Bio je to čudan kolovoz, topao i blag, ali bez turista i bezbrižnosti. Zabrinutost je rasla. Hrvatska je obilježavala treću obljetnicu Bljeska i Oluje, obavljena je i reintegracija Podunavlja, ali sav taj entuzijazam pobjede u ratu i oslobođenja zemlje nekako se izgubio. S osjećajem olakšanja miješalo se i melankolično razočaranje. Potencijal i zanos koji je stvorio ostao je neiskorišten. Hrvatska je bila u sve većim problemima, od socijalnih do gospodarskih i društvenih, u izolaciji, gotovo na pragu sankcija, a vladavina Franje Tuđmana postajala je sve više autoritarna. Zemlju je potresla afera “zagrebačkih gradonačelnika”. Hrvatska se našla u slijepoj ulici i očajnički je tražila izlaz, koji joj tadašnja garnitura vlasti, s Franjom Tuđmanom na čelu, nije mogla pronaći. A i samog predsjednika države počela je nagrizati opaka bolest.
U tom uznemirujučem kolovozu 1998., nakon višemjesečnih tajnih pregovora, potpisan je Sporazum o koaliciji između oporavljenog SDP-a Ivice Račana i relativno utjecajnog, ali nedovoljno jakog HSLS-a koji je vodio tada jedan od najpopularnijih hrvatski političar Dražen Budiša.
Hrvatska u čekaonici
Bio je to događaj, pokazat će se, od presudne važnosti. Upravo će taj dvojac nekih 16 mjeseci kasnije ostvariti povijesnu pobjedu na izborima 3. siječnja 2000. godine i nakon 10 godina vladavine smijeniti HDZ u Banskim dvorima.
- Sudjelovanje u toj vladi u meni budi jake emocije i draga sjećanja. Naša najveća zasluga je što smo uspjeli normalizirati Hrvatsku. Velike nacionalne ideje su se ostvarile, pobijedili smo u nametnutom ratu i na tome se više nije moglo živjeti. Promjena je bila nužna kako bi se stvari pokrenule - kaže nam na početku razgovora potpredsjednik “trećesiječanjske vlade” Goran Granić i čovjek koji je napisao nacrt koalicijskog ugovora šest stranaka - SDP, HSLS, HNS, LS, IDS i HSS.
- Mi smo bili točka diskontinuiteta u odnosu na ono što je bilo u 90-ima. Označili smo prekid s onom praksom koja je simbolizirala Tuđmanov režim - kaže, pak, Tonino Picula, ministar vanjskih poslova u toj vladi.
Goranu Graniću sasvim je neupitno da je ono što se dogodilo 3. siječnja bilo prekretnica u razvoju hrvatske države.
- Hrvatska je bila izolirana, u jednoj čekaonici, svojevrsnom vakuumu. Svi su čekali kamo će Hrvatska krenuti. Oporba, koja je do tada cijelo vrijeme bila prozivana i sumnjičena čak i zbog nedostatka nacionalne svijesti, preuzimala je vlast.
No, kaže Granić, sve je obavljeno mirno i dostojanstveno, bez trzavica. - Neki krugovi vani su se pribojavali hoće li HDZ priznati rezultate izbora - kaže Granić, ali mi u koaliciji se nismo toga bojali, jer je već nekoliko mjeseci prije izbora bila stvorena atmosfera promjena.
- Hrvatska je u tom trenutku bila vrlo disfunkcionalna država, najizoliranija u Europi. Naša je vlada zatekla 500.000 nezaposlenih, 370.000 nominalno i još oko 170.000 onih koji su radili, a nisu primali plaću - prisjeća se Davorko Vidović, ministar rada i socijalne skrbi u vladi trećeg siječnja. To je dramatična situacija za svaku vladu, a naša je došla na vlast u trenutku kada je Ustavni sud definirao postojanje duga umirovljenicima, pri čemu je najkonzervativnija procjena govorila da je iznos tog duga 24 milijarde kuna. U državi vlada opća nelikvidnost, a 17 milijardi kuna iznose unutrašnja dugovanja tvrtkama. Hrvatska je tada bila zemlja u kojoj je prisluškivano 250 novinara - opisuje Vidović trenutak kada se prihvatio ministarske uloge u Račanovoj vladi.
