Kada sam ulazio u ekipu filma “Ciguli Miguli”, bio sam upozoren na to da s Brankom Marjanovićem nije lako surađivati, dok je redatelj o meni dobio samo povoljne ocjene . Sada, na kraju snimanja, drug Marjanović se vjerojatno smatra obmanutim u odnosu na ono što su mu u početku o meni pričali, a ja, međutim, uviđam da sam o njemu točno upozoren i da su ocjene bile umjesne. Činjenica da je Marjanović na Zastavi promijenio sedam asistenata režije neobično me draškala, jer sam smatrao da se znam ophoditi s ljudima, i da ću postići veliki uspjeh ako s njim izdržim do kraja. Pred samim ciljem to mi se zadovoljstvo izjalovilo, iako je nadomješteno jednim drugim zadovoljstvom - što je ta nemoguća suradnja napokon prekinuta.
Mobing na setu
Na kraju osmomjesečne suradnje s g. Marjanovićem usuđujem se ovako sumirati svoje dojmove:
G. Marjanović kao čovjek i kao član jednog filmskog kolektiva nemoguć je i neugodan.
G. Marjanović kao redatelj organizator skoro je neupotrebljiv. Smušen, nepribran i bojažljiv, bio je glavni kamen smutnje organizacije rada na snimanju filma “Ciguli Miguli”.
G. Marjanović ne može se nazvati redateljem umjetnikom, jer je izgubljen i nesiguran glede koncepcije djela i likova, nezgrapan u radu s glumcima, prazan, neinventivan i neduhovit.
Jedno od naizgled pozitivnih svojstava mu je izdržljivost u poslu, ali s druge strane, to je i mana, jer se u taj posao uopće nije udubljivao.
Svjestan sam da sam izrekao krupne stvari, ali sam ih spreman i dokazati.
Tako je o redatelju Branku Marjanoviću pisao početkom siječnja 1952. njegov prvi asistent režije Mate Relja u internom dokumentu upućenom Upravnom odboru Jadran filma. Snimanje filma - koje je počelo još u kolovozu 1951., a njegove pripreme još mnogo ranije - bližilo se kraju, a Relja je bio sretan što je demonstrativno raskinuo suradnju. U pravi trenutak, jer ono što je uslijedilo, bilo je mnogo gore od onoga što se odigravalo tijekom realizacije filma.
Sprdanje iz Jugoslavije
Film “Ciguli Miguli” ove godine navršava 60. obljetnicu od svoje - neslužbene - premijere, a za tu prigodu njegova je kopija restaurirana i bit će danas svečano prikazana u zagrebačkom kinu Tuškanac, u povodu Svjetskog dana audiovizualne baštine, u organizaciji, između ostalih, Hrvatske kinoteke, u sklopu Hrvatskog državnog arhiva, Hrvatskog filmskog saveza i Jadran filma. Restauracija je obavljena impresivno, film izgleda bolje no ikad, no za tu prigodu javnosti je ponuđen i niz dokumenata koji osvjetljavaju okolnosti u kojima je nastalo najkontroverznije ostvarenje u povijesti hrvatske kinematografije. Jedan od njih je i ovaj dopis Mate Relje, kasnije uspješnog filmskog redatelja, čiji su filmovi “Kota 905” i “Vlak u snijegu” imali velik odjek u kinima, a jedan od njih - “Opasni put” - dobio je Zlatnog lava u Veneciji za najbolje ostvarenje namijenjeno djeci i omladini. Relja je početkom pedesetih godina, kada su počele pripreme za “Ciguli Miguli”, bio friški filmski djelatnik, koji je tek stigao sa snimanja filma “Bakonja fra Brne” svoga prijatelja Fedora Hanžekovića, i smatrao je da je već nešto naučio o tom poslu.
“Ciguli Miguli” bio je veliki iskorak za zagrebački Jadran film, koji je dotad producirao samo četiri filma. Među njima, najviše republičkih priznanja dobila je Marjanovićeva “Zastava”, snimljena prema originalnom scenariju Jože Horvata, s balerinom Sonjom Kastl u glavnoj ulozi: nakon prvog prikazivanja za političku vrhušku, na kojem je ekipi osobno čestitao Milovan Đilas, prema mnogim procjenama, drugi najmoćniji političar u tadašnjoj Jugoslaviji (dakako, iza Josipa Broza Tita), zaboravljena je mukotrpna produkcija od dvije i pol godine, a i skinuta je stigma s redatelja koji je u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bio voditelj proizvodnje Hrvatskog slikopisa (no istakao se u pothvatu spašavanja filmske tehnike od Nijemaca i ustaša).
Joća Horvat (u sredini)