Pukom igrom slučaja dobio sam u ruke sada već stare novine u kojima je izašla osmrtnica Jože Horvata, koji je preminuo 26. listopada, a koju su potpisale njegova supruga Renata i sestra Marijana. Kada ne bih ni znao za pisca, malena fotografija na stranici rubrike In memoriam upala bi mi u oči. Joža Horvat našao se među rijetkim preminulima, ako nije jedini, koji u onostranost odlazi s probušenim slamnatim šeširom. U nekakvoj izblijedjeloj, čak i na crno-bijeloj reprodukciji, iznošenoj ili šebig majici. To je fotka čilog, ali umornog, izgužvanog ribara, mornara, odnosno moreplovca. Kao da se njome hoće posredovati značaj koji je plovidba odigrala u životu toga čovjeka, koji se rodio u Kotoribi, u Međimurju, a vijek proživio kao naturalizirani Zagrepčanin. I to Zagrepčanin koji je našao svoj pravi dom na dvije plovidbe svijetom.
Modra lasta i Besa
More je Horvatov dom, na to upozorava ta oproštajna slika, pri čemu se usuđujem vjerovati da ju je izabrao sam pokojnik. Ili pak njegova životna drugarica, zvijezda pratilica: Renata, netko tko ga je najbolje poznavao.
Danas već barba Joža Horvat putuje nedokučivim morskim putem, na putu susreta sa svojim tragično preminulim sinovima. Uostalom, tko zna, možda je poslije Bese i Modre laste pronašao treću jedrilicu s kojom plovi oko svijeta većeg od ove svakodnevice i njenih muka.
Prije točno 39 godina, u listopadu 1973. cijela je jugo-nacija bila uzbuđena uoči Horvatova drugog puta oko svijeta. Sve su mu novine posvećivale dužnu pozornost, a posebno dvotjednik za osmoškolce s nakladom većom od 100.000 primjeraka, po kome je Modra lasta, njegov drugi brod, dobila ime.
Tada je dječji dvotjednik okupio na njenoj palubi ugledne goste za “uglovitim stolom”. Po nekakvom imanentnom višenacionalnom, tzv. međurepubličkom ključu našli su se tu, među ostalima, i Oskar Davičo i Zvonimir Golob, koji je bio u društvu svog modela, TV redateljice Mire Wolf. I baš je Golob želio znati kakva je razlika između prvog i drugog broda kapetana Horvata.
“Modra lasta je brod dug 17 metara, dok je Besa imala samo 15. Dužina broda nije povećana zbog straha ili sigurnosti. Ovaj put to je meni kuća za dugi put od 6-7 godina. Besa je bila od čelika, Modra lasta od poliestera. Iako je brod samo dva metra veći od Bese, ima neiskazivo više prostora. Krma je razvijena, povećana. Na vodenoj liniji uža je od Bese, oštrijih linija i bit će, nadam se, dobar jedrenjak i na debelom moru”, odgovorio je pjesniku Zvonimiru “kapetan, moreplovac, književnik i partizan-prvoborac” Horvat.
Potom je dodao da je na brodu prikupio veliku biblioteku, gotovo u svakom prostoru, čiji se najveći dio odnosio “na jedriličarenje i na doživljaje velikih moreplovaca iz klasičnog doba jedrenjaka”. U trenutku kad se Modra lasta otisnula od splitske luke, Joža Horvat je doviknuo mnoštvu: “Laste odlaze, ali se i vraćaju”.
Dva muža i more
Istina, laste se uvijek vraćaju, ali pojedine svaki put zauvijek ostaju na jugu. Spomenut ću sada Ninu Lastu Budor, po kojoj je i dvotjednik, pa susljedno i 17-metarski brod dobio svoje ime. Naime, pokojna slikarica bila je dijete TV redateljice Višnje Laste i glumca Svena Laste, koji su prijateljevali s Dragutinom Brigljevićevim, urednikom u Školskoj knjizi, koji je tražio ime za svoj list. Tada je ugledao oči djevojčice i spojio ih s njenim prezimenom.
Kako god bilo, samo su dva muža u drugoj polovici 20. stoljeća dizala na noge jadransku obalu bez posredovanja Jadranskih susreta, bez potezanja konopa, girica i plavca. Plivač Veljko Rogošić i moreplovac Joža Horvat. Obojica su nas ove godine ostavili same pred morem. Jedino su oni vlastitim pothvatima pretvarali naš ponos i ambiciju u nešto opipljivo.
Jožu Horvata ispratila je “šuma uzdignutih ruku”, na čelu s rukama pokrovitelja putovanja: RTV Zagreb, kemijske industrije Karbon, predstavnici admiraliteta - admiral Žutić, brojnih sportskih i pomorskih organizacija... Jedrenjak je “praćen čitavom eskadrilom jahti, glisera i čamaca, pozdravljen sirenama okolnih brodova, krenuo iz luke, iz pitome uvale podno Marjana, da bi svoja jedra napunio vjetrom svih svjetskih mora i oceana”, napomenuo je dvotjednik čije je ime pisalo na krmi broda.
Te davne godine znao sam se često mimoići s Jožom Horvatom u hodniku najstarije višekatnice na Trgu maršala Tita. Dolazio je u redakciju, do Brigljevića. Trebali su dogovoriti stotine pojedinosti. Čini mi se da nas je upoznao, pa smo se i rukovali. Zato mi se činilo kada sam na TV-u vidio vijest o odlasku Laste, na jedinom programu JRT-a, da Horvata poznajem, iako ga nisam poznavao. Sjetio sam se i njegovih sinova koje sam jednom vidio.
“U svim lukama gdje ću pristajati postavit ću izložbu iz vašeg likovnog natječaja Svijet oko mene i pozvati djecu da slikaju svijet oko sebe, da šalju svoje radove Modroj lasti /u Zagreb/. Jezik slike je univerzalan. Djeci naših iseljenika donosit ću naše knjige i časopise, da ne zaborave gdje im se oci i djedovi rodiše. Moja je misija nešto posve novo - ne znam ni za jednoga književnika ni moreplovca do sada u takvoj ulozi. U tome je i prava draž moga pothvata”, izjavio je “barba Joža”, kako se tada potpisivao, “minutu-dvije prije isplovljenja”.
Među brojnim fotografijama, kojima je bio popraćen ovaj drugi Horvatov odlazak na bespuća svjetskih oceana, najdraža mi je ona na kojoj Horvat stoji s preklopljenim dlanovima, poput ministranta, dok ga Miroslav Krleža podupire o desno rame. Čini mi se da je fotka snimljena u Krležinoj direktorskoj kancelariji u Leksikografskom zavodu, tada na Zrinjevcu. Potpis glasi: “Posljednji pozdrav Jože Horvata i Miroslava Krleže, neposredno prije polaska...” To, doista, nalikuje obiteljskoj fotografiji, očinsko-sinovskoj vezi koju će razabrati svatko tko poznaje Krležin utjecaj na Horvatove književne početke.