Izlazak iz izolacije
- Mi smo imali prednost da smo mogli razgovarati o izgradnji Hrvatske u miru. Nismo imali strah ni zazore ni prema regiji s kojom je trebalo ponovno rehabilitirati odnose, ni od svijeta i Europe koja nam je sve više odmicala. Zemlje koje su nam gotovo 50 godina gledale u leđa tada su bile na pragu EU i grabile velikim koracima naprijed, a mi smo tapkali u mjestu - kaže Granić.
Prema Toninu Piculi, “3. siječnja” je u Hrvatsku došao prekasno i trajao je prekratko. Naime, Picula smatra da je do promjena došlo samo godinu dana prije, Hrvatska bi, poput Slovačke, uhvatila vlak za EU još u prvom krugu proširenja, a odlaskom s vlasti već nakon četiri godine usporen je taj reformski zamah koji je nosio Hrvatsku.
- Došli smo mijenjati stvari, ali nismo gajili iluzije da će to naići na odobravanje svih stranaka, interesnih skupina i, naravno, građana. Htjeli smo da naše pravosuđe profunkcionira, da se vojska i policija depolitiziraju, zaustavili smo ‘onakvu’ privatizaciju, ponovno uspostavljali odnose sa svijetom i susjedima. Suočili smo se s mnoštvom problema, a osnovni su bili otvoriti Hrvatskoj vrata Europe, ali smo se uhvatili i u koštac sa ‘zaostacima loših odnosa s Haagom’ te opterećenjem rata koje smo naslijedili - kaže Granić.
Jozo Radoš nema nikakvih dvojbi u procjeni trećesiječanjske vlade. Bivši ministar obrane u vladi kaže kako je po njemu ta vclada bila najbolja od svih dosadašnjih - poštena, neokaljana i radišna.
Strah od udara
Vlada je otvorila i pitanje koje se u Hrvatskoj do tada zataškavalo, o hrvatskim ratnim zločinima. To je izazvalo i burnu reakciju u određenim političkim te vojnim krugovima, a povodom optužnice protiv generala Norca u Splitu je održan veliki prosvjedni skup s kojeg se zahtijevalo odstupanje Vlade. Situacija je mirisala na mogući državni udar.
- Bili smo svjesni da postoje moćni krugovi koji žele zaustaviti vrijeme, ali nismo smjeli zaostajati i oklijevati u rezovima - kaže Granić.
On smatra da je u određenim glavama bilo takvih ideja, ali nismo se toga bojali. I kod dijela građana ta šok terapija naišla je na nerazumijevanje. Bilo je teško prihvatiti mnoge stvari o nama samima. Rat je ostavio velike posljedice. Bili smo napadnuti, učinjena nam je nepravda, pa je teško bilo prihvatiti da su neki pojedinci radili zločine. - I nije to bilo pitanje ‘pritiska Haaga’, učinili smo to zbog nas samih, zbog čistoće Domovinskog rata te sam u Saboru i rekao kako nitko nije ubijao u ime Hrvatske - nastavlja Granić.
Jozo Radoš, ministar obrane u toj vladi, kaže kako je to, u tom trenutku, uz mjesto premijera, bilo možda najdelikatnije te dodatno iscrpljujuće. Naime, kaže Radoš, trebalo je reformirati obranu i vojsku, depolitizirati je, ali se uhvatiti u koštac s mnogim nepravilnostima koje su tamo uočene. No, iako je to bilo teško, ponosan sam što sam bio dio te vlade.
Picula nadalje napominje kako mnogi sada u prvi plan ističu slučaj Gotovina i sukobe u HSLS-u kao ono što je obilježilo “trećesiječanjsku vladu”, ali treba istaknuti da je i 1999. Hrvatska zabilježila negativan gospodarski rast, a da je u 2000. zabilježila rast BDP-a od 5 posto!
