Na Međunarodni dan mira, 21. rujna, završio je šezdesetogodišnji “bratoubilački rat” Adidasa i Pume, dvaju, uz američki Nike, najvećih proizvođača sportske opreme na svijetu. Rat je na simboličan način završen nogometnom utakmicom zaposlenika dvaju giganata u prebogatom bavarskom gradiću Herzogenaurachu (23 tisuće stanovnika, 20 km od Nürnberga), gdje je i danas sjedište Adidasa i Pume.
Korak prema ujedinjenju
Time je, smatraju mnogi, otvoren put spajanju dvaju brandova nakon šest desetljeća nesmiljene tržišne borbe u kojoj se vrlo često nisu poštivale granice fair-playa za koji su se sloganima na sportskim terenima zalagale obje kompanije.
Adidas i Puma ponovno su jako bliski - mogli bi u dogledno vrijeme u proces integracije - uostalom, dvije tvrtke koje su nakon Drugog svjetskog rata pokorile globalno tržište nastale su iz obiteljskog biznisa pokrenutog u Herzogenaurachu tijekom dvadesetih godina 20. stoljeća. Braća Adolf (Adi) i Rudolf Dassler krenuli su s manufakturnom proizvodnjom 1924. iz majčinog “vešeraja” da bi u samo nekoliko godina tvrtkom “Gebrüder Dassler Schuhfabrik” (Tvornica obuće braće Dassler) dosegli neslućene visine.
Adi Dassler je nakon povratka iz Prvog svjetskog rata, kao izučeni obućar, sam počeo izrađivati sportsku opremu za vlastite potrebe, no ubrzo mu se pridružio brat Rudolf uz podršku oca. Počelo je bolje nego što su mogli očekivati te su vrlo brzo postali službeni dobavljači nekih reprezentacija već na OI 1928. u Amsterdamu.
Ipak, globalno su postali poznati i priznati tek kada je Rudolf Dassler svoj proizvod manirom iskusnog trgovačkog putnika “uvalio” legendarnom Jesseju Owensu, tamnoputom američkom atletu koji je na OI u Berlinu 1936. s četiri zlata u prašinu bacio Hitlerovu rasnu teoriju o nadmoćnosti arijevske rase.
Rano globalno priznanje
Obojeni je atletičar na direktan način ponizio diktatora i njegove teorije, no učinio je i nešto dobro za njemačku industriju koja je u svim segmentima nastojala nadvisiti konkurenciju. Oprema Dasslerovih postala je ubrzo vrlo uspješna u globalnim okvirima te je Dassler Schuhfabrik prije drugog velikog rata godišnje proizvodio više od 200 tisuća pari vrlo traženih tenisica. Tijekom spomenutih Igara u Njemačkoj 1936. Owens nije bio jedini uspješni promotor jer su Dasslerove proizvode rabili gotovo svi članovi njemačke nogometne reprezentacije, a puleni Dasslerovih su ukupno osvojili sedam olimpijskih zlatnih odličja.
U biti, ono što su Dasslerovi na planu reklame i promocije postigli na spomenutom natjecanju zapravo je prvi globalni primjer uspješne reklame na sportskim terenima. Dasslerovi su nakon toga doslovno bili zatrpani potražnjom od trenera i sportaša iz cijelog svijeta.
Ako već u stvarnosti zaista nisu superiorni na sportskom planu “manje vrijednim rasama”, Nijemci su superiornost dokazali na planu proizvodnje koja je indirektno pomagala usponu Njemačke. Adolf Hitler nije imao razloga ljutiti se na braću Dassler. Oni su svoj dio posla dobro odradili iako su uz svoje ime vezali ime obojenog atletičara, pobjednika nad arijevcima.
