ČITANKA MOGA DJETETA

Ante Tomić: Nema teorije da u današnjim klincima probudite ushit Mažuranićevim osmercima

Književnik Ante Tomić piše o udžbeniku Radost čitanja za 7. razred osnovne škole, autorskog trojca Diklić - Skok - Merkler

Nema teorije da probudite u današnjim klincima ushit Mažuranićevim osmercima

Radost čitanja, tako je naslov knjizi, premda je u njoj zaista malo radosti. Jednaka muka koju ste kao dijete osjećali pred žutim čitankama koje su činovnički sastavili profesori nevjerojatne znanstvene discipline što se naziva metodikom nastave hrvatskog jezika, vrati vam se, kao roditelju, koje desetljeće kasnije, kad nasljedniku obiteljske loze pomažete s lektirom. Obuzdavate se opsovati jer ne želite malog učiti prostim riječima i bogohuljenju, nije vam pametno pred njim osporavati autoritet škole i udžbenika, ali osjećate kako nemate snage još jednom proći čitavo ono prcanje s alegorijama i aliteracijama u Tadijanovićevim stihovima: “Dugo u noć, u zimsku bijelu noć...”.

‘Manje lokat, profesore’

Što je tu radost? Neka mi netko objasni, kakvo bi veselje 14-godišnji dječak ili djevojčica mogli oćutiti kada ih nastavnik hrvatskog uputi da otvore knjigu na strani 98 i izražajnim glasom pročita im prvu rečenicu iz Zoranićevih “Planina”: “U sinci od duba vile mnoge okolo vode sijahu i u krilu jabuke iz duba po razlikih rukah trgane razgledajući u nje se gizdahu”.

Zamislite užas i nevjericu klinaca čiji je obzor zanimanja ograničen muzikom Lady Gage i kompjuterskom igrom World Of Warcraft, kada ih netko stane kinjiti s pastirskom pripoviješću iz 16. stoljeća. Naravno, smisao je obrazovanja širiti vidike, upozoriti da na svijetu ima vrijednosti mimo Lady Gage i World Of Warcrafta, otkriti im slast čitanja naše bogate literarne baštine, no za to bi vjerojatno mogli naći mnogo sretnijih primjera nego je rečenica: “Ljubvenih zlatopernih strili udorac i mladosti naporstvo, vilo, pisati i peti čini me; i stanovito znaj da veće neg reći umim sraman i začujem stojim ugledav i jime moje tote, jer budi ga čagodir...”. “Manje lokat, profesore!” vikne odjednom iz zadnje klupe razredno spadalo i svi se u prostoriji kratko nasmiju, a profesor spusti knjigu i strogim glasom uvrijeđeno upita: “Tko je to rekao?!”

Brkati muškarci

Udžbenici poput Radosti čitanja, autorskog trojca Diklić - Skok - Merkler, u izdanju Školske knjige, stvarno nikome ne čine uslugu, ni učenicima ni prosvjetnim radnicima ni našem školskom sustavu. Boga se jokina ne razumije o čemu naši časni klasici uopće govore, čitanka je tako zastarjela da se čini kao da je na latinicu preštampana s uglate glagoljice. Svi oni brkati muškarci kojih se s nelagodom sjećate otprije četvrt stoljeća, još su uvijek tamo. Ako ste možda mislili da će vaša djeca živjeti u sretnijem svijetu, prevarili ste se.

Pitanja koja potiču paniku

Mislim, ne bih želio biti grub i nepravedan. Smrt Smail-age Čengića divno je, uzbudljivo pustolovno djelo, u svoje vrijeme čitalo se kao kaubojski roman. Slabokrvne iličke frajle zacijelo su ganuto uzdisale i šmrcale nad sudbinom hrabrih Crnogoraca, što bez jauka umiru za Kristovu vjeru, ali nema teorije da njihov ushit Mažuranićevim osmercima probudite u današnjim adolescentima.

Isključujem slučajeve bijednih ulizica i štrebera, koji glume da im je sve super i prije sata obrišu ploču bez da im je itko rekao da to učine.

