U nastavku donosimo:
- svjedočenja iz sudnice o odnosima pokojnog Tonka Zeca s bivšim supružnicima Marinom Šnajder i Wernerom Trautmannom
- opise poslovnih veza iz svijeta ugostiteljstva i nekretnina, uz iskaze prijatelja i poznanika
- detalje komunikacije i susreta koji su prethodili i uslijedili nakon Zecova nestanka
- navode o krivotvorenim dokumentima i posljedicama po spor oko dubrovačkih nekretnina
- uvid u poruke i razgovore koji otkrivaju dinamiku između bivših partnera i njihove kćeri
- iskustva i stavove osoba bliskih Zecu te njihove reakcije na navodne zahtjeve za novcem
- što sud spaja u jedinstveni spis i zašto je to ključno za tijek postupka
U nastavku suđenja na Županijskom sudu u Velikoj Gorici bivšim supružnicima Marini Šnajder (62) i Werneru Trautmannu (58), optuženima da su prije gotovo četiri godine iz koristoljublja ubili Tonka Zeca (58) i zakopali tijelo u okolici Samobora, a potom njegove kosti premjestili kraj jezera Orešje, svjedočio je jako dobar pokojnikov prijatelj N. Z. te poznanica Ž. B., oboje iz svijeta ugostiteljstva s kojima je imao i poslovni odnos.
Svjedok N. Z., koji Zeca zna još iz 90-ih godina i s kojim je svojedobno imao zajedničku firmu, prisjetio se da su se viđali često te je pokojnog opisao kao dobrog prijatelja koji je svima pomagao.
- Upravo tu dobrotu koristili su mnogi ljudi, a kao osoba Tonko je bio veseo, volio je izlaziti, odlaziti u restorane i piti, a nekad je znao i drogu konzumirati. Prodavao je nekretnine i iznajmljivao ih, a dolazio je iz fine, imućne obitelji. S Wernerom me Tonko upoznao par mjeseci prije Božića 2021. u hotelu Antunović, predstavivši ga kao prijatelja, da zajedno putuju, da su bili u Italiji i kaparili neke kamione. Doživio sam ga kao Tonijeva vozača. A onda, na Badnjak te godine, našao sam se s Tonkom u kafiću Nikice Jelavića na Kvatriću. Tad je Toni spomenuo da ima nekretninu u Dubrovniku koju prodaje te da mu to rješava Marina Šnajder koja ima nekog Švicarca zainteresiranog da to kupi. Spominjao je milijunski iznos, mislim nekih 1,2 milijuna, i kazao da će Marinu za to nagraditi s 300.000 eura. Do šanka je došao Tonka pozdraviti gospodin Nikica te nas je počastio, a kad je i njemu Toni spomenuo Marinu i nekretninu, Jelavić mu je kazao: ‘Pazi se te žene.‘ Valjda ju je dobro znao pa ga je upozorio na nju – ispričao je u sudnici N. Z.
Obranu je na to zanimalo "je li Nikica Jelavić poznati nogometaš ili je to ona druga osoba", pa je svjedok pojasnio da je to "onaj drugi čovjek jer je kafić njegov (Plaza bar, op. a.)".
- A što je Toni na to upozorenje rekao? Toni je bio siguran u Marinu, za njega je bila super sposobna žena koju je upoznao preko sina odvjetnika Silvija Degena. Toni je vjerovao u poslovni odnos s Marinom i inače nikada nije provjeravao ljude pa valjda zato nije povjerovao u to što mu je Nikica o Marini rekao. A Nikicu je Toni znao preko boksa, obojica su voljela taj sport, a jedan Tonijev prijatelj je vozio Nikicu. Inače, shvatio sam da Trautmann i Šnajder nisu bili u dobrim odnosima jer mi je pričao da mu je Marina uzela neku kuću i da je zbog nje ranije završio u zatvoru – opisao je dalje svjedok za kojeg je potom spomenuta Šnajder imala pitanje.