No, idilični je obiteljski biznis neslavno okončao 20 godina kasnije - 1948., razlazom Adija i Rudolfa. Potonji je izašao iz tvrtke, osnovao novu tvrtku - Puma (prvo pod imenom Ruda), dok je Adi nastavio svojim putem i na temeljima stare slave stvorio današnji Adidas (akronim nastao od prva tri slova imena i prezimena). U prvo vrijeme poslijeratnog Adidasa mnogi su smatrali da je ime kompanije zapravo jedan drugi akronim izražen u engleskom jeziku: “All Day I Dream About Soccer”. Krilatica je to koja je kasnije zaista upotrijebljena kao uspješni reklamni slogan, no naziv je ipak nastao po imenu i prezimenu tvorca kompanije.
Bratska netrpeljivost
Razlaz je uslijedio kao posljedica bratske netrpeljivosti nastale za rata kada su oba brata postali gorljivi nacisti. Rudolf je, navodno, bio “glasniji” Hitlerov pristaša, no legenda kaže da je on atribut žestokog nacista u zarobljeništvu nakon rata prilikom ispitivanja prišio - kako bi zaštitio sebe - rođenom bratu. Adolf mu to nikako nije mogao oprostiti i zaboraviti. Kako bi i mogao jer je Rudolf bio blizak Gestapou, a sam je Adolf, poput Oskara Schindlera, cijelo vrijeme rata potajno pomagao Židovima.
Tu se začela mržnja, pojačala se tijekom godina razornim djelovanjem “boljih polovica” kao što je to često slučaj prilikom pokušaja razdiobe obiteljskih stečevina i ostavština te je krah uslijedio. Nacistička prošlost dvaju bogatih, uspješnih biznismena nije bila prepreka u ponovnom pokretanju posla. Dapače, bilo je to vrijeme kada je u obnovi ratom porušene Njemačke dobrodošla svaka zarađena i ušteđena marka. A njih su u švicarskim bankama braća Dassler imali u izobilju - nitko nije provjeravao porijeklo.
Tada je, otkrila je nizozemska novinarka Barbara Smit u hit-knjizi “Drei Streifen gegen Puma” (Tri crtice protiv Pume), rat dvojice braće prerastao u rat čitavog grada. Barbara Smit provela je pet godina u Njemačkoj istražujući pozadinu svađe. Na osnovi podataka iz arhiva i iz prve ruke ona je napisala bestseler do u detalje secirajući događanja.
“Tada su se djelatnici dotad zajedničke tvrtke pojedinačno izjašnjavali kojem će bratu prići, kome će ostati lojalni i za koju će tvrtku nastaviti raditi. Čitav se grad doslovno podijelio na dva dijela. Uslijedilo je preseljenje na jednu, odnosno drugu stranu rijeke Aurach”, napisala je Smit. Cijeloj je konstrukciji dodala nedokumentiranu, ali provjerenu(?) anegdotu iz rata:
“Tijekom savezničkog bombardiranja 1943. Adolf i njegova supruga su u bijegu pred eksplozijama uskočili u krater koji je na ulici napravila razorna bomba. Rudolf i njegova obitelj već su bili u istom improviziranom ‘skloništu’. Tada je Rudolf izjavio: ‘Prokletnici su opet ovdje’, misleći na bombardere koji su grad zasipali bombama. Adolf je, u svjetlu pomućenih obiteljskih odnosa, pomislio kako je brat mislio na njega i njegovu obitelj i je šteta učinjena.”
Premda obojica članovi nacističke partije, ideološki bliski, braća Dassler do kraja života nisu nakon razlaza progovorili niti jednu jedinu riječ.
Bogaćenje i u ratu i u miru
Reputacija koju su na sportskom planu stekli uoči rata te u ratu poželjni nacistički nazori Dasslerima su pomogli da tijekom rata pojačaju proizvodnju i uvećaju dobit, iako nitko više nije tražio sportsku opremu. Tko je, uostalom, usred ratnog pakla trebao sportsku obuću? Na njihovu sreću, Hitler je u milijunskim količinama trebao - kvalitetne vojničke čizme. A one su Wehrmachtu velikim dijelom isporučivane upravo iz njihovih pogona. Ma kako kvalitetni bili, potplati čizama Wehrmachtovih vojnika “doderali” su se do golih stopala, ponajprije u dalekim i hladnim ruskim stepama. Postojeći pogoni braće Dassler su pred kraj rata dijelom prebačeni na proizvodnju protutenkovskih bacača, takozvanih “panzerschrecka”. No, ni taj dio proizvodnog asortimana nije promijenio tijek rata. Bez obzira na razaranja proizvodnih pogona, Adi i Rudolf nisu iz rata izašli osiromašeni. Malo im je trebalo za nastavak uspješne proizvodnje.
Kada su američki vojnici ušli u Herzogenaurach u travnju 1945., tenkovi su im bili upereni u dijelove tvorničkih pogona Dasslerovih. Dok su oni raspravljali treba li ih uništiti, pred njih je izišla Adijeva žena Käthe koja ih je šarmirala i uvjerila da tvornicu trebaju poštedjeti jer je njihova jedina želja - proizvodnja sportske opreme. Naravno, ona nije spomenula vojničke čizme, a još manje “panzerschreckove” koji su uništili puno savezničkih oklopnih vozila. Nije dodala niti to da je njihova tvornica tijekom rata ipak proizvodila manju količinu sportske obuće - i to liniju Kampf (borba), brand koji je osmislio Hitler osobno. Käthe Dassler pohvalila se tek činjenicom da je riječ o pogonu koji je proizveo sprinterice za Owensa. Sportom zaluđeni Amerikanci počeli su kupovati proizvode Dasslerovih i dali dodatni poticaj novom pokretanju proizvodnje.
Odlična reklama za sve
Razdor što se začeo u paklu velikog rata trajao je jako dugo - sve do 21. rujna 2009., kada je Herbert Hainer, izvršni direktor Adidasa, rekao: “Uvjereni smo da sport zbližava ljude. Naše dvije tvrtke mogu ispraviti počinjeno u prošlosti.”
“Ujedinjujemo se na nogometnom terenu na Dan mira i time dajemo jasnu poruku svijetu”, rekao je Pumin predsjednik uprave Jochen Zeitz.
Poruka je stvarno i više nego jasna, no prije svega - kristalno je to “jasna” reklama za obje tvrtke. Bez obzira na desetljetne razmirice - u obostranom im je to interesu.
Tko će koga prevariti?
Hainer i Zeitz su u izmiješanim momčadima zaigrali u utakmici, pružili jedan drugome ruku i sve su nesuglasice zaboravljene. Davna su prošlost vremena kada se most na rijeci Aurach nije bez pravog razloga prelazio. Prošla su vremena međusobnih podmetanja i borbi za svako veliko sportsko ime. Pouku iz slučaja sa Owensom i vrijednost “reklame s imenom” shvatili su i jedni i drugi te su praksu kupovanja ‘asova’ do danas održali u obje kompanije.
Pandorinu kutiju sukoba Adidasa i Pume otvorio je u pravoj mjeri Rudolf Dassler 1960. tijekom OI u Rimu. On je platio njemačkom sprinteru Arminu Haryju da nosi Pumine sprinterice tijekom finala na 100 metara iako je Hary otprije bio Adidasov “maneken”. Hary je nosio Adidas, ali nije bio plaćen te je od Adolfa tražio plaću za vjernost. Nije je dobio pa je na kraju pristao na Rudolfovu nemoralnu ponudu. U finalu je nastupio u Pumi, osvojio zlato, a zatim šokirao oba brata jer je na stadion za ceremonije dodjele odličja na iznenađenje svih ušetao u - Adidasu. Očito je želio od obje tvrtke nagradu za reklamu. Izvori tvrde, nije je dobio.