Tu koalicijsku vladu obilježio je Ivica Račan. Danas mnogi kažu, bila je to vlada “odlučnog možda”. Goran Granić se ne slaže s time, smatrajući kako Račan samo nije želio donositi odluke na prečac.
- Uvijek bi razmislio. Ostavio ponekad i neko dodatno vrijeme za razmišljanje, ali donosio je hrabre odluke. Nikada ga nisam doživljavao kao neodlučnog, već kao čovjeka koji važe svaku odluku, a njegove su bile izuzetno važne i ključne za daljnji razvoj Hrvatske - kaže Granić. Picula, pak, tu vladu naziva i “životnim djelom Ivice Račana” jer bez njega toga ne bi bilo.
Solo politike
Ključni događaj za tu vladu bila je optužnica za generala Gotovinu, koja je dovela do velike krize, raspada HSLS-a i odlaska Dražena Budiše.
- Ostao sam uz Vladu jer sam smatrao da postoje obveze i prema koaliciji i prema građanima koji su za nas dali glas te da se ne može na prvoj većoj prepreci napuštati dogovoreno. Vlada je odgovorno tijelo i nije mjesto za vođenje solo politike. No, to je jedan tužan detalj te vlade, ali i HSLS-a - kaže Granić.
I Jozo Radoš kaže kako je u Vladi ostao zbog osjećaja odgovornosti.
- Nismo mogli stati na pola puta - kaže Radoš. Ovo je bila reformska vlada, a to znači i donošenje niza nepopularnih mjera, a čije su se pozitivne efekti vidjeli kasnije, a “vrhnje” je pobrao Sanader.
Prema Graniću, možda je problem bio u činjenici da Dražen Budiša bio samo tri mjeseca član Vlade, ali određeni erozivni moment te koalicije bio je i poraz Budiše na predsjedničkim izborima.
- Očekivao sam sve, nadao sam se da ćemo zaista promijeniti Hrvatsku, vjerovao sam u ideju trećeg siječnja koja je simbolizirala novu, potpuno drukčiju Hrvatsku - govori o svom tadašnjem zanosu Ivan Jakovčić, prvi ministar za europske integracije u Račanovoj vladi. Njega je u rujnu 2002. godine zamijenio Neven Mimica, a Jakovčić je otišao iz Vlade jer je shvatio da se stvari ne odvijaju kako ih je zamišljao. - Bio bih nepravedan prema bivšem premijeru i svom dragom političkom prijatelju Ivici Račanu kada bih rekao da nismo učinili ništa, ali očekivanja i naši rezultati bili su u velikom nesrazmjeru. Bili smo prevelika koalicija i brzo mi je bilo jasno da zbog toga nećemo moći puno toga promijeniti i zato sam se povukao iz te vlade - govori Jakovčić.
- Evidentno je da se svaka politika personalizira, a politika koju su personalizirali Dražen Budiša i Zlatko Tomčić nisu bile politike koje smo zajedno stvarali pa mi je tako postalo jasno da će Račan na kraju biti Don Quijote naše male - velike revolucije.
Drugi dramatični trenutak bio je tzv. Račanov i Drnovšekov granični sporazum. - Taj je plan imao problema i u koaliciji, ali kada smo vidjeli da je toliki otpor, zaustavili smo daljnje aktivnosti. No, problem sa Slovenijom je ostao - kaže Granić.
Radoš ističe i dva momenta koja su bila značajna - cestogradnja i reforma vojske, dok je približavanje EU došlo, rekao bih, samorazumljivo. No, kako je vrijeme odmicalo, tako su stranke vukle svaka na svoju stranu, nastavlja Radoš.
