Negdje krajem srpnja 2005. godine, na washingtonskom aerodromu John Foster Dulles, američka me policija prvi (i jedini put dosad) bila uhapsila. Bolje rečeno, privela.
Ne odveć ljubazna granična policajka, crnkinja, pitala me zašto sam došao u Washington. Odgovorio sam, pouzdajući se u svoju višegodišnju vizu s neograničenim brojem ulazaka, da ovaj put ne dolazim turistički, nego da ću izvještavati sa sastanka hrvatskog premijera Sanadera s nekim od najviših američkih dužnosnika.
Gospođica za policijskim pultom na to je ponovno pozorno pogledala moju vizu, pa je rekla da se nemam pravo baviti novinarstvom u Sjedinjenim Državama, jer to ne piše u vizi: ako sam već išao izvještavati s bilo kakvog državničkog posjeta, morao sam pribaviti novinarsku vizu.
Golema hrpa putovnica
Pokušao sam joj objasniti da ništa ne kanim objaviti u Americi, nego u Hrvatskoj, te da sam dosad redovito, i kao novinar na zadataku, baš s ovom vizom ulazio u Sjedinjene Države, što je bilo lako vidljivo u mojoj putovnici. Dama je ignorirala moja objašnjenja te je pozvala jednog uniformiranog gospodina, koji me odveo u ured opravdano ozloglašenog Homeland Securityja.
Homeland Security državna je agencija s golemim ovlastima, osnovana nakon 11. rujna 2001. godine, koja se bavi svim mogućim aspektima ugrožavanja američke nacionalne sigurnosti, pa tako i slučajevima ljudi koji ulaze u Ameriku, a dokumenti im možda nisu u potpunom skladu s razumijevanjem zakona i pravila pojedinog graničnog policajca. Na aerodromima, Homeland Security zauzima jednu, ne odveć veliku sobu (možda pedesetak kvadrata, vjerojatno i manje), u kojoj se, prema mojem iskustvu iz Washingtona, guraju desetine Afrikanaca, zatim putnika iz istočne Europe, ili iz Latinske Amerike. Gotovo da nisam vidio Arape. Njih, vjerojatno, drže u nekom strožem režimu. Policajac koji vas je odveo u Homeland Security ostavio je vašu putovnicu na stol dežurnom časniku, koji razgovara sa svakim privedenim. Razumije se da ne smijete napustiti prostoriju Homeland Securityja.
Moram priznati da me uhvatila panika, jer mrzim čekati u redovima, kada sam procijenio da je moj pasoš otprilike pedesetipeti na golemoj hrpi. Nakon što je dežurni časnik, napokon - već sam bio užasno nervozan - prozvao moje ime, prezime i zemlju, sam je razgovor trajao najviše dvije minute. Čovjek je ponovio da ne smijem ništa objaviti u Americi, jer nemam profesionalnu vizu. Odgovorio sam da sam graničnom policajcu rekao kako radim u hrvatskim novinama, i da mi ne pada na pamet bilo što objavljivati u Americi.
Časnik Homeland Securityja podigao je obrve, pa me pitao: “A zašto su vas onda poslali ovdje?”. Rekao sam da nemam pojma, i da sam zbog njih već propustio jedan važan sastanak.
Tri izgubljena sata
Onda je momak iz Homelanda pronašao trenutno rješenje. Napisao je nešto na kompjutoru, isprintao stranicu, i dao mi da je potpišem. Na stranici je pisalo kako se obvezujem da se u Sjedinjenim Državama neću profesionalno baviti novinarstvom ako za to ne nabavim sve potrebne dozvole. Onda su me pustili, pa sam krenuo u potragu za prtljagom, koju sam našao kod ljubazne službenice u Uredu za izgubljene i pronađene stvari na Dullesu.
Sve skupa, Homeland Security na mene je potrošio više od tri sata, a ja sam uistinu bio propustio prvi večernji poslovni sastanak. I osjećao sam se užasno ljutito. Kada se takvo što dogodi amerikanofobu, on vjerojatno potajno uživa, jer potvrđuje sve svoje predrasude protiv Sjedinjenih Država. Međutim, kada se takvo što dogodi amerikanofilu poput mene, čovjek prirodno poludi.
Iste sam večeri cijeli taj cirkus detaljno prepričao Tomislavu Wrussu, ondašnjem glavnom uredniku Jutarnjeg lista. On se nije nimalo začudio, nego me uputio na aktualni The Sunday Times koji je, naime, baš te nedjelje, kada sam sletio na Dulles, objavio veliku priču o svom novinaru, koji je sedam dana ranije sletio na neki od newyorških aerodroma.
Britanski je novinar na ulazu u Ameriku također prijavio da dolazi o nečemu izvještavati, i da će pisati isključivo za engleske medije. Budući da nije imao adekvatnu dozvolu, Homeland Security ne samo da ga je zadržao na aerodromu, nego su čovjeka strpali u pritvor, gdje su ga, bez odvjetnika, držali dva ili tri dana. Britansko ministarstvo vanjskih poslova moralo je zaprijetiti skandalom da bi novinar Sunday Timesa napokon izašao iz zatvora.
Birokratska glupost
Tako je, dakle, mogla izgledati Amerika 2005., četiri godine nakon al-Qa’idinog napada na New York i Washington. Kažem mogla, jer se, naravno, svima nije događalo ono što se u tjedan dana dogodilo meni i kolegi iz Sunday Timesa.
Međutim, mnogima se slične stvari događaju i danas: jedna zagrebačka novinarka, koja je, također, posjednica višegodišnje i višekratne američke vize, više i ne pomišlja prijeći granicu, a da ne provede nekoliko sati u Homeland Securityju.
Razlog je vrlo banalan: dama je sudjelovala u jednom američkom stipendijskom programu, što je, sve, naravno, zabilježeno u šiframa u njenoj putovnici. Voditeljica programa, zaposlenica State Departmenta, nikada u Zagreb nije poslala završni izvještaj o tom programu, pa Homeland Security, uvijek iznova, birokratskom glupošću koja bi impresionirala i našu, navodno zloglasnu državnu upravu, nositeljicu pasoša ispituje o statusu njene stipendije.
Kada im objasni gdje je bila i što je radila, uredno je puštaju preko granice, usput se katkad i ispričaju, ali žena više ne može doći u Ameriku, a da ne provede nekoliko sati u Homelandovu uredu.