Nastavak bratoubilačkog rata dogodio se i u slučaju proslavljenog američkog plivača Marka Spitza. Njemu je Horst Dassler, sin i nasljednik Adolfa Dasslera, pristupio direktno na olimpijskom borilištu 1972. u Münchenu. Osvajač tada rekordnog broja zlatnih odličja na jednim Igrama (sedam) u Olimpijskom je selu pristao reklamirati Adidas na ceremoniji dodjele medalja. Problem je bio u (ne)vidljivosti loga Adidasova proizvoda ispod trenirke, koje su bile obavezne tijekom dodjele medalja.
Turbulentna vremena
- Nosit ćeš tenisice u rukama - predložio je Horst, a Spitz je to ispunio. Mahao je oduševljenoj gomili, a u rukama je imao Adidasove Gazelle. Dakako, Spitz je imao problema kako bi svoj čin nakon toga objasnio Međunarodnom olimpijskom odboru, koji je tada čuvao navodni amaterizam.
Prvi je posredno na pomirbi dviju tvrtki radio Rudolfov unuk Frank koji je radio za jednu pa zatim za drugu kompaniju. Bilo je to vrijeme zatrovanih odnosa pa je Frankov potez čudio obje strane. Današnjoj, čini se, konačnoj pomirbi možda kumuje i činjenica da Adidas i Puma više nisu u rukama loze braće Dassler. Od 2007. Puma je u rukama francuske kompanije PPR, proizvođača luksuzne robe u vlasništvu Guccija. Adidas Grupa je u vlasništvu brojnih “malih” dioničara od kojih niti jedan nema više od pet posto udjela.
Afera s Tapiejem
Nakon smrti Horsta Dasslera, Adolfova sina, 1987., kompanija je prošla kroz turbulentno razdoblje te ju je prvo kupio francuski industrijalac Bernard Tapie. On je bio veliki meštar u kupovini tvrtki na rubu bankrotu, što je bio slučaj s Adidasom. Nakon Tapiejeva stečaja i poznate nogometne afere kompanija je prodana njegovu prijatelju Robertu Louisu-Dreyfusu da bi u novom tisućljeću došla do današnjeg dioničarskog statusa koji je Adidas vratio u život.
Adidas je danas kudikamo veći od Pume, “manekeni” koji su proslavili “Drei Streifen” - tri crtice - bili su Muhammad Ali, Franz Beckenbauer, Zinedine Zidane i stotine drugih legendi. Pele je prvi zaradio velik novac od Pume na SP-u 1970. u Meksiku, tada bajkovitih 120 tisuća dolara. Na centru je prije početka utakmice na trenutak zaustavio suca, zavezao vezice i milijunskom TV svijetu pokazao Pumu.
No, Pele i Brazilci osvojili su sva tri prva SP-a pod Puminim zaštitim znakom - i 1958. u Švedskoj, i 1962. u Čileu, kao i te 1970. godine. Eusebio, Johan Cruyff, Boris Becker, Diego Maradona (i to u trenucima “ukazanja” Božje ruke), bili su samo najistaknutija imena u nizu onih koji su dodatno uzdignuli Puminu marku.
Navedeni legendarni sportaši ipak su samo vrh sante leda u moru velikih imena koja su vlastitu slavu uložila kako bi uveličala financijsku moć i utjecaj tih dvaju brandova.
Predrag Žukina
Korak prema ujedinjenju
Time je, smatraju mnogi, otvoren put spajanju dvaju brandova nakon šest desetljeća nesmiljene tržišne borbe u kojoj se vrlo često nisu poštivale granice fair-playa za koji su se sloganima na sportskim terenima zalagale obje kompanije.
Adidas i Puma ponovno su jako bliski - mogli bi u dogledno vrijeme u proces integracije - uostalom, dvije tvrtke koje su nakon Drugog svjetskog rata pokorile globalno tržište nastale su iz obiteljskog biznisa pokrenutog u Herzogenaurachu tijekom dvadesetih godina 20. stoljeća. Braća Adolf (Adi) i Rudolf Dassler krenuli su s manufakturnom proizvodnjom 1924. iz majčinog “vešeraja” da bi u samo nekoliko godina tvrtkom “Gebrüder Dassler Schuhfabrik” (Tvornica obuće braće Dassler) dosegli neslućene visine.
