Splićanin Goran Radanović napokon je slobodan čovjek, devetnaest godina od krvoprolića u splitskom naselju Split 3 u kojem je, pištoljem i bombom, branio sebe i svoju obitelj od kolega vojnika, pri čemu je jedna osoba poginula, a četvero ih je teško ranjeno.
Zaključio je to Vrhovni sud nakon više dugotrajnih sudskih postupaka u kojima su tužitelji uporno pokušavali, a u nekoliko navrata i uspjeli, dokazati da je Radanović prekoračio nužnu obranu. Pravomoćno rješenje Vrhovnog suda, na koje više nije moguće uložiti žalbu, nedvosmisleno kaže kako je Radanović ubojstvo i ranjavanja počinio u nužnoj samoobrani.
Zvao Vojnu policiju
Sve se odvilo 30. listopada 1995. Radanović je bio dragovoljac Domovinskog rata i pripadnik 141. brigade, a njegovi suborci i poznanici pokušavali su ga nasilnim metodama nagovoriti da svoj legalno stečeni braniteljski stan od 95 kvadrata “zamijeni” za garsonijeru od trideset četvornih metara. Oko 19 sati Željko Rinčić došao je u pratnji Damira Papića, Ivice Miletića, Borisa Vrkića, Nenada Simunića i Gorana Jamana do Radanovićevog stana. Prijetili su mu i agresivno ga “uvjeravali” da pristane na zamjenu stana.
Da bi se zaštitio, Radanović je zvao policiju (što će se u kasnijem postupku pokazati izuzetno značajno), no oni su tek sastavili zapisnik i otišli, te obavijestili Vojnu policiju. I oni su sastavili zabilješku, pa čak i otišli na Rinčićevu kućnu adresu kako bi ga “upozorili da se drži zakona”. No, Rinčića nije bilo kod kuće, bio je u kafiću, pa mu je “upozorenje” telefonom prenijela supruga. Bio je to početak tragičnog događaja. Rinčić se oko 23.30 ponovno vratio, ovog puta bez Simunića i Jamana, ali sa Davorom Zovkom i Tomislavom Vlatkovićem. Ovog puta u ruci su imali puno uvjerljivije argumente zašto bi im Radanović morao predati stan - pištolj, kojeg je u ruci držao Ivica Miletić.
Bacio ručnu bombu
U tom se trenutku u stanu nalazila cijela Radanovićeva obitelj - supruga i dvoje maloljetne djece. Muškarci su počeli lupati na vrata, a kako im preplašeni Radanović nije otvarao, odlučili su ih razvaliti. Vrata su uz tresak pala na tlo, a muškarci nasrnuli u stan. Odjednom je počela paljba. Radanović je, da bi se zaštitio, iz poluautomatskog pištolja ispalio najmanje tri metka u smjeru izbijenih vrata, od kojih je jedan pogodio Željka Rinčića i teško ga ozlijedio. Zapucao je i Miletić, pa u pravcu stana ispalio tri metka iz Crvene zastave cal. 7.65 m.
Jedan je metak Radanovića pogodio u desnu ruku i desnu stranu prsnog koša. Pao je na pod. Tada je Radanović odlučio da je vrijeme za “sve ili ništa”, pa aktivirao i u hodnik ubacio ručnu bombu M-75. Geleri su se rasprsnuli na sve strane. Davor Zovko ostao je na mjestu mrtav, Damiru Papiću krhotine su otrgnule desnu ruku, a teško je ozlijeđen i Ivica Miletić.
Na mjesto događaja odmah su se sjatile sve interventne ekipe. Teško ozlijeđeni Radanović nakon oporavka prijavljen je za ubojstvo i teška ranjavanja. Sve do 1996. bio je u pritvoru, a onda je pritvor ukinut. Prije desetak godina pobjegao je u inozemstvo, očito ne očekujući da će pravosuđe presuditi u njegovu korist, pa je za njime raspisana i međunarodna tjeralica, no nikada nije pronađen. Tih desetak godina vodila se žestoka pravna bitka. Tužitelji su pokušavali dokazati da je bacanje bombe bilo prekoračenje obrane, a odvjetnici tvrdili da Radanović nije imao drugog načina da zaštiti sebe i obitelj. Sudilo mu se u odsutnosti, nitko - pa ni njegovi odvjetnici - nisu znali gdje se nalazi. Osudili su ga na četiri i pol godine zatvora, no Vrhovni sud postupak je vratio na početak. Potom je 2012. oslobođen, ali se na takvu odluku žalilo tužiteljstvo. Čitavo su vrijeme tvrdili da je Radanović mogao pozvati policiju i po drugi put, kada su mu nasilnici došli do stana, umjesto da strijelja ljude i baca bombe po hodniku stambene zgrade. A onda je, prije mjesec dana, Vrhovni sud konačno okončao cijelu priču.
Nije prekoračio granicu
- Nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da je optuženik prekoračio granice nužne obrane jer je imao mogućnost izbora postupanja u takvoj situaciji, odnosno da je telefonskim pozivom mogao otkloniti taj napad, jer ispušta iz vida da je optuženik pozivao djelatnike civilne i vojne policije koji su sastavili zapisnik, a da su neovisno o tome Željko Rinčić i ostali napadači došli ponovno pred njegov stan - stoji u rješenju kojeg je donijela sutkinja Vrhovnog suda, Lidija Grubić Radaković.
Ključni elementi
Sud je tako, de jure i de facto, priznao Radanoviću da ga nijedna policija nije uspjela zaštititi, pa mu je preostalo tek da svoj i živote svoje obitelji brani kako zna i umije - oružjem. Pogotovo jer je napad kod njega proizveo “iznimno duševno stanje, preplavljen afektom straha i osjećajem ugroženosti”.
Zanimljivo je još da su dva elementa nužne obrane bila osobito bitna - prvo što su razvaljena vrata, jer je na taj način uklonjena fizička prepreka i Radanović nije mogao otkloniti napad pucanjem u zrak, a drugo - da je ključno što je pokojni Zovko fizički ušao u stan, čime je “otpočeo napad kojeg je trebalo otkloniti”.
Radanović u bijegu, još ne zna da je oslobođen
Pitanje je zna li Radanović uopće da je slobodan čovjek. Kako nam je rekao njegov odvjetnik po službenoj dužnosti Jadran Franceschi, do njega je nemoguće doći.
- Nadam se da će barem putem medija doznati da je oslobođen i da se nema razloga skrivati, iako se zapravo nema razloga skrivati još od 2012., otkako je nepravomoćno oslobođen - kazao je Franceschi. Hoće li se Radanović i obitelj vratiti u Split i u stan koji je bio poprište najtraumatičnijeg doživljaja njihovih života, ostaje tek za vidjeti.