Neshvatljivo nam je da počinitelj ovako svirepog zločina, hrvatski državljanin, slobodno živi u Hrvatskoj i da ga, usprkos našim kaznenim prijavama za ratni zločin koje smo protiv njega podnijeli i detaljnim iskazima koje smo dali, državno odvjetništvo ne želi goniti. Drugog sudionika u istom ratnom zločinu, sud u BiH je u prosincu prošle godine osudio na 10 godina zatvora, a naša prijava godinama čami u ladicama. Sve smo sigurniji da tog gospodina koji nam je život pretvorio u noćnu moru u Hrvatskoj štiti netko moćan.” Tako počinje priča Marie Tünde-Benković i njezina supruga Marka Benkovića.
Maria i Marko danas su sredovječni ljudi - ona je u lipnju napunila 56, a ona 63 godine. Žive u Siklosu, mjestašcu u južnoj Mađarskoj, nedaleko od hrvatske granice. Tamo su se zatekli sredinom 1992. neplanirano i mimo svoje volje, nakon što su u ratnom Orašju u BiH, Markovom rodnom gradu, izgubili sve, a umalo i gole živote.
Maria Tünde, Mađarica, udala se 1987. za Marka Benkovića, Hrvata iz Orašja, gradića u Bosanskoj Posavini. Iako se u rodnoj Mađarskoj školovala za pedagoginju, nakon udaje doselila se u Orašje. Otvorili su restoran i za nekoliko godina postali uspješni obrtnici. Restoran “Čarli” poslovao je dobro. A onda je u 1992. u Bosni buknuo rat. U općini Orašje u kojoj su najbrojniji bili Hrvati, raspuštena je stara policija. Formirana je 5. bojna Vojne policije Posavina - Orašje koja je bila u sastavu 106. brigade HVO-a. Na čelo bojne Vojne policije došao je povratnik iz Njemačke, rođen u obližnjem selu Mahala, Pero Vincetić. Iz Njemačke se vratio s nadimkom “Pero Konj”. Maria Tünde kojoj je tada imala 31 godinu prisjeća se: “Nisam ga ranije viđala u našem restoranu. Počeo je dolaziti u vojnoj odori, naoružan. U travnju 1992. došao je u naš restoran s nekoliko vojnih policajaca i odveo mog supruga na nekakvo ispitivanje koje je trajalo par sati. Predložio mi je tada “zamjenu” - da ja njemu dam jednu od djevojaka koje su tada radile u restoranu, a on će meni vratiti supruga. Odbila sam, naravno, ali on je sam izdvojio jednu od djevojaka za koju je znao da nema dečka i odveo je kombijem. Nakon dva sata djevojka se vratila u suzama i rekla da je silovana. Dogovorile smo se da ćemo to prešutjeti suprugu, jer smo se bojale da će se, čuje li za to, sukobiti s Vincetićem i da će nastati još veći problemi”, opisala nam je prve susrete s “Perom Konjem” Maria Tünde-Benković.
Da ne surađuješ sa Srbima?
Zbog čega vas je odvodio na ispitivanja, pitali smo njezinog supruga Marka. “Dio ljudi iz bojne vojne policije bio je u bliskim odnosima s mojim rođakom koji je imao diskoklub preko puta moga restoran, a koji je bio ljubomoran jer smo supruga i ja dobro poslovali. Odmah na početku rata vojna je policija supruzi i meni oduzela četiri automobila koja smo imali, uključujući Mercedes, a Pero Vincetić nam je odbijao dati potvrdu o oduzimanju. Uporno sam inzistirao na potvrdama, a on je izmišljao da surađujem sa Srbima. S kalašnjikovom koji sam sâm kupio pridružio sam se HVO-u i odlazio na stražu na punkt kod Orašja, ali s vojnim policajcima nisam htio imati posla. U vojnu policiju bili su regrutirani ljudi svakojake prošlosti, uzimali su pravdu u svoje ruke, radili su svašta”, ispričao nam je Marko Benković.