Adi Dassler je nakon povratka iz Prvog svjetskog rata, kao izučeni obućar, sam počeo izrađivati sportsku opremu za vlastite potrebe, no ubrzo mu se pridružio brat Rudolf uz podršku oca. Počelo je bolje nego što su mogli očekivati te su vrlo brzo postali službeni dobavljači nekih reprezentacija već na OI 1928. u Amsterdamu.
Ipak, globalno su postali poznati i priznati tek kada je Rudolf Dassler svoj proizvod manirom iskusnog trgovačkog putnika “uvalio” legendarnom Jesseju Owensu, tamnoputom američkom atletu koji je na OI u Berlinu 1936. s četiri zlata u prašinu bacio Hitlerovu rasnu teoriju o nadmoćnosti arijevske rase.
Rano globalno priznanje
Obojeni je atletičar na direktan način ponizio diktatora i njegove teorije, no učinio je i nešto dobro za njemačku industriju koja je u svim segmentima nastojala nadvisiti konkurenciju. Oprema Dasslerovih postala je ubrzo vrlo uspješna u globalnim okvirima te je Dassler Schuhfabrik prije drugog velikog rata godišnje proizvodio više od 200 tisuća pari vrlo traženih tenisica. Tijekom spomenutih Igara u Njemačkoj 1936. Owens nije bio jedini uspješni promotor jer su Dasslerove proizvode rabili gotovo svi članovi njemačke nogometne reprezentacije, a puleni Dasslerovih su ukupno osvojili sedam olimpijskih zlatnih odličja.
U biti, ono što su Dasslerovi na planu reklame i promocije postigli na spomenutom natjecanju zapravo je prvi globalni primjer uspješne reklame na sportskim terenima. Dasslerovi su nakon toga doslovno bili zatrpani potražnjom od trenera i sportaša iz cijelog svijeta.
Ako već u stvarnosti zaista nisu superiorni na sportskom planu “manje vrijednim rasama”, Nijemci su superiornost dokazali na planu proizvodnje koja je indirektno pomagala usponu Njemačke. Adolf Hitler nije imao razloga ljutiti se na braću Dassler. Oni su svoj dio posla dobro odradili iako su uz svoje ime vezali ime obojenog atletičara, pobjednika nad arijevcima.
No, idilični je obiteljski biznis neslavno okončao 20 godina kasnije - 1948., razlazom Adija i Rudolfa. Potonji je izašao iz tvrtke, osnovao novu tvrtku - Puma (prvo pod imenom Ruda), dok je Adi nastavio svojim putem i na temeljima stare slave stvorio današnji Adidas (akronim nastao od prva tri slova imena i prezimena). U prvo vrijeme poslijeratnog Adidasa mnogi su smatrali da je ime kompanije zapravo jedan drugi akronim izražen u engleskom jeziku: “All Day I Dream About Soccer”. Krilatica je to koja je kasnije zaista upotrijebljena kao uspješni reklamni slogan, no naziv je ipak nastao po imenu i prezimenu tvorca kompanije.
Bratska netrpeljivost
Razlaz je uslijedio kao posljedica bratske netrpeljivosti nastale za rata kada su oba brata postali gorljivi nacisti. Rudolf je, navodno, bio “glasniji” Hitlerov pristaša, no legenda kaže da je on atribut žestokog nacista u zarobljeništvu nakon rata prilikom ispitivanja prišio - kako bi zaštitio sebe - rođenom bratu. Adolf mu to nikako nije mogao oprostiti i zaboraviti. Kako bi i mogao jer je Rudolf bio blizak Gestapou, a sam je Adolf, poput Oskara Schindlera, cijelo vrijeme rata potajno pomagao Židovima.
