"Bojim se! Strah me je!” govorio mi je Stjepan Đureković kada sam ga posljednji put vidjela živog dan prije ubojstva. Bio je vidno uznemiren, gotovo da je drhtao - izjavila je u utorak na Vrhovnom zemaljskom sudu u Münchenu Herta Stossberger, koja je s Đurekovićem imala ljubavnu vezu posljednja dva mjeseca njegova života.
Danas 80-godišnja umirovljena računovotkinja, na nastavku suđenja bivšim šefovima jugoslavenske tajne službe Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču, optuženima za pomaganje u likvidaciji Đurekovića, prisjetila se brojnih detalja iz tog vremena kao i planiranog piknika s Đurekovićem na dan njegova ubojstva 28. srpnja 1983. Ono čega se nije mogla sjetiti uglavnom joj se vraćalo u sjećanje kroz čitanje njezina iskaza danog neposredno nakon ubojstva istražiteljima.
Pričao joj o Titu
Svjedokinja je opisala kako je Đurekovića upoznala koncem svibnja 1983. na plesu u hotelu Bayerischer Hof. Dva dana kasnije pozvao ju je u šetnju i odmah su se počeli intenzivno družiti. Pozvao ju je u njegov stan gdje joj je pokazao svoje knjige, upoznao je sa sinom Damirom, počeli su izlaziti na ručkove, večere, šetnje, jednom tjedno na ples...
- Pričao mi je da je pisao knjige, da je bio naftni menadžer, da je poznavao Tita, govorio mi je o Titovim Mercedesima i slično. Rekao je da su morali pobjeći iz Jugoslavije jer je on bio protivnik režima te da su se bojali da bi mogli biti uhapšeni. Ne znam kako je pobjegao i je li mu pomogla neka njemačka služba, ali mi je rekao da je u Njemačkoj bio pod policijskom zaštitom. Vrlo brzo mi je rekao da se boji jugoslavenske tajne službe, ne samo da bi ga mogli ubiti, nego i da bi ga injekcijom mogli uspavati i vratiti u Jugoslaviju. Rekao je da je on za Jugoslaviju državni neprijatelj broj jedan - svjedočila je Herta Stossberger.
Sustav poziva
Prema njezinim riječima, Đureković ju je nazivao i po četiri, pet puta dnevno, a upozorio ju je da se obrati policiji ako joj se cijeli dan ne javi. Baš zbog izostanka njegova najavljenog poziva 15. srpnja se obratila policiji. Ispostavilo se da je Đureković “preko noći” promijenio stan u Münchenu, jer je primijetio da ga neki čovjek “slavenskog izgleda” opservira. Đureković i njegov sin vidjeli su čovjeka koji se skrivao iza grmlja i promatrao njihov stan.
- Stjepan mi je govorio da je siguran kada je sa mnom te da se ja ne moram bojati. Objasnio mi je kako jugoslavenska tajna služba organizira ubojstva svojih državljana, ali da se ne bi usudila likvidirati njemačke državljane. Ja se zato nisam osjećala ugroženo - naglasila je svjedokinja. Potvrdila je da se Đureković puno družio s Hrvatima u egzilu, no nju s tim krugom nije upoznavao.
Financijski detalji
Navela je da je Đureković bio ponosan na novi auto, vrijedan oko 30.000 njemačkih maraka. Prisjetila se i da je sinu isplaćivao plaću od 3000 njemačkih maraka, a znala je i za 25.000 maraka troškova vezanih za izdavanje njegove knjige na njemačkom.
- Pitala sam ga otkud mu toliko novca, a on mi je odgovorio da je u Jugoslaviji prodao zemljišta koja je naslijedio. Stjepan nije bio rastrošan, iako je bio galantan. Živio je skromno i štedljivo, uglavnom je radio. Ne bih mogla reći da je živio na visokoj nozi - ispričala je svjedokinja Stossberger. Nakon što su joj branitelji postavili nekoliko razjašnjavajućih pitanja, sudac dr. Manferd Dauster pitao je Perkovića ima li on pitanja.
- Ne, hvala - standardno je odgovorio Perković.
- A vi gospodine Mustač? - nastavio je sudac.
- Ne, hvala - opet je uzvratio Perković, dok je Mustač, zamišljen, očito prečuo da mu se sudac uopće obratio. Nasmijalo je to sve prisutne u sudnici, pa i samog Perkovića koji se odmah ispričao.
Na dan ubojstva su trebali ići na piknik
Stjepan Đureković trebao se naći sa svjedokinjom Stossberger na mostu preko Isara u Wolfratshausenu na dan ubojstva 28. srpnja 1983. u 12 sati. Nije došao. Tog prijepodneva dvapu se čula s njim telefonom. Prvi put nazvao ju je u ured oko 9.30 i pitao bi li susret mogli odgoditi sa 11.30 na 12 sati, jer je još želio uzeti poštu iz pretinca u Wolfratshausenu. Drugi put nazvao ju je doma oko 10.50 i rekao joj da je kupio meso za roštilj i kruh, ali da je zaboravio sol i papar, te ju je zamolio da ona to ponese zajedno s beštekom. Na dogovorenom mjestu Herta Stossberger čekala ga je dulje od pola sata. Potom je, ostavivši mu poruku na mostu, otišla nazvati majku i vidjeti je li je možda nazvao. Pogledala je na povratku i nalazi li se njegov automobil na obližnjem parkiralištu. Ništa. Vratila se na most, uzela poruku i otišla. Sljedećega dana u večernjim je vijestima na televiziji vidjela da je ubijen.