Zanimalo ju je, obzirom na to da je na nju pokojnog, prema netom što je čula, vlasnik Plaze upozorio, sjeća li se je li Tonko Zec nakon toga nju nazvao.
- Ne sjećam se, ali mislim da nije. No, ne mogu se sjetiti – dodao je svjedok, koji se prisjetio još nekoliko epizoda s pokojnim i optuženim. Pa je tako rekao da je Zec htio kupiti polovinu broda od N. A. za izlov morskih ježeva pa je na dan kad je došao dati kaparu u Kaštel Lukšić, stigao s Trautmannom. No, na sastanku se pojavio samo optuženi jer se Zec navodno napio te je N. A. umjesto dogovorenih 10.000 eura predao čovjeku 4000 eura kapare.
- S tim iznosom je N. A. taman pokrio neke troškove koje je imao oko broda, a kad je Toni došao k sebi, taj dan me nazvao i pitao zašto nisam i ja došao u Kaštele da pojedemo ribu. Kad su on i Werner otputovali za Zagreb, Toni mi se javio i otada ga više nisam čuo ni vidio. Da bi me tijekom tog njihova putovanja zvao Werner, rekavši da su ih napali i prebili neki Albanci radi Tonijeva duga i da su im uzeli 20.000 eura. U to naprosto nisam mogao vjerovati jer Toni nikad nikome nije bio dužan. Tražio sam da mi da Tonija na telefon, pa je govorio i pisao da ne može, da ne zna je li sigurno, kao i da se on liječi te da će mi se javiti kasnije. Nakon nekoliko dana Tonkov sin mi je rekao da mu se Toni ne javlja i da mu je rekao da dođe u Zagreb, ali da ga nigdje nema. Sreo sam se i s Wernerom na njegov zahtjev u restoranu; uvjeravao me da je Toni sigurno otišao na put, a za onu situaciju s ceste s Albancima i oko premlaćivanja kazao je da to nije bila istina te da mu je Toni rekao da mi to tako kaže – prisjetio se svjedok, dodajući da je tada već bio prijavljen Zecov nestanak i da je radi toga Trautmann bio nervozan. Ujedno je istaknuo da "nema šanse da bi Zec bio pristao na sklapanje ugovora o doživotnom uzdržavanju", a da mu je prijatelj možda mrtav, pomislio je nakon što je doznao da su ugovori krivotvoreni, zaključivši "da ga je netko jedino morao ubiti kako bi mu svu imovinu uzeo".
Bivša ugostiteljica Ž. B., koja trenutno radi kao agentica za nekretnine, također se prisjetila mnogobrojnih detalja iz poznanstva s pokojnim Zecom. Njihovo poznanstvo datira unazad desetak godina, a otkrila je da ga je upoznala u kafiću koji je s bivšim partnerom vodila na Radničkoj cesti.
- U naš kafić Toni je dolazio kao gost. Razvili smo prijateljstvo, viđali se nekoliko puta godišnje. Došli smo na ideju da zajedno otvorimo kafić na moru pa smo našli preko oglasa prostor u Trogiru. Toni je sudjelovao financijski s 50.000 eura za otvaranje restorana koji smo vodili ja i sad već pokojni partner. Za to smo potpisali ugovor te mu kroz godine vraćali novac, davali mu ga na ruke. Javljao nam se Toni svaki put kad bi dolazio u RH. Kad je nestao, ostala sam mu još dužna 18.000 eura pa sam kontaktirala njegova sina da njemu vratim novac, međutim Tonijev sin je rekao da je taj novac bio očev i da ga uložim u dijete. Na tome sam mu zahvalna - prisjetila se Ž. B., koja je pokojnog opisala kao vrlo specifičnu i dobru osobu. Pritom je istaknula kako je Zeca zapravo teško opisati jer je bio dobar čovjek koji je imao problem s ovisnošću. I to je razlog zašto se s njim, kaže, nije još i više družila jer, kako kaže, nije željela biti u društvu osoba iz takvog miljea s kojima se družio on.