Ima u Radosti čitanja i suvremenijih pisaca. Dapače, oni su u većini, a u nekoliko svijetlih primjera čitanka čak opravdava svoj naslov. Ugodno vas dojmi da se u osmome čita Hašekov “Švejk” i Slamnigova “Barbara”, drago vam je što su se, makar zbog političkog odgoja vaše djece, sjetili uvrstiti “Ubiti pticu rugalicu”. Tu je i Grigor Vitez, čijeg se “Epitafa vojniku” koji je pao u času potpisivanja primirja sjećate kao jednoga od boljih trenutaka svoga školovanja. Od sve novije hrvatske književnosti, zbunila me je samo Desničina novela “Pravda”. Vladan Desnica, veliko i važno ime naše književnosti, bilježi za njega neslavnu i kompromitirajuću zgodu kako je na ulici vidio nekoga da nemilo mlati ženu. On isprva, razumljivo, poželi pomoći nesretnici, ali onda se neshvatljivo predomisli, povuče korak ustranu i, znatiželjno gledajući nastavak tučnjave, oda banalnom mudrovanju o pravičnosti. Desničina novela čini se kao anegdota iz života Borata Sagdiyeva i nije vam jasno što ona traži ovdje. Svakako ne pruža ispravni moralni primjer omladini kojoj je ova čitanka namijenjena. Dolazimo naposljetku do stvari koje se svi po zlu sjećamo, onih užasnih pitanja ispod književnih odlomaka, pitanja koja su u razredu obično izazivala zgranutost, grobni muk i divlju paniku da vas ne prozovu. I ona su, ne brinite, u Radosti čitanja. Jednako tupava kao i u vaše vrijeme, žalosno svjedoče kako profesori metodologije nastave hrvatskog jezika u međuvremenu o književnosti ništa zaista važno nisu naučili.

Pisac Pero Kvesić komentira čitanku ‘Dveri riječi’ za šesti razred autora Babić-Golem-Jelčić

Zašto se ista pjesma Dobriše Cesarića uči dva puta?

Sklon razmišljanjima Ivana Illicha demostriranim u njegovoj knjizi “Deschooling Society” (svojedobno kod nas poznatom pod prevedenim naslovom “Dolje škole”) apriorno sam sumnjičav prema školstvu. Znajući književnike i farizeje, posebno sam oprezan prema nastavi hrvatskog jezika. Usprkos tome moram priznati da sam samim knjigama za taj školski predmet uvelike zadovoljan, smatrajući ih sasvim zadovoljavajućim. Daleko smo se odmaknuli od vremena kad je čitanka bila prva knjiga u kući, a uz pučki kalendar često i jedina. Danas samo za hrvatski jezik svaki učenik ima čitanku, udžbenik i radnu bilježnicu te neizbježne teke, a i za druge školske predmete su slični zahtjevi, tako da je školska torba faktički toliko teška da je jedan od glavnih razloga zašto vozim dijete automobilom u školu i iz nje. Tu teškoću udžbenici ne mogu riješiti, moglo bi ju se ukloniti samo drukčijom organizacijom nastave, drugačijom tehničkom opremljenošću škola, pa bi u takvom kontekstu i školske knjige bile drugačije. Već i sada bi se moglo mnogo napraviti kada bismo se, umjesto klasičnom konceptu uvezivanja sadržaja u knjige, okrenuli fasciklima iz kojih se stranice i poglavlja mogu vaditi i u njih umetati, tako da svako dijete nosi sa sobom samo ono što mu je potrebno pojedinog dana. U skladu s duhom vremena, mogli bismo takve školske knjige nazvati “bookware”.

Suvremeni tisak

Prošle školske godine, u šestom razredu, moj sin je radio s čitankom “Dveri riječi” autora Babić-Golem-Jelčić. Zahvaljujući suvremenoj tiskarskoj tehnici i pojeftinjenju tiskanja, današnje školske knjige su primjerenije djeci, privlačnije i zanimljivije od onih koje sam imao u svoje đačko doba, pa je takva i ova. Eventualne primjedbe mogu se svesti na neizbježne nebitne opaske poput “može ovako, ali bi moglo i onako”, koje nitko na svijetu ne bi mogao zadovoljiti, pa nisu vrijedne ni da ih se zabilježi. Ipak, ne mogu odoljeti da ne navedem primjer s devete stranice. Ondje piše, bez ikakvog objašnjenja, “Pročitaj i zapamti”: “Pjesnici su čuđenje u svijetu”. Kako moj sin zna da mu je tata i pjesnik, nužni je zaključak: “Moj tata je čuđenje u svijetu”. Najbolji suvremeni komentar tog zaključka je :-).

