.jpg)
- Preko 20 godina se bavim istraživanjem plagijata na Pravnom fakultetu i drugim studijima. Objavio sam brojne članke i knjige, a 1987. sam utvrdio prvi plagijat sa 100-postotnom sigurnošću. Doktorski rad Miroslava Šeparovića je prepisan ili prepisan/prepričan. U radu, praktično, nema njegovog teksta. Sam Šeparović izrijekom priznaje prepisivanje 'preuzimanjem' prijevoda presuda Europskog suda za ljudska prava, a preuzimanje je nova inačica prepisivanja. Od ukupno 174 bilješke, neke su u bitnom nepotpune ili nejasne na 11 stranica rada. Na 162 stranice ili 70 posto rada nema čak ni uputa ili poziva na izvor. Ako je Šeparović uvjeren i poučen da navodnici nisu potrebni, zašto ih je koristio kod citata? U mojoj knjizi sam naveo inicijale M.Š., dvije riječi i godinu. Notorno je da uz svu vidovitost nikako nije moguće znati autora, naziv rada, fakultet pa stoga niti nema namjere da nekom zlonamjerno naštetim – posvjedočio je u sudnici Općinskog kaznenog suda u Zagrebu Vjekoslav Miličić (72), na vlastitom suđenju povodom privatne tužbe za klevetu jer je predsjednika Ustavnog suda Miroslava Šeparovića prokazao plagijatorom doktorske disertacije.
Sutkinji Jasni Zoretić Rendulić Miličić je naglasio da je pri izradi knjige "Ćudoređe i deontologija znanstvenog rada..." skrbio o anonimnosti svih 30 plagijatora te da je ona rezultat 25-godišnjeg praktičnog istraživanja sa svim generacijama studenata.
- Svih 30 autora plagijata u knjizi je predstavljeno na isti način. Iskreno, kod Šeparovića sam napravio izuzetak i to zahvaljujući njegovoj kćeri Ivani Šeparović koja je divna osoba i student Pravnog fakulteta i koja mi je bila demonstratorica pet godina. Eto, Ivana je glavni razlog neobjave identiteta u knjizi. Ona je čestita osoba – pojasnio je Miličić pa je na to, ne mogavši vjerovati što čuje, Šeparović se glasno zapitao: “Za razliku od oca, jel?”
U svoju obranu Miličić je još rekao kako upravo radi zaštite identiteta u knjizi nema fusnota iz doktorata.
S obzirom da ga je u svom iskazu dekanica Dubravka Hrabar nazvala “samoprozvanim stručnjakom za plagijate”, Miličić je odgovarajući na pitanja odvjetnika Alena Klabota dao svima do znanja da je predavao i držao kolegije na temu plagiranja na Medicinskom, Pravnom, Stomatološkom fakultetu pa i u Ljubljani, a da je sporna knjiga rezultat 25-godišnjeg istraživanja sa studentima svih generacija kojima je “pokazivao konkretne primjere kako se ne plagira jer je to nečasno”.
- Uzeo sam prvi stranicu Šeparovićeva rada na kojoj sam vidio prepisivačinu. Fusnote nisam gledao. Identitet nisam naveo kako se ne bi identificirao plagijator. Šeparović nije citirao nego je prepisivao. Za cijeli događaj je odgovorno povjerenstvo, a onda i ugledna poštovana Dubravka Hrabar, mentorica kod koje kandidat može raditi što mu padne na pamet. Meni je neshvatljivo da po nekim dijelovima rada se čini kao da ga nitko nije čitao. Riječ je o greškama koje su neshvaljive. Mene interesiraju samo činjenice i znanstveno poštenje. Sa Šeparovićem sam oduvijek u srdačnim odnosima i znamo se od studija. A u medijima ništa nisam govorio. Ni jedno slovo o nikome jer imam integritet – nastavio se dalje braniti Miličić pritom podsjećajući kako nikad nije kazneno gonjen i da je cijela trakavica za njega postala veliko opterećenje i opsadno stanje. Ponovio je da knjigu nije napisao da nekog osramoti ili okleveta i da je materijale za nju prikupljao sedam godina te da “knjiga bez dijela o plagijatima ne bi valjala, a ovako mu je bila izazov.”
Na pitanje Šeparovićeva odvjetnika Krešimira Vilajtovića zašto je u knjizi koju profesorica Hrabar naziva bezveznom, ispustio dio teksta u kojem se navodi odakle je preuzet, Miličić je odbacio tvrdnju negirajući bilo kakvo izbacivanje.
- Koliko ste kolega optužili za plagiranje, koliko ste pokrenuli postupaka i koja je uspješnost u tome? - zanimalo je dalje Vilajtovića na što je Miličić odgovorio da ih je jako puno utvrdio te da je učinio sve što je bilo u njegovoj moći. Istaknuo je i da na Pravnom fakultetu vrijedi princip “ne talasaj” odnosno da je “ugled fakulteta bitan i da se ne provaljuju plagijati”.
- Prijavio sam i profesora Metelka. Po tom pitanju nema sudskih odluka do dan danas. Nitko nije postupao, a od DORH-a sam dobio samo jedan odgovor da sam u zastari. Kakva zastara? Plagijat je trajno uzimanje tuđeg – uvjeravao je Miličić sutkinju koja ga je potom upitala zašto u knjizi nije objavio i fusnote. Ponovio je kako ih je ispustio kako se ne bi identificiralo autora disertacije.
- Ali time ste me upravo proglasili plagijatorom. Jel problem samo u navodnicima koje nisam stavljao ili u čemu? - pitao ga je Miroslav Šeparović. Na to mu je Miličić odbrusio da se “plagijatorom proglasio sam”.
- Tamo gdje nema navodnika, uvlaka, kurziva je prepisan tekst. Novinar koji u Americi plagira tekst gubi licencu! Bitno je razlikovati vlastiti tekst od tuđeg – rekao je Miličić kojem je, zatim, druga Šeparovićeva odvjetnica Ivana Špehar predočila njegovu disertaciju iz Sarajeva iz 1990. godine. Zanimalo ju je ima li razlike između njegova i Šeparovićeva doktorata kad su u pitanju citiranja jer je čitajući isto zaključila kako za Miličića njegovi kriteriji ne vrijede.
- Očekivao sam da ćete donijeti moju disertaciju. Vi nemate veze sa znanstvenim radom. To što gledate nisu prepisani tekstovi. I to je uobičajeni način pisanja i označava slaganje odnosno neslaganje s autorom. Sve treba provjeriti. A sve što ja citiram, stavljam pod navodnike – objasnio je Miličić Špeharovoj koja ga je na kraju upitala “je li njegov modus operandi u odnosu na kriterije plagiranja, da namjerno ne fotokopira dijelove teksta” pritom aludirajući na slučaj Josipa Metelka.
Umirovljeni profesor Miličić se na kraju obratio prvom čovjeku Ustavnog suda da ga podsjeti kako “znanost ne počinje ni sa Šeparovićem, a niti sa njime.”