- Razni problematični ljudi su se Toniju uvukli u život jer je bio bogat pa je privlačio ljude loših namjera. Imao je nekretnine koje je iznajmljivao, a pričao je da bi volio imati u Zagrebu neku automehaničarsku radionicu. A bio je ulagao i u neku poljoprivredu u Lici. Ugostiteljstvom sam se bavila još tri godine nakon smrti svoga partnera, a onda sam prešla u agenciju za nekretnine. I tada sam negdje u veljači 2022. zadnji put vidjela Zeca. Došao je u Trogir s Wernerom, za kojeg do tada nisam čula. Predstavio ga je kao prijatelja s kojim će ući u neke poslove. Zadržali su se pola sata na ručku u restoranu te su otišli, da bi se sutradan vratio do mene Werner rekavši da Toni sa mnom treba popričati i da će doći kasnije. No, Toni nije došao nakon toga, zvala sam ga i slala poruke. Mobitel mu je bio isključen - ispričala je svjedokinja, dodajući da joj je nakon dva do tri tjedna od tada prijatelj iz Splita poslao Tonkovu sliku sa web-stranice nestalih osoba. Svi su, ističe, ostali šokirani jer do Tonija nitko zapravo nije uspijevao doći, a "sinu je bio rekao da je u nevolji i da dođe u Zagreb".
Nekoliko mjeseci nakon toga svjedokinju je ponovno tražio Trautmann u restoranu. Međutim, kako se ona više nije bavila ugostiteljstvom, iz susjednog lokala su ga spojili sa Ž. B. Predložio joj je susret pa su se našli kod Kauflanda u Trogiru.
- Werner mi je tada rekao da je Toni dobro, da je živ i zdrav te mi pokazao sliku nekog čovjeka iz profila kao da je to on, ali to nije bio Toni na slici. Ispričao je i da je Toni pao zbog nekog problema te da mu treba novac za odvjetnike i povratak u RH. Sve to što mi je govorio bilo mi je nelogično jer Toni nije bio čovjek koji će išta preko posrednika tražiti, i to onda još k tome od osobe poput mene koju zna puno kraće od njegovih prijatelja i obitelji. Ujedno mi je Werner još rekao da mi ne može reći gdje je Toni, ali da on za njega skuplja novac i da mu dam nešto. Tog trenutka mu nisam izrazila sumnju jer me u autu čekalo dijete od par mjeseci, pa sam mu rekla da novac trenutno nemam i da ću se javiti. Iskreno, ja sam samo otamo htjela otići što prije. I njegovo ponašanje me iznenadilo. Bio je jako ljubazan, izgrlio me kao da smo dugogodišnji prijatelji. Nakon toga me još nekoliko puta zvao i slao poruke jesam li skupila novac - dodala je Ž. B., otkrivši da joj je na mobitel negdje početkom veljače 2022. stigla poruka s Tonijeva broja da je "na nekoj fešti, da nešto slavi i da mi šalje pozdrave". Na poruku mu je odgovorila, ali, dodaje, istu Tonko Zec nikada nije pročitao.
Inače, sudsko vijeće suda u Velikoj Gorici odlučilo je priklopiti ovom spisu i predmet koji se zbog kaznenih djela u stjecaju - krivotvorenja isprava i prijevare - vodi protiv Šnajder već nekoliko godina na Općinskom sudu u Dubrovniku, obzirom da su predmet optužbe makinacije s istim nekretninama ubijenog muškarca.
Podsjetimo, velikogoričko tužiteljstvo uvjereno je da su bivši supružnici prije tri godine i sedam mjeseci, točnije 21. veljače 2022., s tri udarca po glavi tupo-tvrdim predmetom usmrtili bogatog Dubrovčanina na neutvrđenom mjestu, a čije su tijelo potom bacili u šipražje blizu glavne ceste u Domaslovcu, odakle su potom, s odmakom od dvije godine, u veljači 2024., odlučili njegove kosti premjestiti u iskopanu, 60 centimetara duboku rupu uz jezero Orešje.
