Vrijeme leti i već je 20 godina prošlo otkako je Kurt Cobain na sebe digao ruku. Mogli smo u sklopu obljetnice njegove smrti ponovo ispričati priču o nesretnom djetinjstvu, problematičnoj vezi s Courtney Love, ovisnosti o narkoticima, želučanim tegobama, teretu slave i popularnosti, odnosno o svemu onome što je potencijalno dovelo do toga da si puškom raznese glavu, no ima li to više smisla? Knjige su već ispisane o tome, i tisuće novinskih tekstova. Mogli smo, jednako tako, raspisati se iznova o značaju i utjecaju Nirvane. No, ako vam u proteklih 20 i kusur godina, još otkako nam je u facu eksplodirao “Nevermind”, a posebice nakon samoubojstva zbog kojeg je Kurt postao mučenik i ikona popularne kulture, nije jasno zašto je Nirvana bila najveći i najvažniji bend 90-ih godina, onda vam to ionako nikada neće biti. Jedan takav tekst niti bi dodao, niti oduzeo nešto bitno oko vrednovanja Nirvane. Naime, i danas je postojana pa i neoboriva teza po kojoj su Nirvana i grunge-rock za Ameriku bili ono što su za punk i Veliku Britaniju bili Sex Pistols i punk. Njihov se utjecaj ubrzo razlio svijetom i jako je malo bendova u povijesti popularne glazbe koji su tako radikalno izvrnuli pravila igre i mjerila vrijednosti kao što je to učinila Nirvana, ali u svemu tome Kurt Cobain nije bio sam.
Krsto na Ižu
S njime su bili i Dave Grohl, životinja od bubnjara koji je prvo po kožama udarao u hardcore punk bendu Scream da bi 20 godina nakon Cobainove smrti uspješno i s guštom igrao ulogu jedne od najvećih rock zvijezda. Njegovi Foo Fightersi postali su ono što Nirvani nije bilo suđeno. Klasičan američki rock bend. S Kurtom je bio i Krist (pravim imenom Chris) Novoselic (pravim prezimenom Novaselić) čiji otac Krsto i danas živi na Ižu. Jednom američkom novinaru prije dvadesetak godina, čitamo to u nedavno objavljenoj reportaži na Huffingtonu, rekao je kako mu je Cobain ostao dužan 50 dolara. Ne ljuti se barba Krsto, ponosan je on i na sina Krista i na pokojnog Kurta koji su počeli, na žaljenje susjeda, bučiti u njegovoj garaži u Aberdeenu, pa neka i ta “cveba” bude povod za ovu pričicu o jednom danu s Kristom Novoselicem u Zagrebu, sad već daleke 1993. godine.
Sjećanja blijede, no bilo je to otprilike ovako. Krist je došao u Zagreb 1993. godine kako bi za jedan američki magazin - možda čak Rolling Stone, nisam siguran - napisao reportažu o rock'n'rollu u njegovoj pradomovini, razderanoj ratom. Krist nije došao na nepoznati teren. Premda rođen u Kaliforniji, početkom 80-ih roditelji su ga poslali u Zadar gdje je neko vrijeme pohađao srednju školu i zakačio se na Sex Pistolse, Ramonese, Devo i druge punk bendove, ali i na Azru, Prljavo kazalište i Zabranjeno pušenje. Njegov kontakt za posjeta Zagrebu 1993. godine bio je Damir Tiljak, tada urednik i voditelj emisije o alternativnoj rock glazbi na HRT-u. Tiljak je, naime, revno i uredno držao kontakte s glazbenicima i diskografima s raznih strana svijeta. Ne znam je li ga Tiljak dočekao u Zagrebu, ali definitivno mi je Krista predao u ruke jedno prohladno popodne te 1993. godine. Ja sam tada imao svoj T.R.I.P. Records za koji su snimali Majke, Hladno pivo, Overflow i Anesthesia, a kako sam imao i iskustvo rock kritičara i pregled domaće scene, trebao sam poslužiti Novoselicu i kao jedan od izvora informacija za njegov tekst o hrvatskoj rock sceni u ozračju rata.
Da vam budem iskren, jer moja memorija je puna crvotočina kao u stihu “my memory plays trick on me”, slabo se sjećam o čemu smo sve Krist i ja tog popodneva razgovarali. Vjerojatno o tada aktualnim hrvatskim bendovima, novom valu i o ratu, ali i o tome uz kakvu smo glazbu odrastali i zašto obožavamo bendove poput Meat Puppetsa i Husker Du. Naime, Krist je nebitno stariji od mene i kao klinci smo se furali na iste ili slične bendove, ne samo dok nas je dijelilo tristotinjak kilometara nego i kasnije, po njegovom povratku u Ameriku. Zakačio nas je punk, a kasnije i hardcore. Taj underground rock 80-ih bio nam je strahovito važan i nadali smo se kako će neki od tih bendova uspjeti. Na koncu je najviše uspjela Nirvana.
Identifikacijski kod
Ono što pouzdano znam jest da smo Krist i ja pričali o zajedničkim poznanicima, poput dečkiju iz Mudhoneyja i nekih drugih američkih bendova. Naime, to su bili njegovi frendovi, a ja sam iste intervjuirao u Grazu tri godine ranije i bacao se po pozornici dok su svirali. U jednom trenu, te 1990. godine, netko je iz Mudhoneya dok sam polugol ležao na stageu postavio “superfuzzbigmuff” pedalu na moja prsa i svirao gitaru preko nje. Totalan rock'n'roll, iz moje vizure gledano. Happy days, rekao bi Jamie Oliver. Doista, taj konac 80-ih i rane 90-te, do početka ovog našeg rata, kad se kuhao grunge-rock, bili su zbog niza aspekata najsretniji dani mog života jer ako smo odrasli na punku, grunge je zapravo bio naša stvar, rock'n'roll revolucija moje generacije. Nešto najbitnije u tom trenu, naš identifikacijski kod i, kako će se kasnije ispostaviti, posljednji veliki, masovni pokret u rocku. Nekima od nas ovdje, kao i diljem svijeta, živo se jebalo za Srbe i Hrvate jer nama je pitanje svih pitanja bilo jesi li za Nirvanu ili za Gunse! Ma koliko po tom pitanju bili zagriženi i ratoborni, krv se nije prolijevala.
Nešto prije tog koncerta Mudhoneyja u Grazu, Ante Čikara, moj kolega kritičar i “poslovni partner” u organizaciji klupskih koncerata u Zagrebu, i ja bukirali smo koncert 1989. godine manje popularne Nirvane. Naime, svi su tipovali da će Mudhoney biti najveći i najvažniji bend grunge-rocka, najviše zbog zaraznog singla “Touch Me I'm Sick” koji je odigrao ulogu inicijalne kapisle grunge-rock ekspolozije te postao kultnom pjesmom i underground rock hitom s obje strane Atlantika. S debi albumom “Bleach” Nirvana je iskazala potencijal, ali Dave Grohl još nije bio s njima i nisu sve kockice još bile posložene. Mnogi smatraju da je Nirvana “prodisala” kad je Grohl počeo bubnjati u njoj, a neki idu tako daleko pa kažu da je njegov uvod na bubnjevima u “Smells Like Teen Spirit” jednako važan kao i Cobainov rif i urlik.
(...)