I baš kao u svemirskim prostranstvima, gdje vrijeme nema nikakvog značaja, tako se u samom finišu kozmičke kampanje, zvane “Srbi lete u svemir”, dakle, baš kada se pomislilo da će prvi satelit, bar u nacrtima, odletjeti u orbitu, spomenuti tvorac svemirskih integracija, mladi astrofizičar Stefan Vlajković je s meteorskih visina u koje se vinuo - bukvalno pao na zemlju. Čitava Srbija sada podsjeća na zemlju u koju je udario meteor, a ne hiperaktivni dečko s crvenim obrazima iz okoline Vrnjčake Banje, s tamnim okvirom za naočale, koji podsjeća na brata od strica Harryja Pottera.
Skandal je izbio kada je Fizički fakultet u Beogradu otkrio da je mladić falsificirao čak 18 ispita i na osnovu tih lažnih papira zgrnuo nešto manje od 6000 eura od republičkog fonda za talente, a potom odmaglio u Švicarsku, gde je postao asistent, sa sjajnom kozmičkom perspektivom. Ovaj Ostap Bender srpske nauke, uspio je redom prevariti ministra obrane Dragana Šutanovca, čitav naučni establishment u Beogradu, pa onda i čitavu svemirsku europsku elitu. Genije ili šarlatan, svejedno, supertalentirani klinac i fizičar (to mu, naime, niko ne osporava), sada bježi od srpske policije koja je za njim izdala potjernicu.
Prvi mikrosateliti
Država je preuzela u svoje ruke pregovore s Bruxellesom, a Beograd tvrdi da je Stefan možda pao, ali da satelit nikada neće…
U međuvremenu, mladi bjegunac kao svemirski hajduk Čaruga s peticama iz fizike, trenutno luta šumama oko Vrnjačke Banje, vjerojatno se kreće samo noću i orijentira u mraku, gledajući u zvijezde…
Ali, hajde da vidimo kako je srpska svemirska kuglica ipak lagano poprimila svoje konačne obrise, čime se projekt mikro-kozmičkog programa bliži konačnom kraju. Misija nema šifrirani kod, ali mogla bi se nazvati “Odiseja 2012.”, jer su birokratsko inženjerske formalnosti već obavljene. Inženjeri s Fakulteta tehničkih nauka u Novom Sadu završili su u Bruxellesu konzultacije o sadržaju tehničke dokumentacije nanosatelita s ekspertima Europske svemirske agencije i belgijskim Von Karman inistitutom. Ovaj institut bavi se dinamikom fluida i nositelj je projekta Europske komisije za konstruiranje 50 satelita koji će se s ruskog kozmodroma Bajkonur u Kazahstanu lansirati u orbitu za tri godine. Posao je vrijedan 20 milijuna eura i podržat će ga europski fondovi.
Izgleda kao naučno-fantastična priča s elementima svemirske bajke, za neke je to sada i klasičan žanr SF komedije - jer će se siromašna i zarobljena ovozemaljskim problemima, Srbija ipak zakačiti u orbitu. Bilo bi preambiciozno tvrditi da se sa svojim prvim satelitom uključujemo u globalni svemirski program, u ekipu koju čine američka NASA, Rusi i europski partneri, ali bi lansiranje loptice bio ne samo naučni, već i simbolički iskorak u visine, od nebeske prema kozmičkoj Srbiji.
Sigurno je da će jedan satelit biti naš, potvrdio je donedavno idejni tvorac srpskih svemirskih integracija, sada bjegunac Stefan Vlajković (25), koji priprema doktorat na Tehnološkom institutu u Zürichu. On je čak došao do zatvorenog sastanka u prijestolnici EU, pregovarajući s ekspertima Europske svemirske agencije, potvrdivši detalje sudjelovanja Srbije u orbitalnim pitanjima.