Taj potez odradio je, tvrde tužitelji nakon uvida u policijske snimke dronom, Trautmann, nakon što je 21. veljače, pak, prošle godine kupio u sisačkom Pevexu lopatu, radne rukavice i paket vreća za šutu. A cijelo to zakapanje, iskapanje, premještanje pa novo zakapanje odrađeno je s ciljem da prikriju nezakonitu prodaju Zecove nekretnine u Dubrovniku za 400 tisuća eura, koje su, prema tužiteljstvu, stavili u džep. Šnajder je, prema optužnici, krivotvorila i punomoć kojom ju Zec ovlašćuje da proda njegove nekretnine, a usput je sastavila i lažni ugovor o doživotnom uzdržavanju žrtve prema kojem sve nakon smrti pripada njoj, pa i novac.
Bivši supružnici su u većini razgovora snimljenih kroz posebne dokazne radnje imali posrednika, točnije njihovu zajedničku kći, koja tijekom ovog sudskog postupka koristi blagodat nesvjedočenja, a koja je u razgovorima s ocem i majkom prenosila međusobni sadržaj komunikacije. I nije bilo dugo potrebno da kriminalisti zaključe da sve troje zapravo imaju zajednički problem – nestanak Tonyja Gerarda i prodaju njegove dubrovačke nekretnine.
Pa se tako 31. listopada 2023. moglo čuti kako Šnajder govori kćerki o njezinu ocu kako joj "to ide na ku*ac jer je spala na 10 ili 20 eura, i da to tako ne funkcionira i da ode kod njega da uzme svoju lovu, da bez veze jede go*na i da je glupa jer je trebala sve sebi ostaviti, a njemu ništa ne dati":
Zatim njih dvije 19. listopada iste godine u razgovoru zaključuju, obzirom da ih Trautmann ne doživljava, da je "sigurno dobio lovu čim se ne javlja i da ga boli k... ali da je znao uzeti...". Obzirom da se protiv Šnajder na dubrovačkom sudu zbog prevare s nekretninom vodi sudski postupak, ona je upitala kćer je l‘ joj plaćen odvjetnik te dodaje da "nije, jer da on platiti neće, ali i da je znao uzeti novac", na što ju kćer tješi da je oca "strah da ga uhapse i stave u zatvor".
Dodatni nemir u život Šnajderove unio je telefonski poziv vlasnice stana u Hoto vilama, iz koje je nestao madrac. Upitana tog 4. listopada 2023. je l‘ ona bacila madrac koji je bio u stanu, Šnajder bivšoj stanodavki odgovara: "Čujte, ja nisam... To je gospon koji je bio tamo, to je on... Ja ne znam... Mene poslije nije bilo uopće u Samoboru, bila sam u Dubrovniku, tako da ne znam što se izdogađalo." Bio je to okidač da nakon tog razgovora Šnajder opet okrene kćerkin broj telefona te joj napomene da bi se trebale naći. Kćer ju na to pita "kaj je bilo", pa joj dalje odgovara da "ne može pričati preko telefona, da je imala jedan poziv, da se trebaju naći bez puno filozofiranja".
Stvari se kod Šnajderove i Trautmanna dodatno kompliciraju i nervoza raste kad su doznali od susjede da je njihovu kćer 16. siječnja 2024. tražila policija. Dalje kroz telefonski razgovor kćer traži osumnjičenog da preko svojih veza u Heinzelovoj provjeri o čemu se radi, na što joj Trautmann odgovara da "mora ići popiti kavu, ako ga razumije, i da ga netko mora vratiti". Istog dana se sve troje nalazi u novozagrebačkoj Utrini, a nešto kasnije Šnajder zove Trautmanna koji ju savjetuje da ne smije ostati kod kuće dok ne doznaju što je. Ubrzo je uslijedio i poziv odvjetniku kako bi se posavjetovali i Šnajder dobiva odgovor da, ako dobije pouku o pravima, da mu se javi.
