Prvi mail u inboxu izgledao je ovako:
“Hej Sandra! Evo map. Znaš li di je Gajnice? Ako ideš u zapad u Ilici, oko Vrapče, Ilica posta Bologne, ideš još zapad. Eventually vidjet ćeš izlaz za Gajnice. Skreni desno pa odmah lijevo. Does my crappy Croatian all make sense?”
Ubrzo stiže sljedeći:
“Si ju oko 10 ujutro. Ali kad dođeš tamo pošalji poruku. Ne volim sjediti i čekati. In my experience 10 znači 10:15, pa ako je 10:15, onda ću radije doći u 10:15. A ne čekati 15 minuta! It’s not big deal ako dođem prije tebe, I just don’t wanna sit there alone for very long.”
Zvijezda stripa
Mili Bože. Koja strka oko 15 minuta. Zašto se ti stranci uvijek drže k’o da su progutali metlu? Kao da mi čita misli - posipam se pepelom - Matt je šibnuo sljedeći mail:
“Znam. Fucking Americans! Pain in the ass!”
I smajlić.
Navečer smo se zapili.
Matt Hollingsworth zvijezda je američkog stripa. Amerikanci imaju najbolje crtače i bojače stripa na svijetu. Sve što se događa u vezi sa stripom, događa se kod njih, pa kad si ondje zvijezda, onda si, kažu oni koji se u to razumiju, svjetska zvijezda.
Matt je odrastao u mjestu Ojai pokraj Santa Barbare u Kaliforniji. Obitelj se često selila. Nakon srednje škole u New Jerseyju je upisao grafički i animacijski Joe Kubert koledž i unajmio stan blizu popularnog TV mafijaša Tonyja Soprana. Odrastao je na stripovima i oduvijek je, kaže, znao da će na njima raditi.
- Diplomirao sam jedne srijede, u svibnju 1991. Već u petak sam dobio posao u DC-ju i Marvelu - kaže Matt.
Riječ je o najutjecajnijim američkim strip-izdavačima, kućama čija se izdanja prodaju po cijelom svijetu i bilježe milijunske naklade.
Površni narod Hollywooda
Nakon studija, s istočne se obale preselio u Los Angeles, pa u Portland u saveznoj državi Oregon. Unatoč sivim, tmastim oblacima, koji kao da su se pretplatili na Portland, taj je grad, nakon izvještačenog L.A.-a, mladom strip-koloristu bio pravo osvježenje.
- Ljudi u Portlandu su prva liga. Zanimljivi likovi, umjetnici, hipiji, napredni ljevičari. L.A. je zasićen. Sami šupci. Svaka konobarica je glumica, svi žele postati bogati i slavni. Većinu njih ne zanima gluma kao takva, samo žele biti poznati. I svi se furaju na neku duhovnost. Nađeš se s nekim na doručku, čovjek drži govor o yogi, prosvjetljenju, pa ode na estetsku operaciju. To je ta iritantna površnost hollywoodskog naroda - otpio je gutljaj mineralne i nastavio:
- It’s, like, six million fuckers. Ti su ljudi naprosto flaky. Pahuljasti i plitki.
- Na koji način?
- A ne znam, evo, dogovoriš izlazak, a komad se uopće ne pojavi - napravio je grimasu.
Iako su mu nedostajali losanđeleski pejzaži i sunčano vrijeme, Matt je u Portlandu ostao osam godina. Ondje je u tvrtki DC neko vrijeme bio šef odjela bojenja stripova, što se polako, kaže, pretvaralo “u veliki shit”. Zamarale su ga grupe i grupice, lobiji, struje, svađe i tračevi, pa je napustio tu korporativnu baladu i nastavio kao slobodnjak. Onda se vratio u L.A. i neko vrijeme radio na filmskim specijalnim efektima.
- Kad si u filmskoj industriji, osuđen si na ljude iz filmske industrije. A kad si osuđen na ljude iz filmske industrije, isključivo slušaš priče tko radi na kojem filmu. Mislim, moramo li baš uvijek razgovarati o fucking filmovima? Možemo li jednom sjest’ na piće i razgovarati o sportu. Ili o pivu? - energično će bojač stripova dok sjedimo u njegovu kvartovskom kafiću u Gajnicama.