Kolar i Van Gogh

Neposredno nakon što me je fotograf usklikao s tom čitankom u rukama, stigli su supruga i sin s knjigama za sljedeći, sedmi razred. Čitanku “Radost čitanja” napravili su Diklić, Skok i Merkler (napisano na naslovnoj stranici tim redom). U grafičkom pogledu knjiga je još bogatija nego prethodna, gotovo raskošna. U njoj su stranice koje se preklapaju i mogu raširiti, umetnute reprodukcije i tablice koje se izdvajaju, razigran i svrsishodan grafički prijelom… Mogu samo skinuti kapu tome kako knjiga izgleda. No, već površno listanje otkriva ponešto što mi nije drago vidjeti. Uz kratku autobiografiju Slavka Kolara kao ilustracija je pridodan i autoportret Vincenta van Gogha. Očekivao bih portret Slavka Kolara, ali mogu razumjeti i opravdati da je izbor umjesto slijeda Slavko Kolar (tekst) - Slavko Kolar (slika) slijedio logiku autobiografija - autoportret. Na 169. stranici nalazim sjajnu pjesmu Dobriše Cesarića “Početak proljeća”, koju vrlo volim i dobro se sjećam da ju je prije godinu ili dvije moj sin trebao naučiti napamet. Zašto iznova ista pjesma? Zar zato što su u međuvremenu djeca porasla, pa će je razumjeti i doživjeti na drugi način ili zato što se prethodne godine u školi radilo s čitankom drugog izdavača?

Neusklađeni autori

U drugom slučaju to bi značilo da čak i kad svatko radi svoj posao najbolje moguće, zbog međusobne neusklađenosti ne mogu ga obaviti bez zamjerke. Međutim, oba uočavanja, koja su sama za sebe potpuno beznačajna, iznenada dobivaju na težini kad se primijeti da se na 35. stranici razjašnjava što su biografija i autobiografija, a na 149. stranici drugim se riječima objašnjava to isto. Zar se ni troje autora iste knjige nisu mogli uskladiti? Koliko god u svemu ostalome knjiga izgleda izvrsno, ta pojedinost budi sumnju da se s cijelim poslom zbrzalo. Izdavanje školskih knjiga je poslovno značajan pothvat i društveno značajan rad te ga dojam da se radilo ovlaš obezvređuje. Autorima, urednicima i ostalima koji rade na knjizi u trci s rokovima lako promaknu takvi previdi. To je objašnjenje, ali ne opravdanje. Nažalost, previše je toga, ovdje nespomenutog, što pokazuje da je izdavačima školskih knjiga osnovni udžbenik iz kojeg su učili - “bookwar”.

Književna kritičarka Jagna Pogačnik o ‘Pčelici’ početnici za 1. razred osnovne škole autorica Marije Krmpotić i Sonje Ivić

Za dijete koje se susrelo s ‘Kung-fu pandom’ nisu stihovi ‘iš, ja sam mali miš’

Dobrodošla u klub!, govore mi ovih dana prijatelji koji su inicijaciju u školski sustav već obavili, dok mene trese groznica ponedjeljka, kad moja kći Nora kreće u 1. razred. Osim klasičnih roditeljskih histerija, moji strahovi usmjereni su i na to s kakvim će se udžbenicima susresti, što će joj se u njima nuditi kao “istina” školskog gradiva i kako ću balansirati između vlastite kritičnosti i njezine prilagodbe školskom sustavu. Udžbenici za hrvatski, slijedom “profesionalne deformacije”, prvi su na udaru moje privatne “udžbeničke policije”, ne samo zato što i sama nekog vraga o tome znam nego prije svega jer je sedmogodišnjakinja Nora ne samo samostalna čitačica i čitateljica nego i zaljubljenica u knjige, i ne namjeravam dopustiti da joj to neki sustav, neki udžbenik i u njemu ponuđeni tekstovi s vremenom zgade, što i ne bi bio usamljen slučaj. Dakle, kada smo konačno nabavili komplet knjiga, doslovno sam se prvo bacila na “Pčelicu”, početnicu podijeljenu u dvije knjige i dvije radne bilježnice, od kojih svaka u svome drugom dijelu donosi ono što me najviše zanima, a zove se “Moja čitanka”. Prvi je test grafički. U redu, uvez je spiralan, neke stranice će se sigurno s vremenom otkinuti, ali bolje i to nego da se knjiga jednostavno raspadne zbog lošeg ljepila. U “Pčelici” dominira slika nad riječju, što je u skladu s dobi djeteta, ilustracije Estere Keček relativno su klasične, ali podnošljive. Metodički vjerojatno zadovoljava sve elemente od kojih je u prvom planu onaj opismenjavanja, a manje literarnosti. Istovremeno, Noru “Pčelica” na prvi pogled pretjerano ne zanima, jer tvrdi da joj je previše “bebasta”.

