StoryEditor
JOVAN ĆULIBRK:

'Na Kosovu do podne živimo 'Apokalipsu danas', a onda 'Allo allo'

Bivši rock kritičar Ritma, kroničar i pripadnik progresivnih, alternativnih umjetničkih praksi s područja bivše Jugoslavije osamdesetih, zagrebački student književnosti...

Ljudi s ovakvim biografijama nisu rijetkost. Malo ih je, doduše, ostalo dosljedno u izboru alternativnog životnog stila. Većina danas za život zarađuje radom u medijima, ugledni su akteri kulturne scene, odvjetnici, marketinški stručnjaci, ali i političari.

Jedan od njih odabrao je drugačiji put, zamonašio se i trenutačno je - vladika na Kosovu. Tako bi nekako, u najkraćim crtama, izgledao životni put episkopa lipljanskog Jovana Ćulibrka, vikarnog episkopa patrijarha srpskog u Pećkoj patrijarhiji kojega je tjednik Vreme odabrao za osobu godine, zbog pozitivnog doprinosa unapređenju društvenih institucija u javnom interesu, tj. rada u Pećkoj patrijarhiji.

Vladika Jovan, koji idući tjedan u organizaciji Srpskog narodnog vijeća predstavlja svoj magistarski rad, knjigu “Istoriografija holokausta u Jugoslaviji”, razlikuje se od stereotipnog crkvenog lica. Sasvim sigurno ne voli ni igrati na kartu preobraćenika koji se srami svoje prošlosti. Aktera beogradske, ljubljanske i zagrebačke scene, ljudi s kojima se susretao, izlazio i surađivao 80-ih, rado se prisjeća. S brojnima je ostao u dobrim odnosima te su bili njegovi gosti, primjerice u emisiji “Djeca Apokalipse” koju je vodio na crkvenom Radiju Svetigora.

Tajna struja života

Otvoren je, iznimno obrazovan, ne vrluda u odgovorima, skloniji je dijalogu nego monologu, ne postavlja veto na teme, ne plaši se svog mišljenja, ali ga nema potrebu ni nametati. Spreman je govoriti o najrazličitijim temama: Dostojevskom, stripovima Arta Spiegelmana, novom singlu Davida Bowieja (izvanredan, kako kaže), umjetnosti, pravoslavlju, dnevnopolitičkim zbivanjima i povijesti. Svejedno, tijekom dva dana, koliko smo s njim proveli, ni u jednom trenutku nismo iz njegovih usta čuli neki zazorni komentar nakon kojeg poželite prekinuti komunikaciju, na što smo, nažalost, navikli kad su u pitanju zaređena lica pravoslavlja ili katoličanstva.

Kako je, dakle, rock kritičar postao vladika?

- Volio bih i ja to znati. Ne upravljamo mi baš u potpunosti svojim životom. Postoji tajna struja života koja se osjeća intuitivno. Ono što sam i sam osjetio bilo je cijelim bićem i sumnjam da bi se moglo objasniti racionalnim razlozima. U tom smislu, pokušavam i ne objašnjavati, ali sam Krista doživio na bezbrojne načine.

Rođen 1965. godine u Zenici, Jovan Ćulibrk za sebe kaže kako je pripadnik prekretničke generacije, generacije koja je gledala kraj jednog svijeta.

- Nisam siguran, doduše, da smo vidjeli početak drugoga. Priča naše generacije vam je usporediva s onom antologijskom scenom na kraju “Blade Runnera” kad Rutger Hauer sjedi na krovu i govori kako je vidio čitav kozmos u samo četiri godine življenja; svjedočio rađanju supernove, sjedio na ramenu Oriona, vidio Tannhauserovu kapiju... Taj film nastao je u trenutku kad se svijet radikalno mijenjao, ne samo svijet socijalizma i komunizma, nego i Zapad. Ta scena srž je priče o mojoj generaciji.

Dolazak u Zagreb

Prve godine života, kao Neven Ćulibrk, proveo je u Travniku, osnovnu i srednju školu završio je u Gradiški. Prozor u svijet bili su mu filmovi, knjige i glazba, a svijet se vrtio oko časopisa Džuboks. Ljubav prema umjetnosti, želja da pronikne u bit umjetničkog djela i otkrije ključ njegova tumačenja, bili su razlozi zbog kojih je upisao književnost u Banjoj Luci. Posljednje dvije godine studija završio je u Zagrebu kamo ga je, priča, privukla jaka katedra tadašnje jugoslavistike, ali i scena oko Poleta i njihov način pisanja o pop-kulturi.

- Ljubav prema književnosti neka je praiskonska žeđ za spoznajom koju nikada do kraja ne možete utažiti.

Iz toga doba ostala je i fascinacija Joy Divisionom i Ianom Curtisom.

- Nešto je kozmički nestalo s njegovom smrću. Mislim da stoji ona da je tada pop-kultura kakvu poznajemo završila. Dejan Kršić svojedobno me upozorio na najvažniji tekst Fredrica Jamesona “Postmodernizam ili kulturna logika kasnog kapitalizma”. Jameson u tom tekstu, uz ostalo, govori kako svaki novi medij mora proći cijelu povijest da bi zauzeo svoje mjesto i došao u fazu da može reciklirati vlastitu povijest. Pop-kultura, tj. glazba, u samo dvadesetak godina od pojave rocka do pojave punka i novog vala uspjela je komprimirati cijelu povijest Zapada i došla u fazu da se može baviti vlastitom poviješću. Na tom se tlu pojavio Ian Curtis, mladi čovjek s hiljadu godina bremena povijesti na svojoj duši. Glazbeno utjelovljenje riječi koje izgovara Rutger Hauer. Glazbeni kritičar i publicist Paul Morley svojedobno je rekao kako je sve što je napisao bilo o Joy Divisionu. Ne bih se uspoređivao s Morleyjem, ali nisam ni ja daleko o toga.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. lipanj 2020 13:15