Tko god mislio da su sateliti metalni neboderi koji lebde u svemiru, s tisućama žica, antena i ostalih priključnih uređaja, koje ponekad posjećuju ovozemaljske misije pa ih s vremena na vrijeme popravljaju u bestežinskom stanju, razočarat će se dimenzijama europskih spravica, nazvanih nanosateliti. Oni se lansiraju u orbite koje nisu geostacionarne, u rasponu na visinama od 140 do 360 kilometara. Prva vrsta mikrosatelita su dimenzija 10 puta 10 puta 10 centimetara, drugi su veličine 10 puta 10 puta 20, a treći 10 puta 10 puta 30 centimetara.
Veličine rukometne lopte, oni obilaze Zemljinu kuglu za sat i pol, brže od svakog superaviona ili šatla, te su izuzetno zanimljivi za meteorološka i tehnološka istraživanja pa su za njih zainteresirani kako znanstveni instituti, tako i megakompanije, poput sektora za tehnološki razvoj Mercedesa koji razvija automobil budućnosti. Ali podrška ministarstava obrane izgradnji prvog srpskog satelita navela je na sumnju da bi njegovo putešestvije na zvjezdanim stazama značajno proširilo poglede na svijet i ovdašnjim službama sigurnosti. Upravo je srpski ministar obrane Dragan Šutanovac pružio svu podršku mladom svemirskom inženjeru Vlajkoviću, pa iako je znanstvenik sa sumnjivom diplomom tvrdio da sateliti imaju samo znanstvenu svrhu i da se njihova putanja neće moći kontrolirati sa zemlje, ipak je uz smiješak govorio da će svaka država imati diskrecijsko pravo za zadržavanje određenih podataka u svojim softverskim sefovima.
Komedija zabune
Sateliti su veoma značajni i za snimanje terena tijekom izvanrednih situacija i izračunavanje jednadžbi za evakuaciju stanovništva s ugroženih područja, što im također daje na značaju, pa državna garancija od 20 do 100 tisuća eura izgleda kao prava sitnica u odnosu na korist koju bi donio zemljama sudionicama europskog projekta razvoja nanosatelita.
Ako nacrti prve srpske supersonične svemirske loptice budu prihvaćeni, i pored skandala Vlajković, pa ga na jesen inženjeri u Novom Sadu počnu sklapati, ostvarit će se višedesetljetna težnja nekadašnje Jugoslavije da se konačno uključi u svemirski promet.
Cijelu priču Aleksandra Apostolovskog o srpskom svemirskom programu možete pronaći u novom broju hrvatskog izdanja magazina Forbes koji se nalazi na svim boljim kioscima u Hrvatskoj
Lebdeći uvijek između mita, stvarnosti i klasične naučne fantastike, uz nušićevsku komediju zabune, jugoslavenski svemirski program, po svemu sudeći, ostat će predmet istraživanja povjesničara, znanstvenika i ovdašnje verzije nekog Muldera i Scully, agenata balkanskog “Dosjea X”. Sada je ta odiseja dobila na čistoj egzotici, poslije spektakularnog Stefanovog performansa s najmoćnijim facama Srbije, Europe, NASA-e i Rusa.
Jugoslavenski program
To je potvrdilo i nedavno opširno izvještavanje medija o senzacionalnim tvrdnjama da je tijekom hladnog rata Josip Broz Tito daleke 1961. godine prodao jugoslavenski svemirski program Amerikancima, da bi predsjednik John Kennedy potom najavio američku invaziju na Mjesec. Za Radio Slobodnu Europu odmah su reagirali glavni povjesničar NASA-e Bill Berry i kustos nacionalnog Smithsonian muzeja zrakoplovstva i svemirskih istraživanja u Washingtonu, Roger Lonius. Oni su film kreatora ove naučnofantastične i geopolitičke svemirske igrarije, slovenskog redatelja Žiga Virca, ocijenili kao parodiju dokumentarnog filma i teorije zavjere.
Berry je, međutim, ostavio sasvim dovoljno zrnaca zagonetke, rekavši “da je to dobro napravljen i interesantan trailer (za Vircov film “Houston, We Have a Problem”), u kome se ukazuje na mnogo stvari koje su se možda dogodile, a možda i ne”, što je ostavilo dovoljno prostora za maštanja o tome da je bivša Jugoslavija stigla na sam prag svemira.