Pravoslavni vjernici slave blagdan Uskrsa, a kao i svake godine, najmističnije i najupečatljivije slavlje bit će u bazilici Svetog groba u Jeruzalemu.
Liturgija Svetog ognja jedno je od najstarijih uskrsnih slavlja u kršćanskom svijetu kada se prema vjerovanju uskrsne svijeće vjernika pale vatrom koja nije zemaljskog, već nebeskog podrijetla.
Na svečanoj liturgiji ove godine bit će i episkop slavonski Jovan Ćulibrk i prvi put u povijesti pravoslavnih vjernika u Hrvatskoj donijeti to čudesno svjetlo iz Jeruzalema u Pakrac, u sjedište svoje slavonske eparhije Srpske pravoslavne crkve.
Vladika Jovan osoba je s osebujnim životopisom. Ovaj rođeni Zeničanin, bivši je zagrebački student književnosti, bio je rock kritičar, pripadnik umjetničkih praksi u bivšoj državi 80-ih i veliki ljubitelj kultnih koncerata u Kulušiću. Za monaha je otišao u ljeto 1991. godine, svećenik je postao 1996. godine, u dva je navrata bio u službi na Kosovu, a od 2002. godine prihvatio se, kako kaže, najvećeg izazova. Postati kapelan u srpskoj vojsci koja je desetljećima imala pečat ateističe vojske i koja je, kako sam episkom kaže, ubijala kršćanske svećenike. Izazov je kaže i toj vojsci donijeti Krista.
Sredinom prošle godine dolazi u Pakrac, a u njegovoj kancelariji nedaleko od Saborne crkve Svete Trojice, na kojoj su još uvijek vidljive ratne strahote, razgovarali smo na Veliki četvrtak, samo nekoliko sati prije njegova odlaska u Jeruzalem.
Blagdan je Uskrsa za pravoslavne vjernike. Koje je danas poruka Uskrsa?
- Poruka je u suštini uvijek ista i ona se najbolje očitava u pozdravu “Hristos vaskrse! Vaistinu vaskrse!” To je biblijski događaj koje obnavljamo u ove dane. Počevši od uskrsnuća Lazareva, ulaska Isusa u Jeruzalem, tajne večere, Hristove posljednje prvosvešteničke molitve do izdajstva Judinog, predavanja Rimljanima, suda, raspeća, polaganja u grob i prebivanja u grobu u Veliku subotu. Taj dio prebivanja u subotu, podsjeća nas na onaj trenutak čina završetka stvaranja svijeta. Bog se taj dan odmara, a njegov Duh leti nad cjelokupnom tvorevinom i gleda djela koje je učinio i koja su dobra. I ovdje se postavlja pitanje kako je moguće da bude dobro kada se Bogočovjek razapinje na križu? Kako može biti dobro kada Sin Božji umire na križu od ljudi koje je došao spasiti? Odgovor je da može biti dobro jer tog dana Sin Božji silazi u ad i cjelokupno čovječanstvo koje je dotada bilo tamo, jer nije imalo gdje drugdje biti, povlači u carstvo nebesno.
Po čemu će pravoslavni vjernici pamtiti ovaj Uskrs?
- Ovaj Uskrs bit će povijesni za vjernike, kako u Hrvatskoj, tako i u punoći naše pomjesne Crkve. Bit ću prisutan na bogoslužju u Jeruzalemu u petak, a zatim i na Veliku subotu na javljanju Blagodatnog Svetog ognja koje se zbiva u hramu Sv. groba. Tada se oganj s neba spušta u hram i pali vječno svijetlo. Prvi put u povijesti to vječno svjetlo, taj Blagodatni oganj iz Jeruzalema donijet ćemo u našu pomjesnu crkvu i u Hrvatsku našim vjernicima. To će biti povijesni čin i po tome će se sigurno pamtiti ovaj Uskrs.
Možete li ukratko objasniti čin Blagodatnog ognja?
- Patrijah jeruzalemski, kao i svake godine, ulazi u kapelu Svetog groba koja se sastoji od dvije prostorije. U jednoj je sam grob Gospodnji, dok je njena priprata tzv. kapela anđela, u kojoj se nalazi dio kamena koji je bio navaljen na vrata groba. U kapelu ulazi patrijarh i u rukama ima dva snopa po 33 svijeće. Prije njegovog ulaska u grob, pregledaju ga svećenici Armenci i katolički svećenik. Žele potvrditi da patrijarh nema sa sobom nešto čime bi upalio te svijeće. On dakle u taj prostor ulazi samo u stiharu. Grob se tada zapečaćuje. Nakon nekog vremena s vrha hrama silazi oganj i pali te svijeće. Kada se pojavi Blagodatni oganj, patrijarh dodaje plamen armenskom i katoličkom svećeniku koji ga kasnije šire prema narodu da i oni zapale svijeću.
Oprostite, tko pali taj oganj?
- Nitko, u tome i jest stvar. To je čudo koje se već stoljećima javlja u Veliku subotu. To je poseban plamen koji u prvih nekoliko trenutaka uopće ne može zapaliti kožu ili bradu.
Kako će taj plamen stići u Hrvatsku?
