PETA PRIČA O DOBROTI

MIMA ZAHORJANSKI IZ BEOGRADA Dvojica dječaka pokazuju joj pohabane tenisice. 'Donijet ću', odgovara Mima

Međusobno se ne poznaju, dijele ih kilometri, ali povezuju ih lica i sudbine izbjeglica koji poput živog mosta među njima spajaju na stotine svojih "anđela", dobrih ljudi iz svih dijelova jugoistočne Europe, iz svih onih država kojima korača nepregledna kolona tužnih ljudi koji bježe od rata. Svatko je od njih koliko i kako je mogao ovo vruće ljeto proveo pomažući ljudima čiji jezik ne razumiju, u čijoj zemlji nikada nisu bili, ali je lanac solidarnosti i želje da se pomogne drugima postao toliko jak, prkoseći žici na makedonskoj granici, mađarskom bodljikavom "zidu", ksenofobiji i predrasudama, da su učinili pravo malo čudo. Povukli su druge, motivirali su svoje susjede, prijatelje, poznanike da se i oni pokažu boljim ljudima, pa da pruže ruku onima koji pristižu njihovim morima, prugama, cestama u Europu, tražeći mir i šansu da žive. Jer, o tome se ovdje radi; o pukom preživljavanju, bježanju od nasilja, smrti, straha. Tko ih može kriviti zbog toga što su riskirali sve da bi pobjegli od takve stvarnosti? Samo oni koji nemaju srca. Od grčkog Lezbosa, preko Makedonije, Srbije i Mađarske, ljudi su se organizirali, neki zajednički, neki svatko za sebe, dočekujući valove izbjeglica, ponudivši im hranu, odjeću, osmijeh, suze, humanost i ljubaznost. Tako su postali ljudski "anđeli" koji pomažu izbjeglicama na njihovom teškom putu, koji su im pomogli da se opet osjećaju ljudima, ne brojkama, ne "uljezima" – kako ih, primjerice, nazivaju mađarske vlasti – već ljudskom braćom i sestrama u velikoj nevolji. "Više se i ne šminkam jer plačem desetak puta svakoga dana", kaže mi jedna humanitarka koja je svjedočila svjetskim ratovima i krizama, ali uvijek iznova, kada vidi žive ljude pred sobom koji hodaju s ruksacima, noseći vrećice i sav svoj život u njima, osjeća tugu. Tuga je ostala, ali osnažila je solidarnost i želja da mi, kroz čije zemlje prolaze ovi nesretni ljudi, ne budemo samo nijemi promatrači, već aktivni pomagači. Jutarnji list zato je pronašao izbjegličke anđele u svim zemljama kroz koje izbjeglice prolaze, s nadom da će ta imaginarna, humana krila, izrasti i na našim sugrađanima jednom kada i ako tužna kolona stigne i na naše ceste i pruge.
 Boris Kovačev/Cropix
Međusobno se ne poznaju, dijele ih kilometri, ali povezuju ih lica i sudbine izbjeglica koji poput živog mosta među njima spajaju na stotine svojih "anđela", dobrih ljudi iz svih dijelova jugoistočne Europe, iz svih onih država kojima korača nepregledna kolona tužnih ljudi koji bježe od rata. Svatko je od njih koliko i kako je mogao ovo vruće ljeto proveo pomažući ljudima čiji jezik ne razumiju, u čijoj zemlji nikada nisu bili, ali je lanac solidarnosti i želje da se pomogne drugima postao toliko jak, prkoseći žici na makedonskoj granici, mađarskom bodljikavom "zidu", ksenofobiji i predrasudama, da su učinili pravo malo čudo. Povukli su druge, motivirali su svoje susjede, prijatelje, poznanike da se i oni pokažu boljim ljudima, pa da pruže ruku onima koji pristižu njihovim morima, prugama, cestama u Europu, tražeći mir i šansu da žive. Jer, o tome se ovdje radi; o pukom preživljavanju, bježanju od nasilja, smrti, straha. Tko ih može kriviti zbog toga što su riskirali sve da bi pobjegli od takve stvarnosti? Samo oni koji nemaju srca. Od grčkog Lezbosa, preko Makedonije, Srbije i Mađarske, ljudi su se organizirali, neki zajednički, neki svatko za sebe, dočekujući valove izbjeglica, ponudivši im hranu, odjeću, osmijeh, suze, humanost i ljubaznost. Tako su postali ljudski "anđeli" koji pomažu izbjeglicama na njihovom teškom putu, koji su im pomogli da se opet osjećaju ljudima, ne brojkama, ne "uljezima" – kako ih, primjerice, nazivaju mađarske vlasti – već ljudskom braćom i sestrama u velikoj nevolji. "Više se i ne šminkam jer plačem desetak puta svakoga dana", kaže mi jedna humanitarka koja je svjedočila svjetskim ratovima i krizama, ali uvijek iznova, kada vidi žive ljude pred sobom koji hodaju s ruksacima, noseći vrećice i sav svoj život u njima, osjeća tugu. Tuga je ostala, ali osnažila je solidarnost i želja da mi, kroz čije zemlje prolaze ovi nesretni ljudi, ne budemo samo nijemi promatrači, već aktivni pomagači. Jutarnji list zato je pronašao izbjegličke anđele u svim zemljama kroz koje izbjeglice prolaze, s nadom da će ta imaginarna, humana krila, izrasti i na našim sugrađanima jednom kada i ako tužna kolona stigne i na naše ceste i pruge.

Kada je prije tjedan dana bila u parku pored Željezničkog kolodvora, Mima Zahorjanski, beogradska pravnica koja se dugo bavi marketingom, a cijeli život organizira i humanitarne akcije, vidjela je puno manje izbjegličkih obitelji negoli ih je vidjela ovoga četvrtka. To ju je iznenadilo, ali zbog toga je odlučila napraviti još više i nositi u park ono što ljudi tamo traže. Pita ih što im treba, obilazi obitelji među kojima uvijek netko govori engleski i s njima razgovara, pita ih odakle su, kamo idu... U međuvremenu je bila u Bruxellesu i pitanje izbjegličkog vala bilo je neizbježna tema svih razgovora s prijateljima. Jedan mladi sirijski par provjerava kod nje koliko bi ih trebao koštati taksi do lokacije do koje trebaju otići. Taksisti ih varaju pa žele utvrditi koliko bi im novca tr...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
07. prosinac 2025 10:20