželje bila mi je zastrašujuća.
Johnson se tako našao u jedinstvenoj situaciji. Prolazio je pokraj ljudi koji su znali odgovore na njegova pitanja: kako je izgledalo njihovo školovanje, što znači iskustvo očinstva u takvoj zemlji, kako formiraju identitete, ali nije bilo ni najmanje šanse da im postavi bilo kakvo pitanje.
- Naravno da znate da su ljudi svugdje isti, žele manje-više iste stvari, ali ne možete znati što znači biti zarobljen u takvom sustavu.