Supružnici su nam ispričali kako su se zbog sve jačeg granatiranja Orašja privremeno preselili u Mahalu, selo pored Orašja u kuću jednog prijatelja. “Jedne noći, u svibnju 1992.”, ispričala nam je Tünde-Benković, “suprug se oko 22 sata vratio s položaja. U kuću je upao Pero Vincetić u pratnji još jednog vojnog policajca i naredio Marku da pođe s njim. Odlazeći, Marko mi je u mraku, jer nije bilo struje, u ruke tutnuo nešto novca koji je čuvao kod sebe. Neko vrijeme sam ga čekala, a onda sam otišla leći. U jednom trenutku, pred kućom se zaustavio auto, netko je lupao na vrata i pitao vlasnika kuće gdje je moja soba. Upao mi je u sobu Pero Vincetić i naredio da pođem s njim. Rekla sam mu da ću poći, ali ujutro. Razbjesnio se, počeo psovati i naredio da se spremim za minutu. Odveo me u automobil u kojem je naoružan sjedio isti onaj vojni policajac s kojim je te večeri odveo mog supruga. Taj drugi policajac zvao se Mato i bio je naoružan pištoljem. Znala sam ga po imenu jer je navraćao u naš restoran. Odvezli su me do naše kuće koju su Vincetić i taj policajac ispreturali. Zatim su ušli u restoran i tamo također sve ispreturali. Kako nisu ništa našli, Vincetić me je pitao gdje je novac, na što sam slegnula ramenima. Opalio mi je šamar i rekao kako će mi to pomoći da se prisjetim. Tada sam otvorila torbicu u kojoj sam imala 32.000 njemačkih maraka i nešto dinara. Tada, međutim, nije uzeo taj novac, već mi je naredio da sjednem s njima u auto. Stavili su mi povez preko očiju, i dovezli me do neke kuće gdje su mi skinuli povez. Uveli su me u neku prostoriju koja bi mogla biti dnevni boravak i naredili da sjednem u fotelju, Pero Vincetić je sjeo na drugu, a Mato na dvosjed. Mato, taj niži vojni policajac, počeo me ispitivati, izvadio papir i olovku, ali je u jednom trenutku Vincetić otkopčao remen i iz nogavice izvadio poveći nož i stavio ga na stol. Izvukao je i pištolj iz futrole i stavio pored noža. Naredio mi je da se skinem. Odbila sam kazavši da nisam striptizeta. Pero Vincetić je zatim ustao i povlačeći me za kosu vezanu u rep podigao s fotelja. Mati je naredio da me skine. Otimala sam se, ali bili su jači. Tada je Pero naredio Mati da me uhvati za kosu i povuče mi glavu prema podu. Dok me držao u tako sagnutom položaju, Pero Vincetić me silovao. Nakon toga su se zamijenili pa je to isto učinio Mato. Zatim su mi naredili da izađem na hodnik gdje je bio lavor s vodom i naredili da se operem. Zatim me Pero snažno zgrabi ugurao u jednu manju sobu i oborio na krevet. Tu me je ponovo silovao, čupao za kosu, iživljavao se. Zatim me vratio u dnevnu sobu i naredio da se obučem. Istresli su iz moje torbice novac koji sam im prethodno pokazala i podijelili ga među sobom. Bila sam izgubljena i bojala sam se da će me nakon toga ubiti. Vincetić je psovao jer je očekivao da u torbici ima više novca. Počeo me ispitivati gdje držimo novac i zlato. Prijetio je da će, ne kažem li, dovesti još vojnika da me siluju.
U gnojnici iza kuće
Suprug i ja smo, kad su nam oduzeli automobile, zlatninu koju smo imali zakopali u gnojnici iza svekrove kuće. U strahu da će me ponovo silovati, rekla sam im gdje je, ali kad su počeli kopati tamo, nisu ništa našli. Suprug je, ne kazavši mi, zlato bio odnio u Županju kod jednog prijatelja. Vincetić je bio bijesan, vratili su me u kuću gdje smo se bili privremeno smjestili, a pred kućom je ostavio jednog naoružanog stražara, također vojnog policajca koji je imao nadimak “Tare”.
