U Pansionu Antonio u slavonskobrodskom naselju Brodsko Vinogorje, gdje je smješteno četrnaestero preživjelih i neozlijeđenih iz stravične jutrošnje nesreće koja je odnijela deset života, vlada sablasna i zavaravajuća tišina, piše SBplus.
Većina se novopridošlih stanara raspršila i svatko u svom kutku pokušava najmilijima u Kosovu i Njemačkoj javiti kako je 'izvukao živu glavu'. Da danas mogu slaviti drugi rođendan, dovoljno govori podatak da je, od 62 putnika, desetero smrtno stradalo, a njih čak 45 je ozlijeđeno - od čega čak petnaest teško.
No, šok kojeg su preživjeli ovi ljudi i psihičke traume s kojima će se morati nositi ostatak života, također su teško opisive, piše SBplus.
Gutajući knedle i jedva susprežući suze, svoj je doživljaj i opis nesreće dao mladić koji je putovao sam.
- Mi koji smo bili u gornjem dijelu autobusa dobro smo prošli, ali oni koji su bili dolje... to je bio pravi masakr. Gotovo svi putnici u šest ujutro su u autobusu spavali. Još uvijek mi nije jasno kako se dogodila tragedija tolikih razmjera. Prvo čega se sjećam nakon prevrtanja kada sam se probudio jest misao da smo se samo prevrnuli i da se ne radi o teškoj nesreći. U tom trenutku nisam ni slutio da će biti toliko tragično. No bilo je. Pomagali smo izvlačiti beživotna tijela. Uspio sam se javiti svojoj obitelji, svi su bili presretni, za SBplus kazao je Fidan Hajdari iz Kosova koji radi i živi u Njemačkoj, smogavši snage da u svojoj boli zahvali brodskoj policiji i zdravstvenim djelatnicima koji su učinili sve kako bi im pomogli.
U prevoditeljskim su se ulogama našla dva kosovska državljanina sa zagrebačkom adresom koja su dojurila pomoći unesrećenima, barem podrškom, razgovorom i spajanjem s obiteljima u Njemačkoj i Kosovu.
- Došao sam pomoći ljudima iz svoje zemlje. Čim sam čuo što se dogodilo, odmah sam stigao. Razgovarao sam s ljudima koji su bili u autobusu. Svi opisuju te užasne prizore. Najviše je stradao donji dio autobusa. Za dvojicu putnika obitelji još ne znaju u kojoj su skupini, onih ozlijeđenih ili preminulih jer ovdje ih nema. Strašna je ta neizvjesnost koja traje satima. S ovima koji su u Pansionu su stalno timovi medicinske pomoći. Tu i tamo se netko žali na bolove u kičmi ili nogama, ali svi su najviše pod velikim šokom, za SBplus kazao je Enes Mehmeti iz Zagreba koji je i sam šokiran svjedočanstvima.
Stariji su uglavnom zbunjeni i izgubljeni. Teško bi se snašli bez mladih koji su vični komunikaciji preko društvenih mreža. Srećom, svi se drže zajedno i spremni su pomoći jedni drugima.
- Putovala sam sama, ali sada za ove ljude osjećam kao da smo jedna velika obitelj. Ne znam što bih bez ove omladine, pomogli su mi s internetskom vezom kako bih se mogla javiti svojima. Ono što smo proživjeli je užas. Slike će mi zauvijek ostati u glavi. Samo ne želim da se ova nesreća zataška lažima, nadam se da će se svi potruditi da se dozna njezin pravi uzrok, kazala je Gashi Gevahiri, starija gospođa koja od šoka još uvijek na sebi ima posve krvavu majicu kao podsjetnik na užase koje je danas doživjela, a koje nikad neće zaboraviti.