Mijenjajući gradove i poslove i uspinjući se u toj izrazito kompetitivnoj branši, na jednoj od konvencija upoznao je Esada Ribića, našeg vrsnog strip-crtača koji radi za američki Marvel Comics. Posjetio ga je u Hrvatskoj, s njim obišao Makarsku, Tribunj, Zagreb i zagrebačke Gajnice i vratio se u Ameriku.
Jesu li jednog jutra u studenom 2006. Mattu Hollingsworthu dosadile konobarice koje žele dospjeti na A listu, produhovljeni filmaši koji svoju nirvanu doživljavaju u ordinacijama plastičnih kirurga ili svekolika “red carpet” furka, ne zna ni sam reći. Bilo kako bilo, spakirao se, nazvao Esada i doselio se u Gajnice. S njim su došle i njegove dvije mačke Hukwe i Said, nazvane prema afričkim umjetnicima koje Matt voli slušati, odnosno čitati. U Americi je, kaže, ostavio svoju konzervativnu, religioznu obitelj, roditelje, dva brata i sestru “koji su svaki put glasali za Busha i ne mili im se baš putovati”. Njegov izbor nije ih, kaže Matt, posebno iznenadio. Umjetnik, ljevičar, uvijek je bio crna ovca u obitelji, sliježe ramenima. Ostavio je i neke drage prijatelje, oni mu nedostaju, a s vremena na vrijeme zaželi se i američke ponude.
Loš izbor restorana i piva
- Na primjer?
- Izbora restorana, od tajlandskog, libanonskog, japanskog... Ovdje su japanski restorani isuviše skupi i isuviše često promaše originalno jelo. Nedostaje mi i kad se zaželiš s frendovima otići na gažu nekog afričkog benda. Nedostaje mi šoping, izbor piva. Ono kad uđeš u trgovački centar, a pred tobom doslovce 500 različitih piva - kaže Matt.
- Mislila sam da će to biti podulja lista. Fale ti šoping i izbor piva. Ajde dobro.
- A što ćeš, Amerikanac - duhovit je najbolji američki bojač stripova.
Matt Hollingsworth zanimljiva je osoba. Ne libi se posegnuti za onim što ga zanima. U Oregonu je sjedio u žiriju i ocjenjivao pivo. Kad mu se učinilo da bi bilo zgodno složiti obiteljsko stablo, napravio je DNK test i, preko za to osposobljenih osoba, iskopao da mu je predak stanoviti Valentin Hollingsworth, engleski kveker koji se 1680-ih odselio u Irsku, a otamo ga je protjeralo u Ameriku. Obradio je i majčinu liniju predaka i otkrio da ima češke, njemačke i francuske korijene. Možda ga je i to vratilo Starom kontinentu, kaže kroz smijeh.
Samo tri dana nakon što se doselio u zagrebačke Gajnice, Matt je upoznao ilustratoricu Branku Nikolić, svoju sadašnju suprugu s kojom trenutno čeka bebu. Ona je, kaže, navratila u stan, zaljubila se u njegove mačke, uzela prezime Hollingsworth i ostala.
- Pokupio si naš smisao za humor, bit će nešto od tebe - zezamo ga dok hodamo prema njihovu podstanarskom stanu od 50-ak kvadrata. Štede novac, uskoro planiraju kupiti kuću u Samoboru, objašnjava Matt dok nam pokazuje stan.
Bubnjevi i golf
Kuhinja i dnevna soba - koja je ujedno radna - spavaća soba i kupaonica. U lijevom kutu dnevno-radne sobe je običan pisaći stol uz koji Matt provede i po deset sati dnevno bojeći. Prednost njegova posla je u tome što može živjeti na Mjesecu i otamo kompaniji u New Yorku, trenutno je to Marvel s kojim ima ekskluzivni ugovor, slati obojane stranice. Dok rade svaki za svojim stolom, Branka i Matt slušaju glazbu ili audioknjige.
Čim smo ušli, dva smeđa mačka, pola burmanska, pola sijamska, gosponi u godinama, skočila su s kauča i krenula njušiti naše torbe, cipele, ruksak s fotoopremom.