Pero Vincetić i vojni policajac Mato koji je bio sudionik u silovanju vratili su se po nju nakon nekoliko sati. “Vincetić mi je”, ispričala nam je Tünde- Benković”, naredio da se obučem i pođem s njima u auto, naš Mercedes koji su nam oduzeli. U autu s nama bio je i kuhar koji je radio u našem restoranu. Odvezli su nas preko Save u Županju, zastali su pred nekom kućom gdje je bila hrvatska vojna policija. Vincetić je od njih zatražio da nas njihov auto prati do granice s Mađarskom, tvrdeći da smo stranci i da nas želi zaštititi. Kad nas je Vincetić dovezao do mađarske granice kod Donjeg Miholjca, šutnuo me nogom i rekao da budem sretna jer sam dobro prošla i da mi više nikad u životu ne padne na pamet prijeći hrvatsku granicu. Dat ću ti još jedan dobar savjet, kazao mi je - kad dođeš u Mađarsku, potraži drugog muža jer onaj tvoj će plivati Savom. Kuhara i mene su pustili preko mađarske granice, a Vincetić se s našim Mercedesom odvezao nazad. Autostopom sam stigla do Markova brata koji je živio u Pečuhu. Prvu noć prespavala sam kod njih i ispričala im što nam se dogodilo. Nisam se htjela javljati roditeljima jer sam već sutradan s Markovim bratom željela otići u Miholjac kako bismo pokušali nekome telefonirati i doznati što je s Markom. Kako nismo uspjeli doznati ništa, otišla sam roditeljima.”
Udaraj dok ne kaže gdje su pare
No, njezinim mukama nije se nazirao kraj.
“Nemam brata ni sestru, nikoga s kim sam mogla podijeliti ono što sam proživjela. Ocu i baki koja je tada još bila živa nikada nisam ispričala o silovanju. U prvo vrijeme o tome nisam govorila ni majci, bilo me je stid svega što mi se dogodilo. A onda sam, na svoj užas, shvatila da sam pri silovanju zatrudnjela. Jako volim djecu, to me je i motiviralo da završim pedagošku školu, ali odmah sam znala da to dijete ne želim. Bilo bi to mučenje i za njega i za mene. Mrzila sam svoje tijelo koje me je na taj način “izdalo”, udarala sam se rukama po trbuhu ne bih li izazvala pobačaj. Nisam mogla izdržati, povjerila sam se majci. Otišla sam u bolnicu i prekinula trudnoću. Kasnije su se pojavile nove komplikacije, morali su mi odstraniti maternicu i jajnik. Nismo mogli imati djece”, ispričala je Marija.
Njezin suprug Marko kazao nam je da nakon odvođenja na ispitivanje nije znao da su mu suprugu silovali. I sam je proživljavao pakao. “Odvodeći me na ispitivanje te noći Vincetić mi je uzeo kalašnjikov koji sam kupio i odveo me u komandu bojne Vojne policije. Posjeo me u fotelju, a noge i ruke mi vezao lisicama. Doveo je još dvojicu vojnih policajaca i naredio im da me udaraju dok ne priznam gdje sam sakrio novac. Zatim je na neko vrijeme nestao i naredio da me nastave tući dok se on ne vrati. Nisam znao da je mi je otišao silovati ženu. Tukli su me cijelu noć i neprekidno pitali - gdje su pare? Drugi dan je došao Vincetić s nekim starim pojačalom iz moga restorana i rekao da je to radio-stanica preko koje razgovaram sa Srbima. S njim je došao i njegov brat, Ilija Vincetić koji danas živi u Zadru, a kojeg do tada nisam poznavao. Bio sam vezan, izudaran, modar.
Njegov brat mi je prišao i izderao se - digni glavu, izdajniče, majku ti j.... Digao sam glavu, a brat me je oštrim jakim pokretom udario u jabučicu na grlu. Tukli su me i drugu noć. Sljedeći dan oko podne, Pero Vincetić je donio i postavio ispred mene neki panj. U rukama je imao sataru, naredio mi da dlan stavim na panj, a on je zamahivao satarom kako bi mi odsjekao prste, no ja bih uspio povući ruku. Onda je donio neki odvijač i njime mi nadlanicu zakovao za panj. Tada sam pomislio - gotovo je, iskrvarit ću. Jednako su postupali i sa zatočenim Srbima u improviziranom zatvoru.
