Nikad, još od pada komunizma, tako malo Mađara nije izašlo na izbore kao prošle nedjelje. Glasalo ih je samo 61 posto. Od toga gotovo je milijun, ili svaki peti, poručio da bi zemlju najradije stavili u ruke ekstremne desnice, stranke Jobbik (Pokret za bolju Mađarsku) koja će odsad u nacionalom parlamentu imati 23 zastupnika, iako (ili baš stoga) svoju platformu većinom gradi na neskrivenoj mržnji prema Romima i podjednako otvorenom antisemitizmu, a nije zanemariva ni iredentistička platforma s koje pozivaju na povratak teritorija koji su Mađarskoj oduzeti nakon Prvoga svjetskog rata. Doduše, u novije je vrijeme Gábor Vona, vođa donedavno verbalno sasvim brutalno neofašističkog Jobbika, ponešto omekšao retoriku pa pojedini analitičari i tu pronalaze “opravdanje” zašto je milijun građana svoj glas dalo Jobbikovoj političkoj opciji koja u politički pismena i skrupulozna čovjeka izaziva jedino zazor i zabrinutost.
Ispitivanja javnosti pokazala su da Jobbik ponajviše simpatizera ima među mlađima od 35 godina, to će reći generacijom kojoj i nedavni izlazak iz višegodišnje krize još nije uspio ekonomski značajnije poboljšati život, a koja je političku svijest često gradila na mađarskoj javnoj sceni (pre)dugo dominantnoj kakofoniji antikomunističke, nacionalno populističke i nacionalističke retorike. Pitanje je bi li Jobbik možda dobio i više glasova da u Mađarskoj ionako odavno ne vlada stranka desnog centra, Fidesz. Čelni čovjek Fidesza, Viktor Orban, bivši antikomunistički disident, populistički je vođa koji je zakonima ušutkao novinare, a potom promijenio i izborni zakon ne bi li osigurao novi mandat. Orban će, jer ima dvotrećinsku većinu (133 zastupnika), formirati vladu. Široka lijevo-liberalna oporbena koalicija Összefogás (Jedinstvo) osvojila je samo 38 mjesta (26 posto glasova). Iako su se oko platforme rušenja Orbana okupili tehnokrati, reformirani komunisti, bivši zeleni…
Iritantni uspjeh
Nekad Jobbikov radikalni ideolog, drugi čovjek stranke, koji još i danas sjedi u EU parlamentu na njihovoj listi, iako su ga Jobbikovi ljudi, nakon što su saznali da je zapravo Židov, izbacili iz svojih redova, mađarski političar Csanád Szegedi doima se prilično iritiran uspjehom dojučerašnjih kolega.
Na naša pitanja, čovjek koji je prije 12 godina osnivao Jobbik, sada odgovara da je “i samo postojanje Jobbika sramota za Mađarsku. Ali, nastanak ekstremne desnice je strategija koja se razvija na prostoru cijele Europske unije.” Dodao je, uz ogradu: “Možda će vam ovo zvučati čudno”, da je to da su izborili još tri zastupnika u parlamentu (u prošlom su sazivu imali 20, op. a.) “pokazatelj njihova poraza, nisu bili u stanju napraviti nikakav jači napredak i zapravo su zaglavili na istoj poziciji”. Aludira time, valjda, na činjenicu da desne opcije, doduše najčešće ne i toliko radikalne, ionako doživljavaju politički uspon diljem Europe, razočarane u socijaldemokraciju što ide ruku pod ruku s neoliberalnim gospodarskim platformama.
Csanád Szegedi bio je autentično “jobbikovski” zadojen mržnjom prema svima koji nisu “čisti Mađari” sve dok prije dvije godine nije saznao da je i sam - Židov. Na političku pozornicu u Mađarskoj došao je vrišteći o židovskoj-romskoj zavjeri koja ide za tim da “čiste” Mađare učini manjinom u vlastitoj im zemlji. Rado se naslikavao u crnoj uniformi tzv. Mađarske garde, zabranjene paramilitarističke skupine koja je djelovala pod pokroviteljstvom njegove stranke. U istoj se uniformi pojavio i na jednoj od sjednica EU parlamenta. “Ovaj prijedlog proračuna izgleda kao da ga je napisao Shimon Peres. To je budžet koji će Mađare osiromašiti, a bogate Židove učiniti još bogatijim”, rekao je u jednom od svojih tadašnjih istupa u Strasbourgu.
Istinski identitet
Danas Szegedi redovito, zajedno sa suprugom i djecom, odlazi u budimpeštansku sinagogu, što datira iz 1820., ponovo stavljenu u funkciju prije četiri godine, obnovljenu kapitalom američkih Židova. U vrijeme kad je sagrađena bila je to najveća sinagoga u Budimpešti. U Drugom svjetskom ratu pretvorena je u skladište, a zatim je služila kao jedan od studija državne televizije.
Promijenio je i ime, sad preferira da ga zovu David Szegedi, pokušava naučiti hebrejski, sve češće nosi kippah, proučava Toru, pazi da jede košer. Tu, doduše, zaziva razumijevanje, političke ideje preko noći je promijenio, no na velika fizička odricanja uime vjere još nije sasvim spreman. “Trebat će mi vrijeme da se naviknem jesti isključivo košer - to znači da nema svinjetine, salama i drugih stvari na kojima se bazira mađarska kuhinja”, izjavljivao je lani, dodajući da je uvjeren je da je židovstvo njegov “istinski identitet”.
Po struci povjesničar, rodom iz Miskolca, sa sjeverozapada zemlje, 31- godišnji Szegedi kao student se pridružio lokalnoj desničarskoj organizaciji. U to doba više od Židova i Roma možda je jedino mrzio komuniste, a na Europsku uniju, čije parlamentarne dnevnice i bonuse trenutno rado ubire i na čije se ideje sad poziva, gledao je kao tamnicu koja će Mađare baciti u sužanjstvo. “U početku je bila mržnja prema Romima kriminalcima, poslije prema svim Romima. Potom je došla mržnja prema Slovacima, Rumunjima jer su progonili mađarsku manjinu u svojim zemljama… Uvijek trebaš još više onih koje mrziš. Mržnja na koncu postane sama sebi svrhom. To je poput neke ovisnosti”, tako je objašnjavao genezu svojeg političkog formiranja.
(...)