- Mi ćemo ga preuzeti od patrijarha i staviti ga u fenjer. Nakon liturgije odlazimo na aerodrom i ruskim privatnim avionom odnosimo plamen prvo u Beograd. Nakon toga ja ga prvi put donosim u Pakrac. To je ogromna čast i zato će ovaj Uskrs za naše vjernike biti poseban. To je poruka Hristovog vaskrsenja. Da ne zaboravimo što je suština naše vjere. A to je uskrsnuće. Druga poruka je da svakodnevno obnavljamo vezu s našom jeruzalemskom crkvom koja je prva i jedina istinska Majka Crkva. Ni Rim ni Carigrad to nisu. Već samo Jeruzalem. Treća poruka je povezanost s Ruskom crkvom. Do sada je bila praksa da plamen prvo ide u Atenu i Moskvu, a sada eto po prvi put se ta ruta proširuje. Da se našalim, ja ga nosim prvi put u Europsku uniju. Kojoj, da se tako izrazim, ne bi škodilo malo blagodatog ognja.
Zašto to mislite?
- Ja sam pobornik toga da Europska unija počiva na kršćanskim vrednotama. Sve što smatramo europskim vrijednostima nastalo je na temelju kršćanstva. Mislim da tvorci Europske unije sigurno nisu dovoljno obratili pažnju na te vrijednosti, posebice ne na uskrsnu poruku koja nam govori kako život sve pobjeđuje.
Mislite li da je trenutno u EU u fokusu kultura života o kojoj vi pričate ili možda neka vrsta kulture smrti?
- Ne bih je nazvao kulturom smrti, već kulturom besmisla, depresije i pesimizma. Kultura smrti je bio komunizam, u najgorim vremenima i nacizam; posebno je pitanje kako su se oni rodili iz kršćanstva i otkud oni. Mislim da je ovo danas kultura neosjećanja dobra i zla, kultura gdje je je jednostavno izvršena anestezija nad ljudima koji više ne osjećaju što je dobro, a što zlo. Gdje se gubi ideja što je dobro a što zlo. No i takvu kulturu srušit će, uvjeren sam, običan život. Baš kao što je srušio i komunizam i nacizam.
Tko je krv za tu depresiju i pesimizam? Proteklog tjedna kardinal Josip Bozanić istaknuo je u svojoj uskrsnoj poruci kako je neprihvatljivo građenje sustava koji je ravnodušan na suze obitelji koje napuštaju jedini krov nad glavom misleći pritom prije svega na banke, ali i indirektno na kapitalizam.
- Slažem se u potpunosti s njim. Stravični kapitalizam koji je zavladao nakon pada komunizma veliki je krivac za ubijanje ljudske duše, krivac što nema radosti života. Jer kad imate radost života, onda imate i osjećanje za druge. Trenutno me današnji svijet podsjeća na “Vrli novi svijet” Aldousa Huxleya.
Prije nego li ste došli u Pakrac bili ste na Kosovu i to u dva navrata baš u vrijeme velikih previranja na tim prostorima. U Pakracu trenutno nema previranja, ali ratne rane sporo cijele. Možete li usporediti ta dva kraja?
- Ovo je bila jedna velika zemlja koju je pogodio jedan složeni rat. Rat s velikim besmislom. Koji je čak i pobjednike, ako ih je bilo, ostavio s osjećajem besmisla. Ili se netko potrudio da im to učini besmislenim. Kosovo primjerice, koje se nadalo obećanom raju nakon rata i nezavisnosti, u ovom trenutku ima stravičnu stopu nezaposlenosti. Isto tako, nedavno smo bili svjedoci masovnog egzodusa s Kosova ka EU. Svatko očekuje napredak. Da svojim rukama zaradi za život. Ako je rezultat rata da to ne da ili to sprečava, onda ta situacija mora u ljudima ostaviti gorčinu. A to onda može izazvati radikalizam. S druge strane, može roditi beznađe i osjećaj izdaje. Osjećaj da su vrijednost za koje ste se borili, koje god one bile, da su izdane i da ste prevareni.
Kakav je danas život u Pakracu?
- Radan, za nas. Trenutno obnavljamo naš Dvor, jedinstveni spomenik kulture u ovom kraju i šire, obnavljamo naše oštećene crkve i kapele. Radimo, i na taj način pomažemo i lokalnoj zajednici. Čim se radi, znači da je dobro. Nije idealno, ali je dobro. Želimo da Dvor postane živi kulturni centar u kojem će svoje mjesto imati prije svega kršćani koji sada stradavaju na Bliskom i Srednjem istoku. Oni danas proživljavaju Kristov Veliki petak.
Najavljuje se i mogućnost skorašnjeg ujedinjenja dviju Crkvi. Vjerujete li vi da se to može ostvariti?
- Nemam ja ništa protiv formalnih ekumenskih susreta i formi, ali mi je mnogo bitnija suradnja na terenu i uzajamno poštovanje. “Dobar dan” od komšije znači mi mnogo više od svih ekumenskih deklaracija i konferencija. Mnogo važnije od ujedinjenja je stvoriti uvjete da živimo kao ljudi, jedni s drugima. To je moj osobni credo. Življenje života kao ljudi.
Čujete li se s biskupom požeškim Antunom Škvorčevićem? Kakav je vaš međusobni odnos?
- Izuzetno dobar. Biskup Škvorčević upravo je onakav komšija kojeg sam naveo malo prije.
Kako gledate na paljenje hrvatske zastave koje je izveo Vojislav Šešelj i zahladnjenje u odnosima između Hrvatske i Srbije?
- Mislim da je ono vještačko. Ne znam koji je cilj jer pravih razloga za to nema. Što se drugog tiče, mislim da je mitropolit Porfirije rekao sve nedavnim pozivom na smirenje napetosti i tenzija.
Zaiste mislite da je sve to proračunato?
- Naravno, u tome smo majstori.