Marko Benković preživio je torturu pripadnika HVO-a
U tome trenutku u sobu je ušao jedan vojni policajac, također povratnik iz Frankfurta s čijim starijim bratom sam išao u školu. Prepoznao me i upitao me što se događa. Rekao sam za što me Vincetić optužuje. Taj policajac se izderao na Vincetića i zaprijetio mu da me više ne smije pipnuti. Spasio me od daljnjih batina i savjetovao mi da ne pokušavam pobjeći jer će Vincetić taj pokušaj bijega iskoristiti da me ubije. Poslušao sam ga. Bio sam tako zatočen u zapovjedništvu Vojne policije, pripremao im hranu i kavu, služio ih. Vincetić je opljačkao namještaj iz moje kuće i namjestio svoj ured. Morao sam donositi lavor i prati mu noge. Srećom, nakon mjesec i pol dana toga pakla, u zapovjedništvu Vojne policije pojavio se Đuro Matuzović, zapovjednik obrane Orašja. Došao je na sjednicu sazvanu zbog toga što se Vojna policija otela nadzoru - u Orašju i okolici popljačkala je srpske kuće, a Srbe, uključujući žene i djecu, zatvarala. Kad sam Matuzovića koji mi je u Orašju bio susjed, po završetku te sjednice poslužio kavom, pitao me - što ti Marko tu radiš, nisi valjda i ti jedan od njih? Rekao sam mu - ne Đuro, ja sam tu zatočen. Matuzović se razbjesnio i naredio da me odmah oslobode. Napisao mi je da moram hitno liječniku u Županju i tako me spasio. Liječnik u Županji me poslao na hitnu operaciju u Zagreb zbog posljedica premlaćivanja. Međutim, otišao sam u Mađarsku jer sam htio što prije pronaći suprugu. U Mađarskoj sam platio operaciju. Od supruge sam doznao da je silovana, ostala trudna i prekinula trudnoću. “Bili smo dotučeni. Uništili su nas na sve načine. HVO nam je zapalio restoran i kuću”, ispričao nam je Marko Benković.
Znate, trajali su izvidi
Kaznenu prijavu protiv Pere Vincetića i Mate Baotića, kako se zvao drugi sudionik silovanja, Tünde-Benković je podnijela Vojnom tužiteljstvu u Orašju još 1994. Hrvatskom državnom odvjetništvu kaznenu prijavu za ratni zločin podnosila je u više navrata. “Još 2003. podnijeli smo u kaznenu prijavu zagrebačkom Županijskom državnom odvjetništvu (pokazuju faksimil). Ništa nije poduzeto. Zatim smo ga 2012. kazneno prijavili Županijskom državnom odvjetništvu u Osijeku. U travnju 2012. smo ŽDO-u Osijeku dali i detaljne iskaze o onome što nam se dogodilo.” Zanimalo nas je zbog čega su kaznene prijave podnosili i u Hrvatskoj, a ne samo u BIH. “Zato”, objašnjavaju, “jer Pero Vincetić nakon 2000., živi u Hrvatskoj i ima i hrvatsko državljanstvo”.
Iz BiH je Pero Vincetić pobjegao u Hrvatsku kad je doznao da se Tužiteljstvo BiH ozbiljnije zainteresiralo za ratne zločine koje je vojna policija HVO-a činila na području Orašja. Hrvatska Vincetića ne može izručiti pravosuđu BiH jer s tom državom nema potpisan međudržavni sporazum za izručenje osumnjičenih za ratne zločine, ali mu može sama suditi na temelju dokaza koje joj je pravosuđe BiH temeljem međudržavnih ugovora dužno dostaviti, ali i na temelju kaznene prijave koju je podnio bračni par Benković te iskaza i dokaza koje oni uporno nude.
Iako je od zadnje kaznene prijave koju je bračni par Benković ŽDO-u Osijek podnio protiv Pere Vincetića proteklo punih pet godina, još se nije dogodilo ništa. Zamjenik ŽDO-a Osijek Zvonko Kuharić, kojeg smo upitali zbog čega se ni pet godina nakon prijave za ratni zločin protiv Pere Vincetića nije dogodilo ništa, šturo nam je odgovorio: “Dosad su trajali izvidi, a u tijeku je postupak donošenja odluke o kaznenoj prijavi”.
