SRBIJA USTALA U OBRANU STABLA

‘Autocesta mora obići hrast ili je neće biti’

Drvo iz doba Kosovskog boja zaustavilo gradnju najskupljeg srpskog projekta: ceste od Beograda do jadranske obale

Sva sreća da nije bio pod zaštitom države jer da je, odavno ga ne bi bilo - kaže ironično Miliša Nikolić, predsjednik Mjesne zajednice Savinac, mjestašca nadomak Gornjeg Milanovca, pokazujući na 600 godina stari hrast koji se ispriječio na dionici autoceste Beograd - Preljina , na koridoru 11, što će preko Srbije spajati Rumunjsku i Crnu Goru. Gorostas, kojega jedva petero ljudi držeći se za ruke uspije “zagrliti”, nalik kakvom heroju što je goloruk stao pred tenkove, ispriječio se pred moćne građevinske strojeve i kad su mu došli nadomak, već mu dodirnuvši korijenje, zaustavio ih. Orijaški hrast sada je na otoku, čeka svoju sudbinu. Zemlja oko njega već je iskopana i uskoro će ovuda proći široke asfaltne trake buduće autoceste.

Hrast zaista izgleda impresivno. Relikt nekadašnjih šuma, iskrčenih i odavno pretvorenih u poljoprivredno zemljište, još je vitalan i pun žirova. Doduše, nekoliko je grana na vrhu suho, ali kad stanete ispod drveta i iz žablje perspektive pogledate moćnu, golemu krošnju, koja poput divovskog suncobrana sakriva nebo, postanete svjesni njegove snage. I malo tko, kad ga vidi, može ostati ravnodušan, slegnuti ramenima i reći: Manje-više za jedan hrast, autocesta je važnija. Jer, to je drvo šest stoljeća odolijevalo vremenu, olujama i gromovima, sušama i studeni, nametnicima i biljnim boleštinama, a sada se našlo pred nečim od čega se ne može samo zaštititi: autocestom!

Prosvjed iz Bruxellesa

Priča o tom starcu, čiji je život počeo u godinama oko Kosovskog boja 1389., danas je glavna tema razgovora u Srbiji. Na graničnom prijelazu Tovarnik - Šid, čim smo policajcu koji nas je upitao kamo putujemo rekli da ćemo u Gornji Milanovac, pa u Savinac, bilo je jasno zašto ćemo onamo. “Idete radi hrasta?”, upitao je. Taksist u Beogradu, čim smo rekli da nas vozi do sjedišta stranke Zeleni Srbije, zaključio je: “Mora da je zbog hrasta”. A dok u Gornjem Milanovcu, u kafiću Cuba, s odvjetnikom Draganom Tomaševićem, članom stranke Zeleni Srbije, dogovaramo kojim ćemo putem na gradilišta, do hrasta, čovjek za susjednim stolom, arhitekt Petar Obučina, između dva gutljaja piva uključuje se u razgovor: “Bio sam u vikendici, tri i pol kilometra daleko od hrasta, kad eto ti moje žene, sva uzrujana, veli: ‘Pero, došli buldožeri do samih hrastovih žila!’” U Srbiji svi govore o hrastu, priča je prešla i državne granice, a za njegovu sudbinu zabrinuli su se i u Europskom parlamentu. Europska zelena stranka (EGP), koja ondje ima 48 zastupnika, izrazila je “razočaranje zbog vijesti da se planira uklanjanje 600 godina starog hrasta”.

- Tako je to kad se sve radi u kabinetima, bez izlaska na teren i bez dodira sa stvarnošću - objašnjava odvjetnik Tomašević iz stranke Zeleni Srbije. I u pravu je: svatko tko bi vidio kako se na trasi autoceste ispriječio impozantni, šest stoljeća stari hrast, čija krošnja, kad je sunce u zenitu, pravi hlad od 400 metara četvornih, impresioniran njegovom ljepotom i poštujući njegove godine pomaknuo bi trasu autoceste.

‘Hrast ne smije pasti’

Da nije bilo Bojana Milovanovića, predsjednika građanske udruge GM Optimist iz Gornjeg Milanovca, hrast bi danas bio ispiljen na 30 do 40 kubika drvene građe, na koliko je procijenjena njegova masa. Ali, hrast je mnogo više od toga; njegova je vrijednost nemjerljiva. Milovanović je, sa skupinom mladih ljudi, svakodnevno na biciklima iz Gornjeg Milanovca - gradića nekoć poznatog po proizvodnji Eurokrema i Dečjih novina koje su tiskale stripove, među kojima i legendarni “Mirko i Slavko” - odlazio do 15-ak kilometara udaljenog hrasta kako bi animirao što više ljudi da stanu u njegovu zaštitu. Pod geslom “Hrast ne smije pasti”, svojski su se potrudili zaštititi ga. Vremena nije bilo puno: moćni građevinski strojevi stezali su omču oko hrasta, približavajući mu se svakoga dana sve bliže i bliže. Zahvaljujući njihovoj akciji i medijima, priča je ubrzo prerasla lokalne okvire. Političari su, kad je sudbina hrasta postala javna stvar, u početku bili bahati. Visokim su gardom krenuli na prosvjednike. Prvi potpredsjednik srbijanske vlade, Aleksandar Vučić, optužio je prosvjednike tvrdeći da zbog “palanačkog duha” žele zaustaviti gradnju autoceste. Slično je reagirao i ministar građevinarstva i urbanizma Velimir Ilić. Ali kad je Ivan Karić, zastupnik u srbijanskoj Skupštini i predsjednik stranke Zeleni Srbije, o sudbini hrasta progovorio i za parlamentarnom govornicom, a osobito kada su stigle primjedbe iz Bruxellesa, političari su preko noći promijenili mišljenje.

- Povrijedilo nas je to što su željeli prikazati kako naša borba za očuvanje hrasta predstavlja borbu protiv autoceste i koči napredak. To nije točno. Mi se ne protivimo gradnji suvremene prometnice, ali želimo sačuvati hrast. I jedno i drugo je moguće - kaže Bojan Milovanović iz ekoudruge GM Optimist.

Kad je politika shvatila da bi piljenje hrasta moglo odlomiti i granu na kojoj oni sjede, počelo se govoriti (ministar Ilić) o njegovu premještanju. No, kako premjestiti hrast čije je stablo promjera osam metara, grane mu strše u zrak 40, a korijeni se ukopali u zemlju do dubine od 30 metara? Ta nezamislivo komplicirana i skupa operacija možda bi i uspjela, ali je veliko pitanje bi li pacijent preživio. Onda je ponuđeno drugačije rješenje: hrast će biti opasan željeznom ogradom na kojoj će se nalaziti zaštitni pleksiglas kako suhe grane ne bi padale na vozne trake. Bit će umjetno navodnjavan jer će gradnja autoceste spriječiti dovod bogatih podzemnih voda. Upravo zbog njih, kažu stručnjaci, hrast je toliko i poživio.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
20. svibanj 2024 14:57