Ipak ima pravde - pomislila je Ana kad je 18. siječnja ove godine, točno na svoj 18. rođendan, dobila pravomoćnu presudu Županijskog suda u Zagrebu.
Tom je presudom njezin otac pravomoćno uvjetno osuđen na dvije godine zatvora s rokom kušnje od četiri godine zbog zlostavljanja i zapuštanja Ane i njezine braće te svoje sada već bivše supruge .
Bio je to potpuno suprotan osjećaj od onog kojeg se s grčem sjeća iz proljeća 2010. godine. Ana, koja je tada imala 15 godina, već je neko vrijeme živjela u svom malom, privatnom paklu. Roditelji su joj se rastajali, otac je, svjedočila je, bio nemoguć, a najvećim je dijelom za razvod krivio baš nju.
‘Otac je poludio’
Tvrdio je da je baš ona svojom mamu nagovorila da se rastane. Sve ju je češće verbalno napadao, maltretirao, dolazio joj u sobu, držao beskonačne monologe, išao iz krajnosti u krajnost, od molbi do najgorih uvreda.
To je trajalo mjesecima. Ana se počela gubiti. Iako odlična učenica jedne od najprestižnijih zagrebačkih gimnazija, počela je gubiti koncentraciju, patiti od sve češćih i jačih glavobolja, povlačiti se u sebe, biti nervozna, anksiozna. Majka ju je vodila liječniku, no nije bilo fizičkih uzroka njenih bolova. Stres i teško razdoblje u životu, glasila je dijagnoza.
Puklo je 11. ožujka 2010. Te se večeri Ana vratila kući oko 20.30 sati. Ušavši u stan, pozdravila je imenom mlađeg brata, ali ne i oca. Otišla je u kupaonicu kako bi se spremila za odlazak na nastavu stranog jezika.
Otac je poludio. Došao joj je s leđa, rukom je uhvatio za obraz, na silu je okrenuo k sebi i počeo urlati.
“Kako se to ponašaš, nećeš me pozdraviti, kravetino, gaduro, balavice, licemjerko! Ja sam te stvorio i imam te pravo uništiti! Vidjet ćeš ti što sam ja sve spreman napraviti i u kakve te ustanove mogu smjestiti!” vikao je.
Ana je plačući izletjela iz stana i otišla majci na posao.
- Došla je izvan sebe i rekla da joj je dosta, da ona to više ne može trpjeti, da je ovo danas prelilo čašu i da će nazvati Hrabri telefon ili policiju. Rekla sam joj da se smiri i da ćemo vidjeti ujuto - ispričala nam je tada Anina mama.
Šok na sudu
Kad je majka došla kući, ocu nije rekla da zna za incident. No, sada već bivši suprug sam joj je prišao i rekao da je Ana bila izrazito bezobrazna i da pripazi na nju.
- Rekao mi je da svakako pripazim jer je Ana jako pametna i bistra da ne bi slučajno zvala policiju. Ja sam ga pitala ima li razloga za to, a on je odgovorio: ‘Pa ne, ali ipak pripazi’ - ispričala nam je.
Drugog su jutra Ana i majka zajedno otišle u Centar za socijalnu skrb i na policiju, koja je oca odvela prekršajnom sucu pod optužbom za nasilje u obitelji.
A onda je uslijedio šok.
Sutkinja je neosporno utvrdila da se sve dogodilo baš kao što je Ana opisala. Otac to mahom nije negirao. No, sutkinja ga je oslobodila - jer se, po njezinu mišljenju, tu nije radilo o zlostavljanju niti o bilo kojem obliku nasilja, nego o legitimnim odgojnim metodama!
Uzdrmana majka
“Ana fizičkih ozljeda nije imala, a ponašanje oca, izazvano njezinim nepozdravljanjem, mogla je predvidjeti s obzirom na to da otac tako reagira kad ne pozdravi. Na taj način svjedokinja navodi da je očeva reakcija bila predvidljiva. (...) Ponašanje okrivljenika, dakle, dijelom je inicirano od strane same oštećene Ane te ne odstupa od roditeljske dužnosti da dijete upozori na neadekvatno ponašanje. U tom smislu roditelj je odgovoran za svoje dijete te je dužan brinuti se i skrbiti za njega, a u sklopu svoje dužnosti mora ukazati i na neadekvatno ponašanje”, obrazložila je sutkinja u oslobađajućoj presudi o kojoj je Jutarnji list pisao u proljeće 2010.
Brojni suci presudu su ocijenili skandaloznom i sramotnom za sudačku profesiju. No, Ana je imala malo koristi od toga. Otac ju je mjesecima maltretirao, a sada joj je i sud poručio da je to okej, štoviše, da se to od njezina oca i očekuje. Krivila je samu sebe, padala sve dublje.
No, presuda je dobro uzdrmala i njenu majku. Odlučila je da će pomoći Ani i njenoj braći i prijaviti supruga Kaznenom sudu. I iznijeti sve - ne samo zlo koje je radio Ani, nego i braći i njoj osobno.
Prije dva tjedna dobili su zadovoljštinu.
Općinski kazneni sud u Zagrebu odlučio je još prošlog ljeta da je Anin otac kriv - zbog zlostavljanja sve troje djece i svoje supruge od početka 2008. do proljeća 2010. godine. Na svjetlo je isplivalo kako je redovito vrijeđao ženu pred djecom, a djeca bi plakala. Prijetio joj je, govorio da će je strpati u ludnicu.
Sina, tada osmogodišnjeg dječaka, na dnevnoj je bazi omalovažavao, a jednom mu je prilikom, ekstremno iziritiran nemogućnošću dječaka da pravilno složi igračku, vikao: “Ubit ću te, kretenu, ubit ću te”.
Otac je priznao da je znao djeci govoriti da su glupani i kreteni, “ali mekano”, te da je djecu odgajao onako kako su to činili njegovi roditelji. Priznao je da ga je supruga upozoravala i molila da se ne svađaju pred djecom i da ih prestane vrijeđati jer im to šteti, ali da mu je “znalo pobjeći kad bi učinili nešto loše”. Tvrdio je da je zapravo on najveća, ako ne i jedina, žrtva.
Odbačena žalba
“Obrana okrivljenika (...) predstavlja tipičan primjer zamjene uloga u kojima okrivljenik sebe predstavlja kao stvarnu žrtvu, dok su oštećenici u stvari ugrožavali njega”, navela je u presudi sutkinja, zaključivši da je kod okrivljenika vidljiv izostanak bilo kakve empatije prema vlastitoj djeci i bivšoj supruzi.
Nepravomoćno je osuđen uvjetno na dvije godine zatvora s rokom kušnje od četiri godine. Žalio se, no Županijski je sud odbacio žalbu i u cijelosti potvrdio prvostupanjsku presudu.
Njegova bivša žena dovršila je razvod, podijelila bračnu stečevinu, radi i živi s djecom, koja pohađaju školu i studiraju. Ana je dobila barem malu zadovoljštinu.