- Hukwe ti je pravi carinik, njuši sve što dođe u kuću. Inače, carinu sam prešao za dvije minute, nisam mogao vjerovati. Kad sam stigao na Pleso, čovjeku pružim hrpu papira koje moraš imati zbog životinja. On me pogleda, prevrti one papirušine, sve na engleskom, što ga je dodatno iživciralo, pogleda mačke, okrene očima u stilu ‘samo mi je falilo da se s tim zajebavam’ i procijedi: ‘Evo pečat’ - smije se Matt.
Siroti su mačori, valjda zbog prekooceanskog leta i presjedanja, u grču bili skoro dvije godine. Vlasnik stana, koji se nije mogao načuditi imenima (jer otkad se to mačji stvor naziva Hukwe ili Said), svakog bi mjeseca došao po stanarinu, pokazao rukom prema mačketinama koje su nepovjerljivo škiljile s kauča i kulturno priupitao: “Onda, kako naši muslimani, jesu li došli sebi”.
Iako je, zahvaljujući našoj zavidno razvijenoj birokraciji, prvo naučio riječ “šalter”, Matt je u Hrvatskoj prilično zadovoljan. Prati nogometnu reprezentaciju (jako cijeni Bilića), igra golf u Zaprešiću, s dečkima ode na pivo (čak u podrumu proizvodi vlastito), jednom tjedno svira bubnjeve u nekom skloništu u Vrapču, jednom tjedno uzima lekcije iz hrvatskog (poučava ga Tea Mađor, žena trubača Hladnog piva), život mu je dovoljno brz i dovoljno spor, Gajnice imaju dovoljno zelenila, a on radi ono što voli i pritom vrhunski zarađuje. Prati politiku i nije mu jasno zašto sve uvozimo, “čak i božićna drvca”.
- Budimo realni, Hrvatska je super kad od kuće radiš za američku kompaniju koja te odlično plaća, ne zeza s isplatom i slično, s čime se mnogi moji kolege ovdje dosta muče - otvoreno će Matt.
Čita Steinbecka i Cormaca McCarthyja, inspiriraju ga slikari Gustav Klimt, Egon Schiele i Vlaho Bukovac. U svom je životu obojio više od 15 tisuća stranica stripa. Svaki ima nadnaravno biće. Amerikanci vole heroje. Junake. Oni spašavaju svijet. U Americi se sve zna, pa i u stripu. Dobri dečki nose bijele šešire, loši dečki nose crne šešire. Publika to želi i to kupuje. Strip-scena svagdje naginje nalijevo, što ne sprečava američke crtače i bojače stripa, kao i one koji upisuju slova u oblačiće, da odlično zarađuju. Je li uspješan? Da, Matt potvrdno kima glavom, s ozbiljnim izrazom lica. To znači da može odbijati poslove koje ne želi i postavljati uvjete koje želi. Nakon što je četiri puta bio nominiran, 1997. godine osvojio je prestižnu nagradu Eisner.
Za Hrvata - previše radi
- To ti je Oscar u svijetu stripova. Tip je genij! Američki strip nije za klince, konzumira ga publika u dobi između 20 i 40 godina. Genij! - hvale ga prijatelji Goran Sudžuka Džuka i Robert Solanović Bob, naši poznati strip-crtači s kojima smo se navečer našli u kafiću Pif na Cvjetnjaku.
Krenuli hvalospjevi.
- Čuo sam za Matta Hollingswortha i prije nego što smo se upoznali. On je zvijezda, bilo mi je malo frka upoznati ga, ćopilo me neko strahopoštovanje. Ali, brzo smo se našli. Tip je cool. Lud je. Znao sam da je lud čim sam vidio fotke - kaže Bob.
- Kakve fotke? - pitam.
- One koje nisu za novine - upada Džuka.
Konobar se probija između stolova, dečki se glasno smiju.
- Matt je vrhunski strip-kolorist - nastavlja Bob.
- Čovjek je Jehovin svjedok kad je pivo u pitanju - kaže Džuka.
- Meni su svi stripovi, božemiprosti, slični. Kako znaš da je netko vrhunski kolorist? - pitam.
- To bih i ja volio znati - dobacuje Matt.
- Sere, pusti ga. Onaj koji se zna prilagoditi svim crtačima - kaže Bob.