Tu se začela mržnja, pojačala se tijekom godina razornim djelovanjem “boljih polovica” kao što je to često slučaj prilikom pokušaja razdiobe obiteljskih stečevina i ostavština te je krah uslijedio. Nacistička prošlost dvaju bogatih, uspješnih biznismena nije bila prepreka u ponovnom pokretanju posla. Dapače, bilo je to vrijeme kada je u obnovi ratom porušene Njemačke dobrodošla svaka zarađena i ušteđena marka. A njih su u švicarskim bankama braća Dassler imali u izobilju - nitko nije provjeravao porijeklo.
Tada je, otkrila je nizozemska novinarka Barbara Smit u hit-knjizi “Drei Streifen gegen Puma” (Tri crtice protiv Pume), rat dvojice braće prerastao u rat čitavog grada. Barbara Smit provela je pet godina u Njemačkoj istražujući pozadinu svađe. Na osnovi podataka iz arhiva i iz prve ruke ona je napisala bestseler do u detalje secirajući događanja.
“Tada su se djelatnici dotad zajedničke tvrtke pojedinačno izjašnjavali kojem će bratu prići, kome će ostati lojalni i za koju će tvrtku nastaviti raditi. Čitav se grad doslovno podijelio na dva dijela. Uslijedilo je preseljenje na jednu, odnosno drugu stranu rijeke Aurach”, napisala je Smit. Cijeloj je konstrukciji dodala nedokumentiranu, ali provjerenu(?) anegdotu iz rata:
“Tijekom savezničkog bombardiranja 1943. Adolf i njegova supruga su u bijegu pred eksplozijama uskočili u krater koji je na ulici napravila razorna bomba. Rudolf i njegova obitelj već su bili u istom improviziranom ‘skloništu’. Tada je Rudolf izjavio: ‘Prokletnici su opet ovdje’, misleći na bombardere koji su grad zasipali bombama. Adolf je, u svjetlu pomućenih obiteljskih odnosa, pomislio kako je brat mislio na njega i njegovu obitelj i je šteta učinjena.”
Premda obojica članovi nacističke partije, ideološki bliski, braća Dassler do kraja života nisu nakon razlaza progovorili niti jednu jedinu riječ.
Bogaćenje i u ratu i u miru
Reputacija koju su na sportskom planu stekli uoči rata te u ratu poželjni nacistički nazori Dasslerima su pomogli da tijekom rata pojačaju proizvodnju i uvećaju dobit, iako nitko više nije tražio sportsku opremu. Tko je, uostalom, usred ratnog pakla trebao sportsku obuću? Na njihovu sreću, Hitler je u milijunskim količinama trebao - kvalitetne vojničke čizme. A one su Wehrmachtu velikim dijelom isporučivane upravo iz njihovih pogona. Ma kako kvalitetni bili, potplati čizama Wehrmachtovih vojnika “doderali” su se do golih stopala, ponajprije u dalekim i hladnim ruskim stepama. Postojeći pogoni braće Dassler su pred kraj rata dijelom prebačeni na proizvodnju protutenkovskih bacača, takozvanih “panzerschrecka”. No, ni taj dio proizvodnog asortimana nije promijenio tijek rata. Bez obzira na razaranja proizvodnih pogona, Adi i Rudolf nisu iz rata izašli osiromašeni. Malo im je trebalo za nastavak uspješne proizvodnje.
Kada su američki vojnici ušli u Herzogenaurach u travnju 1945., tenkovi su im bili upereni u dijelove tvorničkih pogona Dasslerovih. Dok su oni raspravljali treba li ih uništiti, pred njih je izišla Adijeva žena Käthe koja ih je šarmirala i uvjerila da tvornicu trebaju poštedjeti jer je njihova jedina želja - proizvodnja sportske opreme. Naravno, ona nije spomenula vojničke čizme, a još manje “panzerschreckove” koji su uništili puno savezničkih oklopnih vozila. Nije dodala niti to da je njihova tvornica tijekom rata ipak proizvodila manju količinu sportske obuće - i to liniju Kampf (borba), brand koji je osmislio Hitler osobno. Käthe Dassler pohvalila se tek činjenicom da je riječ o pogonu koji je proizveo sprinterice za Owensa. Sportom zaluđeni Amerikanci počeli su kupovati proizvode Dasslerovih i dali dodatni poticaj novom pokretanju proizvodnje.