Problem odnosa Vlade Ivice Račana s koalicijskim partnerima, Draženom Budišom i Zlatkom Tomčićem, pamte svi koji se sjećaju teškog i mučnog funkcioniranja, stalnih prijetnji i blokada koalicijskih partnera s kojima je bila suočena ekipa Ivice Račana, a njegovi ministri taj problem definiraju posljedicom činjenice da ni Budiša, a ni Tomčić nisu bili članovi Vlade, nego su u Vladu poslali članove svojih stranaka. Stoga je i komunikacija s koalicijskim partnerima bila kompliciranija, u stvari neprirodna, jer dok su ministri, bez obzira na stranačku pripadnost, funkcionirali kao sastavni dio Vlade, za to su vrijeme Budiša i Tomčić uživali u situaciji političkih aktera koji zahtijevaju svoj prostor i pažnju, a zauzvrat su zadržavali privilegiju da opstruiraju i oponiraju Vladi, što je često izazivalo drame na političkoj sceni. Vladi Ivice Račana u takvoj situaciji opozicija HDZ-a gotovo da nije ni trebala kako bi imao probleme, imao je opoziciju u vlastitoj koaliciji.
Izborni poraz
Željka Antunović kaže da se i njoj samoj činilo da “jedna tako široka koalicija s toliko izraženih osobnosti predsjednika stranaka koji su bili izvan Vlade traži jako puno strpljenja”.
U ožujku 2002. godine HSLS je napustio Vladu. - Cijelo je vrijeme postojao problem koji smo osvijestili tek na kraju, a to je da nam ključni partneri, šefovi stranaka, Budiša, Pusić i Tomčić, nisu bili u Vladi. Bili su u parlamentu, ali su njihovi ministri besprijekorno funkcionirali - kaže Davorko Vidović.
No, ostaje pitanje kako SDP i partneri nisu uspjeli dobiti sljedeće parlamenatrne izbore, iako se činilo da je pobjeda izvjesna.
- Za to je potrebna dublja analiza, ali moja procjena je da se koalicija bila umorila, kao i Ivica Račan.
Došlo je do zamora materijala, ali i ambicije pojedinih stranaka koje su smatrale da će više profitirati ako idu samostalno u izbore. - Izgubila se sinergija i nije postojao neki posebni interes da se ide u još četiri godine. Bila je, po meni, veća spremnost da se izbore izgubi nego da ih se dobije - kaže Granić.
- Platili smo račun svoga neiskustva. Račan je bio potpuno iscprljen, a ni mi ostali nismo bili u boljem stanju. Ušli smo u posao ‘čista srca’ i radili smo predano - zaključuje Radoš.
Vlada neformalne i dobre atmosfere
Službena prepiska o Playboyu
Jedna je sjednica Vlade kao prvu točku dnevnog reda imala ispriku ministra integracija Ivana Jakovčića Vladi - smije se i danas Jakovčić kada opisuje zašto se morao ispričavati vladi u kojoj sjedi. - U intervjuu Playboyu sam rekao da bih htio biti izabran u europski parlament u izbornoj jedinici koju bi činila Istra, Rijeka, Kopar, Gorica i Trst, a onda sam zbog toga dobio po prstima. Kako bih svima zorno prikazao o čemu je riječ, kupio sam dvadesetak Playboya i podijelio ih članovima Vlade. Jedini koji mi je službeno odgovorio bio je ministar obrane Jozo Radoš. Najslužbenije mi je napisao, i ta prepiska postoji, da je pomno pročitao intervju, ali i ostalo u Playboyu. Tako je Playboy bio sadržaj službene prepiske dva ministra.
Fižulićev savjet prosjaku
Jednom sam ispričao Fižuliću vic o tome kako ga pred Vladom dočeka prosjak. “Nisam jeo tri dana”, kaže prosjak, namjeravajući žicati novac, kada mu Fižulić odgovori: “Ne, ne. Nije vam to dobro, morate jesti!” I ode dalje.
Vodeći ljudi, nekad i danas
Ivica Račan
- premijer, bivši predsjednik SDP-a, preminuo 2007. godine
Goran Granić
- potpredsjednik Vlade, član HSLS-a, povukao se iz politike nakon izbora 2003. godine, danas direktor Instituta Hrvoje Požar
Dražen Budiša
- potpredsjednik Vlade tijekom tri mjeseca u 2002. godini, tada predsjednik HSLS-a, povukao se iz politike, a nedavno se ponovno učlanio u HSLS, urednik u Školskoj knjizi
Željka Antunović
- potpredsjednica Vlade i ministrica obrane, danas potpredsjednica SDP-a i saborska zastupnica
Slavko Linić
- potpredsjednik Vlade za gospodarstvo, danas saborski zastupnik SDP-a
Mato Crkvenac
- ministar financija, član SDP-a, nije aktivan u politici, profesor na Ekonomskom fakultetu
Goranko Fižulić
- ministar gospodarstva, član HSLS-a, nije aktivan u politici, vlasnik Magme
Hrvoje Vojković
- ministar gospodarstva, član HSLS-a, danas direktor Croatia osiguranja
Ivica Pančić
- ministar hrvatskih branitelja, najavljuje odlazak iz SDP-a i osnivanje nove stranke lijevog usmjerenja s Milanom Bandićem
Antun Vujić
- ministar kulture, član SDP-a, zastupnik u Saboru
Jozo Radoš
- ministar obrane, nakon raskola napustio HSLS, danas član HNS-a, zastupnik u Gradskoj skupštini Zagreba
Božidar Pankretić
- ministar poljoprivrede, član HSS-a i danas u Vladi Jadranke Kosor, gdje je potpredsjednik Vlade i ministar regionalnog razvitka
Alojz Tušek
- ministar pomorstva, prometa i veza do 21. ožujka 2002., nije aktivan u politici, u mirovini nakon što je bio predsjednik Uprave Odašiljača i veza
Mario Kovač
- ministar pomorstva, prometa i veza od 21. ožujka 2002., bio u HSLS-u, nije aktivan u politici, vratio se u šibensku vinariju Vinoplod, gdje radi kao pravnik
Stjepan Ivanišević
- ministar pravosuđa do 28. rujna 2001., nije aktivan u politici, u mirovini
Ingrid Antičević-Marinović
- ministrica pravosuđa od 28. rujna 2001., članica SDP-a, saborska zastupnica
Vladimir Strugar
- ministar prosvjete, član HSS-a, profesor na Višoj školi u Čakovcu
Davorko Vidović
- ministar rada i socijalne skrbi, član SDP-a i saborski zastupnik, bivši gradonačelnik Siska
Šime Lučin
- ministar unutarnjih poslova, član SDP-a i saborski zastupnik SDP-a
Tonino Picula
- ministar vanjskih poslova, član SDP-a i saborski zastupnik SDP-a
Ivan Jakovčić
- ministar za europske integracije do 21. lipnja 2001., predsjednik IDS-a, istarski župan
Neven Mimica
- ministar za europske integracije od 21. lipnja 2001., član SDP-a, saborski zastupnik
Radimir Čačić
- ministar graditeljstva, predsjednik HNS-a, bivši župan Varaždinske županije
Željko Pecek
- ministar za obrt, malo i srednje poduzetništvo, član HSS-a, sada u zastupničkoj mirovini
Božo Kovačević
- ministar zaštite okoliša, u Vladi bio kao član LS-a, bivši ambasador u Rusiji, sada neraspoređen u MVP-u
Ana Stavljenić-Rukavina
- ministrica zdravstva do 23. listopada 2001., liječnica, članica HSS-a, savjetnica predsjednika stranke, u profesorskoj mirovini, radi povremeno u stručnim povjerenstvima Agencije za kvalitetu u zdravstvu i u saborskom povjerenstvu te na projektima u susjednoj BiH
Andro Vlahušić
- ministar zdravstva, član HNS-a, gradonačelnik Dubrovnika
Hrvoje Kraljević
- ministar znanosti i tehnologije, član HNS-a, redoviti profesor na PMF-u, Matematički odjel
Pave Župan-Rusković
- ministrica turizma, danas nije aktivna u politici, smijenjena je s mjesta predsjednice Nadzornog odbora dubrovačke turističke agencije Atlas, radi u HTZ-u