- A kako se ovdje uklopio? - pitam muško društvo.
- Pa, mislim da se Matt nije baš dobro uklopio - kaže Bob uzvišenim glasom, važno gladeći bradu. - Za jednog mi Hrvata previše radi, disciplinirano, po cijele dane. Mi ostali strip-crtači ipak malo otegnemo te kave - smije se Bob.
- Ali navija za repku, pije pivo, to ga čini Hrvatom - nadovezuje se Džuka. - Zezamo se, sada ozbiljno. Odličan je, našao je curu, vjenčali se, čekaju dijete, to je to. Stvorio je sebi cijeli novi svijet. Za Matta Hollingswortha svi će ti reći: ‘iznimno profi u poslu, iznimno opušten u druženju’. Nikad ne kasni. Čovjek u životu nije promašio deadline! Nevjerojatna disciplina! Izluđuju ga crtači koji kasne, jer on je kao bojač zadnji u lancu i zato najebe. A svi strip-crtači kasne - objašnjava Džuka.
- Što vi pričate? - pita nas Matt koji je u međuvremenu telefonirao.
- Pitam tvoje frendove kako si se uklopio.
- A što, meni ne vjeruješ jer imam mali pimpek? - odgovara Matt.
Prolom smijeha. - Vi stripaši na neki način zauvijek ostanete klinci - primjećujem usput.
- Čuj, pa odras’o sigurno nisam - smije se Bob.
Sada Matt kima glavom, važno gladeći bradu. Pogledaju se, pa opet u smijeh.
- Pričamo o svemu. Stripovima, nogometu, pivu. Ljubavnom životu - kaže Bob.
- Ili o nedostatku istog - dodaje Džuka.
- Stignemo se vidjeti jednom mjesečno. Nađemo se na cugi i raziđemo pijani ili mrtvi pijani - kaže Bob.
- Vežu nas mučnine koje traju danima - važno će Matt.
- Dobar nam je američki zet. Druži se, jadan, sa šalterima u MUP-u - dobacuje Džuka.
Žujo stripovi
Opet smijeh. Kad je došao, zbog radne je vize morao osnovati tvrtku. Budući da je neko vrijeme pio Žuju, Matt Holingsworth je zaradio nadimak Žujo, pa je tako i svoju tvrtku nazvao Žujo stripovi.
- Žujo stripovi sad su u likvidaciji, to je bila noćna mora, vaša birokracija je noćna mora - odmahnuo je rukom Matt u stilu “ne bih o tome”. Pa se najednom važno nagnuo.
- Svake godine moram dobiti radnu vizu. Kužim da moram imati lovu na računu. Kužim da moram imati pokriveno zdravstveno. Ali ubija me to što svake godine moram zvati u Ameriku i gnjaviti starce da mi šalju rodni list. Neki dan me teta pitala ‘šta ti ono još živiš u Bosni’. A ona opet nema veze sa zemljopisom. Svi me živciraju. Po vašim pravilima, rodni list ne smije biti stariji od šest mjeseci. U Americi se rodni list nikada ne mijenja, ni kad se oženiš. I kad mi ga pošalju, opet ga nosim sudskom tumaču da ga prevede. Taj mi je rodni list fucking retarded - vrti Matt glavom.
Dečki vrište od smijeha.
- Ma voliš ti naše MUP-šaltere, šta, ne voliš ih? - zadirkuje Džuka.
- Kad izlazi ovaj članak, u nedjelju? Stari, kad ti u ponedjeljak na vrata bane ‘kroejšn imigracijska’. Ajmo, ‘Migra’, lagano natrag svojoj kućici, k’o što vi gnjavite one jadne Meksikance - smije se Bob.
Crtači i bojači stripova nisu se prestali zezati u ugodnoj rujanskoj večeri. Dobro je, valjda, zadržati ono djetinje u sebi i to pravilno u životu dozirati. Ljudi će, kao što kaže Matt, uvijek čitati stripove. Ljudi trebaju nešto. Trebaju junake, trebaju bajke. On je svoju, čini se, pronašao u zemlji u kojoj kitiš uvozno božićno drvce, gdje ti rodni list ne smije biti stariji od šest mjeseci, i u kojoj ti je najbolje od kuće raditi za Amere.