Odlična reklama za sve
Razdor što se začeo u paklu velikog rata trajao je jako dugo - sve do 21. rujna 2009., kada je Herbert Hainer, izvršni direktor Adidasa, rekao: “Uvjereni smo da sport zbližava ljude. Naše dvije tvrtke mogu ispraviti počinjeno u prošlosti.”
“Ujedinjujemo se na nogometnom terenu na Dan mira i time dajemo jasnu poruku svijetu”, rekao je Pumin predsjednik uprave Jochen Zeitz.
Poruka je stvarno i više nego jasna, no prije svega - kristalno je to “jasna” reklama za obje tvrtke. Bez obzira na desetljetne razmirice - u obostranom im je to interesu.
Tko će koga prevariti?
Hainer i Zeitz su u izmiješanim momčadima zaigrali u utakmici, pružili jedan drugome ruku i sve su nesuglasice zaboravljene. Davna su prošlost vremena kada se most na rijeci Aurach nije bez pravog razloga prelazio. Prošla su vremena međusobnih podmetanja i borbi za svako veliko sportsko ime. Pouku iz slučaja sa Owensom i vrijednost “reklame s imenom” shvatili su i jedni i drugi te su praksu kupovanja ‘asova’ do danas održali u obje kompanije.
Pandorinu kutiju sukoba Adidasa i Pume otvorio je u pravoj mjeri Rudolf Dassler 1960. tijekom OI u Rimu. On je platio njemačkom sprinteru Arminu Haryju da nosi Pumine sprinterice tijekom finala na 100 metara iako je Hary otprije bio Adidasov “maneken”. Hary je nosio Adidas, ali nije bio plaćen te je od Adolfa tražio plaću za vjernost. Nije je dobio pa je na kraju pristao na Rudolfovu nemoralnu ponudu. U finalu je nastupio u Pumi, osvojio zlato, a zatim šokirao oba brata jer je na stadion za ceremonije dodjele odličja na iznenađenje svih ušetao u - Adidasu. Očito je želio od obje tvrtke nagradu za reklamu. Izvori tvrde, nije je dobio.
Nastavak bratoubilačkog rata dogodio se i u slučaju proslavljenog američkog plivača Marka Spitza. Njemu je Horst Dassler, sin i nasljednik Adolfa Dasslera, pristupio direktno na olimpijskom borilištu 1972. u Münchenu. Osvajač tada rekordnog broja zlatnih odličja na jednim Igrama (sedam) u Olimpijskom je selu pristao reklamirati Adidas na ceremoniji dodjele medalja. Problem je bio u (ne)vidljivosti loga Adidasova proizvoda ispod trenirke, koje su bile obavezne tijekom dodjele medalja.
Turbulentna vremena
- Nosit ćeš tenisice u rukama - predložio je Horst, a Spitz je to ispunio. Mahao je oduševljenoj gomili, a u rukama je imao Adidasove Gazelle. Dakako, Spitz je imao problema kako bi svoj čin nakon toga objasnio Međunarodnom olimpijskom odboru, koji je tada čuvao navodni amaterizam.
Prvi je posredno na pomirbi dviju tvrtki radio Rudolfov unuk Frank koji je radio za jednu pa zatim za drugu kompaniju. Bilo je to vrijeme zatrovanih odnosa pa je Frankov potez čudio obje strane. Današnjoj, čini se, konačnoj pomirbi možda kumuje i činjenica da Adidas i Puma više nisu u rukama loze braće Dassler. Od 2007. Puma je u rukama francuske kompanije PPR, proizvođača luksuzne robe u vlasništvu Guccija. Adidas Grupa je u vlasništvu brojnih “malih” dioničara od kojih niti jedan nema više od pet posto udjela.
