ZAGREB - U ponedjeljak će se navršiti pola stoljeća otkako je u Jeruzalemu započelo suđenje Adolfu Eichmannu (1906-1962), obersturmbannführeru SS (taj čin među esesovcima odgovarao je činu dopukovnika u kopnenoj vojsci) koji je tehnički organizirao dopremu Židovâ iz Njemačke i okupiranih zemalja u logore za istrebljivanje poput Auschwitza.
To suđenje je imalo veliko značenje za njegovu generaciju.
Njegova vršnjakinja i zemljakinja, njemačka Židovka i filozof Hannah Arendt (1906-1975) napisala je o tom suđenju jedan od temeljnih ogleda primijenjene etike “Eichmann u Jeruzalemu: Izvijest o banalnosti zla”. Suđenje je prispjelo 16 godina nakon završetka rata, dakle točno onoliko koliko bi prošlo od bosanskohercegovačkoga rata da se, nekom srećom, ove godine sudi Ratku Mladiću. U tom pogledu za suvremenike su zločini za koje je odgovarao Eichmann bili počinjeni takoreći jučer.
Velika istina
To je suđenje imalo veliko značenje i za moju generaciju, ali zbog drugih razloga.
Rođenima poslije drugoga svjetskog rata, opismenjenima sredinom pedesetih godina, sve ono što se događalo prije negoli smo sami počeli pratiti vijesti s razumijevanjem - bila je prošlost, nešto što se dogodilo prije nas, nešto što ne pripada našem vremenu (točno znam kada sam počeo čitati novine s razumijevanjem: sovjetska intervencija u Madžarskoj bila je za me događaj iz prošlosti, ali su me jamačno, makar podsvjesno, uzbunili madžarske izbjeglice po Splitu; kad je počela sueska kriza sišao sam sâm kupiti novine, taj događaj pripada u moje sjećanje - a između jednoga i drugoga prošlo je samo nekoliko tjedana, jaz između prošlosti i mog života).
Za moju generaciju su izvijesti o hvatanju Eichmanna i o suđenju, koje je Tanjug donosio redovito, te opširni analitički članci u Vjesniku u srijedu (vjerujem da ih je pisao Spectator: Ive Mihovilović) , zapravo bili uvid u drugi svjetski rat i holokaust (makar sam se s njime upoznao pročitavši ranije, kao prvu knjigu u svom životu, Remarqueovu “Iskru života”, koju je moja sestra ostavila otvorenom, a ja sam gutao sve što je bilo tiskano - ne osobito lijep početak čitanja, koji je jamačno obilježio moj svjetonazor za ostatak života, a suđenje Eichmannu me u tome utvrdilo, evo, za dobrih pola stoljeća).
To je suđenje imalo veliko, makar nedovoljno, značenje i za kasnije generacije: podsjetilo je da ratni zločin i zločin protiv čovječnosti ne zastarijevaju, da se osumnjičenici za ta zlodjela ne mogu smatrati sigurnima, ma gdje se skrili, ako postoji pravna država spremna ščepati ih i izvesti pred sud.
Ako se činilo da je točka na drugi svjetski rat stavljena Nürnberškim i Tokyjskim procesom, da su se nakon toga svi, počev od talijanskih fašističkih zločinaca, izvukli za svagda jer je počelo novo mirno doba, čak ekonomski boom kada smo naivno povjerovali da je to era (a ne samo međufaza) socijalnog blagostanja - proces Eichmannu bio je hladan tuš otrežnjenja, memento da se prošlost vraća sve dok joj nije djelotvorno presuđeno, sve dok i dalje proizvodi mržnju i sukobe.
Naši eichmanni
Naravno, mnogo kasnije smo doznali da je tek rušenjem Berlinskog zida stavljena točka ne samo na drugi, nego na prvi svjetski rat u većem dijelu Evrope, a nedugo zatim smo, u sukobima 1991-1995, doznali da drugi svjetski rat u nas i u neposrednom susjedstvu još nije riješen, da u drugom poluvremenu gube partizani a dobivaju njihovi protivnici - tako da mi još čekamo naše nürnberge, dok će naši eichmanni eventualno na optuženičku klupu kad više ni ne bude moje generacije, koja će sav život protratiti prožeta otrovima prokletih predaka. Ali to je druga priča, makar izravno proizašla iz logike suđenja Adolfu Eichmannu.
Bedeker za ovo putovanje pola stoljeća u prošlost i dalje je onaj koji je 1963 objavila Hannah Arendt, saževši u svoj spomenuti ogled izvijesti što ih je za samog suđenja slala za New Yorker.
Eichmannu, uostalom, ne bi ni bilo suđeno da ga neki od preživjelih Židovâ nisu prepoznali u Argentini, gdje se skrio pod lažnim imenom, kao i mnogi njegovi partijski kamaradi, prispjeli “štakorskim kanalom” ili drugim putem, katkada i s blagoslovom. Kao i Ericha Priebkea dugo kasnije, odala ga je lajava jezičina: nije izdržao da se ne hvasta svojom nekadašnjom moći. Čak i tako mu ne bi bilo suđeno, jer ga Argentina nije kanila izručiti, nego ga je Mossad pratio i oteo, te dopremio u Izrael. Političku odluku donio je premijer David Ben Gurion.
Ta je otmica bila jedan od razloga zašto se s raznih strana tvrdilo da je suđenje nelegalno. Kao drugi razlog je navedeno da mu ne može suditi Izrael, jer nije postojao kao država u doba inkriminiranih čina. A ako mu sudi u ime židovske nacije, onda - tvrdili su - ne smije žrtva suditi krvniku, nego treći, neutralni sudac.
Sve su to bile gluposti i bezobrazluci.
Zločin protiv čovječnosti zločin je protiv svakog čovjeka i protiv svega čovječanstva, te za nj ne postoji prekluzija mjesne nadležnosti makar gdje sudili ljudi, u skladu s međunarodnim pravom i mjesnim zakonom. Ta logika je, u krajnjoj liniji, iznjedrila ad hoc međunarodna sudišta za zločine u bivšoj Jugoslaviji odnosno Ruandi, a onda i još zapravo nedonešeni Međunarodni kazneni sud.
Upravo po logici međunarodnog suda u Nürnbergu, gdje je bila predviđena smrtna kazna vješanjem, i u Jeruzalemu je Eichmann osuđen na tu kaznu koja nije postojala u izraelskome pravnom sustavu. A nekoliko ljudi su povukli svaki svoju polugu, ne znajući koja je od njih ona jedina koja je pod Eichmannovim nogama otvorila provaliju u koju je propalo njegovo tijelo s omčom oko vrata. Duh zakona je bio poštovan, ma što pojedini među nama mislili o smrtnoj kazni.
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA