Slučaj Perković , oko kojeg se posljednjih dana silno uznjihala Hrvatska, rezultat je naopake izvedbe zamisli Franje Tuđmana o nacionalnoj pomirbi. Prvi hrvatski predsjednik često je volio isticati da je oko projekta samostalne Hrvatske i njene obrane ujedinio djecu nekadašnjih zakletih neprijatelja - partizana i ustaša.
Fatalne greške
Međutim, u njegovoj su se realizaciji potkrale neke fatalne greške, pa je potencijalno plemenita politička ideja dala naopake rezultate: donijela je oprost zločincima, ali su zato prilično masovno lustrirane etnički i politički nepodobne osobe.
Napadati premijera Zorana Milanovića da štiti udbaške ili komunističke zločince, premda su ti danas sporni ljudi godinama bili važni dijelovi struktura HDZ-ove vlasti, jednostavno nije pošteno. Milanović je kriv što Hrvatsku i dalje smatra apsolutno suverenom zemljom, pa misli da zakone može mijenjati kako mu padne na pamet. Zanemario je obaveze koje je Hrvatska preuzela u procesu pristupanja Europi i to je njegova greška.
Na drugoj strani
Ali on sigurno nije proizveo Josipa Perkovića, niti je bio u prilici da godinama stopira istragu o njegovom i drugim slučajevima nekadašnjih pripadnika jugoslavenskog represivnog aparata. Bivši šef Udbe, zloglasne jugoslavenske tajne policije, zadužen za borbu s protujugoslavenskom emigracijom, transformirao se u jednog od stupova sigurnosnog aparata samostalne hrvatske države voljom Franje Tuđmana. Čim je prešao na hrvatsku stranu postaje šef SIS-a i kao takav blisko surađuje s Gojkom Šuškom, ministrom koji je pripadao miljeu protiv kojeg je Perković prethodno ratovao.
Njih su dvojica funkcionirali kao živi primjer Tuđmanova osebujnog koncepta nacionalne pomirbe kao bratstva udbaša i ustaša. Perković je bio i savjetnik Miroslava Tuđmana, dok je ovaj bio šef krovne obavještajne službe, što govori o njegovoj situiranosti u krug ljudi od osobitog povjerenja tadašnjeg šefa države. Tuđman je obavještajni aparat Hrvatske dobrim dijelom bazirao na kadrovima bivšeg jugoslavenskog sigurnosnog sustava. Takva široka uključenost pripadnika starog režima u agenture mlade države u ratu koji je slijedio obično se uzima kao ključni argument izostanka lustracije u Hrvatskoj.
Moralna katarza
Proces lustracije nije bilo jednostavno provesti ni u zemljama koje se nisu morale boriti s agresijom i ratom. Lustracijski su zakoni trebali otvoriti proces raščišćavanja s totalitarnom prošlošću u postkomunističkim zemljama. Iz javnog su života na izvjesno vrijeme, koje se računalo u godinama, trebali odstraniti pripadnike nekadašnjeg represivnog aparata, odnosno osobe koje su sudjelovale u prokazivanju i progonima drugih ljudi zbog političkih uvjerenja. Ali rezultati su od zemlje do zemlje bili različiti. Obično se kao primjer dobro provedene lustracije spominju Njemačka, Poljska i Češka. U tim zemljama nije se dogodio progon vještica, nego se proces lustracije pretvorio u svojevrsnu moralnu i političku katarzu cijelog društva. Ali u nekim drugim zemljama lustracija je poslužila tek kao instrument u političkim obračunima.
(...)