Možda nije u redu od mene i sigurno će mi mnogi zbog toga prigovoriti - posebno komentatori po portalima za koje nema te vijesti na internetu da negdje otprilike od petog do najkasnije desetog komentara ne počnu spominjati majke u negativnom kontekstu i pozivati na linč (čitajući neke od tih komentara, zaključio sam da je najpopularnija metoda smaknuća među komentatorima - metak u čelo. Vješanje naglavačke i batinanje do smrti javljaju se tek na drugome mjestu, a električna stolica čvrsto drži treću poziciju. Začudilo me što je malj u glavu, koji je tijekom povijesti bio poprilično popularna metoda smaknuća, dosta slabo plasiran među komentatorima), ali moram imenom i prezimenom istupiti u javnost i reći da je klub Pepermint, Ilica 24, trenutačno najbolji klub u Zagrebu.
Razlog zbog kojega bi mi spomenuti komentatori, vlasnici drugih klubova ili zainteresirana treća osoba mogli opravdano prigovoriti nije to što je ovaj tekst naručila i platila Uprava tog kluba. Jer nije!
Ako ćemo iskreno, nije ga platila ni Uprava Nedjeljnog.
Da barem je.
Bilo tko.
Ali nije!
Razlog zbog kojega bi mi ti ljudi (ne dajte se zavarati, i dalje govorim o komentatorima po internetskim portalima) mogli opravdano prigovoriti jest subjektivnost.
I ćorava koka...
Subjektivnost koja proizlazi iz činjenice da sam prošli vikend u spomenutom klubu bario ne jednu, nego dvije - ponavljam, dvije - vrhunske ribe u razmaku od samo petnaestak minuta.
Dobro, druga i nije bilo tako vrhunska, ali njezin kvantitativni doprinos je vrlo značajan za ovu priču jer, vjerovali ili ne, već mi se prije, po principu i slijepa koka nabode zrno, znalo dogoditi da zbarim jednu. Ali dvije, u tako kratkom vremenu, nisam još od popularne igre “Semafor” u sedmom osnovne...
Naravno da bi sad mnogi, posebno ženski dio populacije, mogli reći:
- Dobro, Par, ne možeš zasluge za to pripisati isključivo Pepermintu. Lijep si ko američki glumac, a i zračiš ko Braco sa Srebrnjaka. Nije ništa čudno što ti djevojke nisu mogle odoljeti... Ali, uzimajući u obzir da sam tako lijep posljednji put bario... hm, mislim da je Sanader još bio na vlasti... ne treba čuditi to što mi je Halid i “ko bi reko čuda da se dese...” cijeli idući dan bio na repertoaru.
Klub je otvoren prije nekoliko mjeseci, ne znam točno, i odmah je odjeknuo ko bomba među poznatim zagrebačkim trendseterima i trendsetericama, koji su iz prošlogodišnjeg IN mjesta Maraskina, preko tradicionalno dobroga Gjutorka, Baabara, Firsta i Alcatraza spremno emigrirali u Pepermint - čija je grupa na “Fejsu” već u prvih nekoliko dana okupila gotovo 5000 članova.
Morao bih svijećom tražiti “Fejs” prijatelja koji se nije u nju učlanio, a to me toliko nerviralo da sam, i prije nego što sam znao bilo što o tome mjestu, stvorio neku sebi svojstvenu, neracionalnu mržnju spram njega zbog koje sam se čak i zavjetovao da tamo nikad neću otići.
Ja i Kranjčar
- Ne bih otiš’o da mi plate... - govorio sam pri svakom spomenu Peperminta.
Naravno da mi nisu platili (već sam rekao da mi nitko ništa ne plaća), a i naravno da sam, ipak, otišao...
- Gle koja žvagu, papci zagrizli ko majmun trešnju - primijetio sam vidjevši dugačak red ispred kluba.
- Ajmo radije do Talije barit darkerice...
Prijatelji su me uz pomoć jeftinog alkohola, netom prije kupljenog u Žapcu, uspjeli nagovoriti da Pepermintu pružim priliku koju je taj klub, kako ću tek poslije ustanoviti, iskoristio ko Niko Kranjčar kad mu “Prljavi Harry” da posljednje dvije minute utakmice, a ovaj skine paučinu s gola “lutalica” iz Boltona.
Na rock i funky hitove 50-ih, 60-ih i 70-ih godina, koji su većim dijelom zaslužni za dobru atmosferu, rasplesala se ne samo ekipa u ranim dvadesetima, koja je ipak većina u klubu, nego i ona starija, u kasnim tridesetima, koja itekako ima još mnogo toga pokazati na plesnom podiju.
- A i izvan njega - primijetio sam skenirajući četiri žene u ranim tridesetima kako u kratkim pripijenim suknjicama opušteno čagaju uz hitove DJ-ja Zhuzhe.
Klub ima dva kata.
Na prvom je mala gužva, ali to omogućava da se u najboljoj maniri japanskog perverznjaka iz podzemne željeznice pribijete uz djevojku po vlastitom izboru. Gornji je kat za “privođenje”. Tamo ja operiram. Popevši se stepenicama na gornji kat i zauzimajući mjesto za šankom, naručujem dvostruki viski kako bih se malo opustio prije akcije.
- Kakav ćeš, Red Label, Black Label, Jack Daniels, Jim Beam, White Horse... - počeo je nabrajati konobar.
- Dupli, brate, nemoj da zajebavaš - prekinuo sam ga.
Bez pozera i klinaca
Uočivši kako u Pepermintu nema uštogljenih pozera iz Hemingwaya, klinaca i klinceza iz Saloona, penzionera iz Buldoga, geliptera s Jaruna, a ni debelih ćelavih glava iz narodnjačkih jazbina, već sve neka pozitivna gradska ekipa raspoložena za raskalašenu zabavu, ples, barenje, alkohol... A sve to bez agresije i preseravanja.
Šaljem piće plavuši za šankom, a ona ga odbija.
- Nema veze, popit ću ga ja - kažem konobaru i nestajem u gužvi.
Nakon desetak minuta probijanja među ženama u pripijenim haljinama jedna od njih me zaustavlja.
- Bok i tebi, otkud se poznajemo - pokušavam je se prisjetiti, ali atraktivna crnka zavodljiva pogleda pribila se uz mene, duboko zagledala u oči, gurnula mi ruku u džep i - ukrala 50 kuna!