Afera s Tapiejem
Nakon smrti Horsta Dasslera, Adolfova sina, 1987., kompanija je prošla kroz turbulentno razdoblje te ju je prvo kupio francuski industrijalac Bernard Tapie. On je bio veliki meštar u kupovini tvrtki na rubu bankrotu, što je bio slučaj s Adidasom. Nakon Tapiejeva stečaja i poznate nogometne afere kompanija je prodana njegovu prijatelju Robertu Louisu-Dreyfusu da bi u novom tisućljeću došla do današnjeg dioničarskog statusa koji je Adidas vratio u život.
Adidas je danas kudikamo veći od Pume, “manekeni” koji su proslavili “Drei Streifen” - tri crtice - bili su Muhammad Ali, Franz Beckenbauer, Zinedine Zidane i stotine drugih legendi. Pele je prvi zaradio velik novac od Pume na SP-u 1970. u Meksiku, tada bajkovitih 120 tisuća dolara. Na centru je prije početka utakmice na trenutak zaustavio suca, zavezao vezice i milijunskom TV svijetu pokazao Pumu.
No, Pele i Brazilci osvojili su sva tri prva SP-a pod Puminim zaštitim znakom - i 1958. u Švedskoj, i 1962. u Čileu, kao i te 1970. godine. Eusebio, Johan Cruyff, Boris Becker, Diego Maradona (i to u trenucima “ukazanja” Božje ruke), bili su samo najistaknutija imena u nizu onih koji su dodatno uzdignuli Puminu marku.
Navedeni legendarni sportaši ipak su samo vrh sante leda u moru velikih imena koja su vlastitu slavu uložila kako bi uveličala financijsku moć i utjecaj tih dvaju brandova.
|
Arena također nastala po idejama braće Dassler
Dasslerovi su proširili paletu proizvodnje nakon Drugog svjetskog rata do dotad neslućenih visina 
Najveći današnji prozvođač sportske opreme za vodene sportove - Arena - također je djelo obitelji Dassler. Arenu je 1973. osnovao Horst Dassler, sin Adi(dasa) Dasslera. Danas Adidas nije u vlasništvu nasljednika braće Dassler i članica je Adidas grupe koju čini više proizvođača sportske opreme, među kojima su Reebok, TaylorMade-adidas i Rockport. Osim sportske obuće proizvode i razne proizvode kao ruksake, majice i drugu sportsku opremu. Trenutno je najjača tvornica sportske opreme u Europi, a druga u svijetu (prva je Nike iz SAD-a). Zaštitni znak ove robne marke i dalje su su tri paralelne crte, koje su Adidasov službeni logo. U 2008. godini Adidas je zaradio 10.799 milijardi eura, dok je u 2007. zaradio 10,299 milijardi. Planetarna popularnost nogometa glavni je razlog što su najtraženiji Adidasovi proizvod nogometni dresovi i kopačke. Također se proizvode i nogometne lopte, pa tako gotovo svako veće nogometno natjecanje ima službene lopte kreirane u Adidasu. Prošlo Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj 2006., dakako, nije bilo izuzetak. Mnoge momčadi i najbolji igrači diljem svijeta sponzorirani su upravo od Adidasa. Među njima su i neke najbolje svjetske reprezentacije kao Argentina, Francuska i Španjolska... ali i najbolji nogometni klubovi kao Chelsea, Liverpool, Real Madrid, Milan... Za Adidas danas ništa nije nemoguće te im je s pravom službeni nogometni slogan “Impossible is Nothing”. Zanimljivo, za sponzoriranje Olimpijskih igara u Pekingu 2008. Adidas je potrošio 70 milijuna eura. Premda su zbog navodne rastrošnosti (nelojalne konkurencije) kritizirani sa svih strana, vratili su i oplemenili svaki uloženi cent. |
Predrag Žukina
Komentari (0)