Ema i mama

Cijelog ljeta pravi se važna, pa kad je pitaju o školi, odgovara: “Da, čitat ću: Mama ima Emu. Ema ima mamu. Ema ima Mimu“, aludirajući na tekst koji je pronašla metodom slučajnog uzorka. Mene brinu neke druge stvari. Kultura čitanja počinje od najranije dobi, a današnje klince ne treba podcjenjivati. Današnja djeca uglavnom su naučila englesku abecedu klikom miša na nekoj edukativnoj online igrici, a “Kralj lavova” ili “Kung-fu panda” koje su apsolvirali u predškolskoj dobi naučili su ih podosta o svijetu oko njih, pa nisam sigurna da će njihovu potrebu za interaktivnošću zadovoljiti spremanje slova abecede u plastične džepiće, a literarne interese stihovi poput “Iš, iš, iš, ja sam mali miš”.

Čupanje repe

Računalo se, recimo, u “Pčelici” gotovo i ne spominje, a udžbenik hrvatskog u dodatnoj opremi nema popratni CD. Hrvatski je i dalje jedan od najkonzervativnijih predmeta za koji je potrebno izražajno čitati, služiti se krasopisom i udivljeno recitirati pjesmice o godišnjim dobima, domovini, djedu i baki i suncu (nikako ne Sun Tzu, ako me razumijete!) na prozorčiću. Tako od prve djetetove čitanke među stranicama knjige treba odano čuvati kičasti svijet u kojem žubore potočići, zečići izlaze na livade, obitelji imaju strogo podijeljene uloge, a miševi govore - iš, iš! To što tako postavljene stvari nemaju veze sa stvarnim svijetom i svijetom kakvog ga poznaju današnji sedmogodišnjaci nije važno. U čitankama ionako sve treba biti nestvarno i dosadno, ne bi li se s vremenom ti epiteti prebacili na sve što ima veze s čitanjem i knjigama. Primjećujem poraznu činjenicu da se izbor tekstova u čitanci nije bitno pomakao od vremena kada sam ja išla u školu. I dalje čitankom dominiraju tzv. klasici. Cure koje se igraju “magije Winxa”, tako, suočavaju se s klasičnim dječjim pjesmicama koje su oduševljavale njihove bake i s čuđenjem kako je djed na kraju ipak iščupao repu i sigurno kad-tad moraju pomisliti da tu netko nekoga... Da se razumijemo, autorice “Pčelice” za to nisu krive, njihov je udžbenik plod sustava u kojem je nastao. Metodika je, naime, od interpretacije književnog djela u školama ionako već načinila lakrdiju, pa ako je legitimno pitati učenike gimnazije u povodu Vidrićeva “Pejzaža” što je pjesnik radio u travi, onda se i prvašiće mogu pitati notorne gluposti, koje je Nora objasnila ovako - “A zašto me pita ono što piše odmah na početku pjesme?” Uz svu dobronamjernost i generalno solidnu ocjenu koju dajem “Pčelici”, u njoj sam u tragovima pronašla i dio onoga čega sam se najviše bojala, a potajno se nadala da ipak počinje nakon što je opismenjavanje završeno.

Nora i ja drumom

Ježim se, naime, rodnih stereotipa i ideoloških i vjerskih indoktrinacija potiho ubačenih u nastavu materinjeg jezika. A eto, već u “Pčelici” nailazim na sljedeću opisanu situaciju: “Večer je. Brat pije mlijeko. Djed priča lovačke priče. Mama peče čokoladni kolač. Tata čita novine. Ja čitam početnicu. Mačka mijauče”. Preostaje samo zapitati se što za to vrijeme radi baka i podsjetiti da čak i na najjednostavnijim dječjim TV kanalima strane proizvodnje, već dugo, kad mama peče čokoladnu tortu, tata barem priprema kremu za istu. Tu je i primjer tematski vezan uz pojam domovine, dakle temu s kojom uvijek i u svim sustavima ima najviše “problema”. Pjesmicu “Moja domovina Hrvatska” potpisuje jedna od autorica udžbenika (Ivić), dok se i njezina kolegica pojavljuje kao autorica književnog teksta na drugu temu (?). Stilski bliska nekim stihovima od kojih još uvijek imam traume, ona u zadnjoj strofi poentira - “Moja domovina je / zemlja hrabrih ljudi. / Ti maleno đače / na nju ponosan budi.” Ja već vidim Noru kako me pita što je s onima koji se nečega jako boje i već vidim sebe još hrabriju u odluci, što se čitanja tiče - škola i čitanka šumom, Nora i ja drumom.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. rujan 2022 03:16