Da bi 17. siječnja u obitelji osumnjičenih nastala totalna panika. Njihova kći nazvala je policiju te su joj rekli da joj se trebao uručiti poziv da ode u Heinzelovu, da tamo ima više odjela...
- Ne ideš ti nigdje sama, samo s odvjetnikom – upozorio je kći Trautmann, pa mu ona dalje pojašnjava da joj je policajac na centrali rekao "da je to uznemiravanje građana, da se to ne smije", i pritom joj spomenuo ljude koji se vide na televiziji kad ih se hapsi... Nakon oca, okrenula je i broj majke Marine, kojoj govori: "Znaš za kaj me zovu? ... Za nestanak." Šnajder joj odgovara s "dobro", pa ju kćer uzrujano propitkuje dalje je l‘ zna o čemu priča, i dobiva odgovor "da, da".
Tog dana su sve troje, bivši supružnici i kći, u konačnici snimljeni kako se sastaju na parkiralištu Super Konzuma u Velikoj Gorici te odlaze u kafić Frida. Razgovore koje vode preko telefona pokušavaju zakamuflirati. Očito je da ih interesira rad policije, no u dijalozima se međusobno propitkuju je l‘ se "zvala bolnica, odjel, doktor..."; a spominju se i ginekolozi, ciste, vađenje krvi, ponovni testovi, lijekovi, viroze, epidemije...
Dan pun neizvjesnosti bio im je i 24. siječnja 2024., kada je Šnajder u 10 sati ujutro odvezla kćer u policijsku zgradu u Heinzelovu, nakon čega ju je ostala čekati u autu. Dok čeka kćer, zove Trautmanna te ga pita za susret i je l‘ može u kinu.
- Ne, ne kino, jel‘ ti znaš nešto što ja ne znam? Jel‘ ti misliš da mene traže? - zanimalo je Trautmanna, na što mu Šnajder odgovara: "Kaj si glup da pričaš preko telefona bilo što. Ne znam ništa ni za sebe. I ti znaš jer imaš informacije. Ništa ne mislim i ponašam se kao da je svaki dan nešto. I živim normalno i nisam budala. I čekam kćer" – odrješita je bila Šnajder, koja s odmakom od sat i pol potom zove i odvjetnički ured te im objašnjava: "Kćer mi je poslala poruku da je za 15 minuta šalju na poligraf i da je u panici." Zatim Šnajder zove odvjetnika ponovno i predlaže susret s njom i kćeri, navodeći mu direktno da je stvar "kompleksna da bi govorila preko telefona, ali da je kćer pozvana kao svjedok radi nje i bivšeg supruga, ali i radi čovjeka koji je nestao".
Da policija ne odustaje od rješavanja slučaja, Šnajder je dodatno oblio znoj kad je policija nazvala njihovu kćer vezano uz unajmljeni stan u Hoto vilama.
- Je l‘ ti poznat stan u Platani? - upitala je 20. veljače u 18.45 sati kćer majku Marinu Šnajder, pa dobiva odgovor da ju malo podsjeti detaljima. Kćer joj zatim dodaje da je stan u Strmcu i da ju je zvao radi toga "kriminalist koji je već radio ono nešto kad su došli po nju na ispitivanje", te da misli da mu ona može pomoći. Pa je, nastavno na niz okolnosti, kćer ljutito rekla da joj je "pun k da se samo nju zove...".
- Kaži da mene nije bilo, da si ti plaćala taj stan za staroga. To što taj zove tebe... Ja s tim nemam apsolutno nikakve veze. Sigurno je ona žena rekla da si plaćala stan, a tako je i mene zvala za madrac. A kako da ja znam gdje je madrac i te gluposti. Eto – savjetovala je uzrujanu kćer Šnajder.