Za razliku od hrvatskog, pravosuđe BiH je radilo: Sud u Sarajevu je 9. prosinca prošle godine nepravomoćno osudio bivšeg vojnog policajca Matu Baotića, sudionika u silovanju Marije Tünde Benković, na 10 godina zatvora. Baotić je tom presudom, osim za silovanje Tünde-Benković, osuđen i za niz drugih ratnih zločina na području Orašja za koje ga tužiteljstvo tereti. Tünde-Benković je svjedočila u tom postupku i njezin je iskaz sud BiH uzeo kao vjerodostojan. Apelacioni sud ove je godine dio presude koji se odnosi na nju i potvrdio.
“Godinama o silovanju nisam mogla razgovarati”, kaže nam Tünde-Benković. “Osjećala sam sram i krivnju. Ni suprugu nisam ispričala detalje, a on, znajući koliko mi je to bolno, sve te godine nije ni zapitkivao. Nekoliko godina uzimala sam lijekove. Kod psihijatra sam bila samo jednom jer sam govorila sebi da sam jaka i da mogu sama. Prvi put cijelu tu mučnu priču, sve detalje, ispričala sam na sudu u BiH. U sobi za svjedoke sa mnom su sjedile četiri žene, tužiteljica i njezine suradnice. Jedna od njih me sve vrijeme svjedočenja držala za ruku.”
Ipak je završio u Lepoglavi. Kratko
Maria Tünde-Benković jedna od rijetkih žena silovanih u ratu koja je na suđenju u BiH bila spremna svjedočiti bez skrivanja identiteta. “Da imam djecu, i ja bih tražila da mi sakriju identitet, stidjela bih se pred njima i htjela bih ih poštedjeti činjenice da im je majka silovana. Zato razumijem žene koje ne žele otkrivati identitet”, kazala nam je.
A bivši zapovjednik 5. bojne vojne policije Posavina - Orašje, Pero Vincetić, koji je u Hrvatskoj mijenjao identitet i koristio se imenima Victor Demarco i Marco Vidović, na neko je vrijeme ipak završio u zatvoru, ali ne zbog ratnih zločina. U travnju 2004. s jednim je poznanikom maskiran upao u kuću bračnog para u Kožinama. Par je poznavao jer je kod njih ljetovao. Vezao ih je samoljepljvom trakom i oteo im novac i bankovne kartice. Općinski sud u Zadru, u prosincu 2004. osudio ga je na pet godina zatvora zbog razbojstva. Vincetić je, međutim, kako nam je potvrđeno na zadarskom sudu, iz Lepoglave pušten već nakon tri godine i 11 mjeseci. Iako mu je Vrhovni sud odbio zahtjev za uvjetni otpust, prijevremeni izlazak osiguralo mu je Povjerenstvo za uvjetni otpust Ministarstva pravosuđa, odlukom donesenom u prosincu 2007. Na čelu Povjerenstva nalazio se Ivan Damjanović, pomoćnik tadašnje ministrice pravosuđa Ane Lovrin.
U Orašju u kojem su nekoć bili imućni i uspješni ljudi, Benkovići više nemaju ništa. “Nakon što je 2000. Pero Vincetić pobjegao u Hrvatsku, željeli smo se tamo vratiti. Htjeli smo obnoviti restoran, ali u Orašju nismo dobili nikakvu pomoć. S obzirom na to da sam Hrvat, a imovinu su mi zapalili Hrvati, rekli su mi da nemam pravo na obnovu”, kaže nam Marko Benković. “Počeli smo sami s radionicom za stolariju. Međutim, kad god bismo kupili neki stroj, provalili bi nam u radionicu i opljačkali nas. Nailazili smo i na druge prepreke. Pukao sam i na livadu ispred tamošnjeg suda došao s transparentom. Sve uzalud. Vratili smo se u Mađarsku.”
Benkovići su pisali najvišim adresama u Hrvatskoj kako bi ih upozorili da nadležno Županijsko državno odvjetništvo godinama njihovu kaznenu prijavu za ratni zločin protiv Vincetića drži u ladici. Pisali su glavnom državnom odvjetništvu, Ministarstvu branitelja, predsjednici Grabar-Kitarović...
“Kako vrijeme prolazi, sve nam je teže. Želimo da oni koji su nam razorili život napokon odgovaraju. Godinama čekamo pravdu. Želimo da im sudi zakon, sud, Bog, tko god... Velik je teret s kojim živimo”, kažu nam Maria i Marko Benković.