Državljanin Srbije Ratko Andrić (77) zvani Čića, osuđen je nepravomoćno na Županijskom sudu u Zagrebu na 15 godina zatvora jer je kao potpukovnik JNA i zapovjednik logora ratnih zarobljenika Manjača tijekom 1991. držao u nehumanih uvjetima zarobljenog 221 pripadnika ZNG i MUP-a od kojih je jedan, radi izostanka nužne medicinske skrbi, i preminuo.
Sudsko vijeće Andrića je osudilo u odsutnosti te mu je ujedno naložilo i plaćanje 59.037 kuna sudskih troškova u što je ukalkulirano sudsko-medicinsko vještačenje, trošak tumača, svjedoka i njegova branitelja. Na sve mu je određen i istražni zatvor.
Na Odjelu za ratne zločine Višeg suda u Beogradu 2013. godine Andrić je ispitan zamolbenim putem te je negirao krivnju.
‘Nisam bio zapovjednik‘
- Poznato mi je da se u Zagrebu protiv mene vodi kazneni postupak. Ja u Manjači nisam uopće bio zapovjednik logora. Mene je rat zatekao u Sloveniji te sam bio u inspekciji tamo. Kad sam se vratio s jedinicama JNA iz Slovenije, otišao sam jer sam radio u Upravi sigurnosti i vodio sam Resor obuka formacija i opremanja jedinica vojne policije u JNA. Poslali su me u Manjaču rekavši mi da imaju problema sa zarobljenicima. Bio sam profesor i 15 godina sam radio u Vojnoj pošti Pančevo. U Manjači sam po dolasku vidio ljude kako su smješteni, bili su to pripadnici HVO-a koji su se predali u Kostajnici pripadnicima JNA. I bili su vrlo loši uvjeti smještaja odnosno smještaj je bio u štalama koje su bile prazne. Sve to sam evidentirao, otišao u komandu korpusa i rekao da nemaju uvjeta da prezime, da se mora nabaviti slama, deke i odjeća. Pomoćnik zapovjednika mi je na to rekao: ‘Nemoj se sekirati, oni svakako idu u razmjenu‘. Na kraju sam napisao da pripadnici vojne policije ne smiju dolaziti u kontakt s ljudima koji su se predali – branio se Andrić napominjući da je bilo zabranjeno u logor unositi oružje niti se smjelo ulaziti bez njegova odobrenja. Što se tiče, pak, Stanka Baltića, optuženi je naveo da nije bio njegov prethodni zapovjednik već samo starješina.
- Mene su u logoru nazvali komunjarom te mi se i fizički prijetilo pa sam otišao pomoćniku zapovjednika za moral i rekao mu da mi ugovori sastanak u mjesnoj zajednici jer da mi ljudi, koji se smatraju iznevjerenima, prijete. Ljudi su se na kraju predali prema pripremljenim popisu. A kad je došlo opet do komplikacija, ponovno sam otišao u Manjaču te su mi rekli da se na logor cijelu noć pucalo pa je zapovjedništvo bilo zabrinuto i napravio se plan osiguranja pet kilometara od mjesta. Predviđena je zatim bila razmjena, da će autobusima ići do Karlovca na inženjerskom poligonu. Bilo nam je teško zarobljene pripadnike HVO-a i MUP-a voditi kroz područje gdje su ratovali. Ali na kraju, kad smo došli u Mekušja, nije bilo ništa od razmjene, a navečer sam gledao televiziju i čuo kako u parlamentu Hrvatska izjavljuje kako neće prihvatiti razmjenu bojovnika. A kako sam ja bio pomoćnik zapovjednika korpusa za vojnu policiju, imao sam zadaću ustrojiti jedinice vojne policije jer su sve bile B formacije, a neke čak i C, dok je A formacija u vojsci značila punu popunjenost – rekao je još optuženi navodeći da je organizirao ta formiranja, obuku i osiguranje.
‘Bolje da budu prljavi nego mrtvi‘
Također je naveo i da delegacije Crvenog križa nikada nisu imale primjedbe ali da je danska delegacija rekla da se ljudi moraju kupati. Na to im je Andrić kazao da će "svi u tim zimskim uvjetima dobiti tuberkulozu" usput se šaleći i da je "bolje da budu prljavi nego mrtvi".
Na upit ima li saznanja o maltretiranju u logoru, Andrić je kazao da mu je šef sigurnosti – starješina rekao da su poneki vojnici bili željni iživljavanja i da se žele tući.
- Taj Fikret što se spominje, ja sam ga saslušavao i pitao sam ga: ‘Fikret, zašto tučeš tamo ljude, znaš da to ne smiješ?‘ na što mi je on odgovorio: ‘Šefe on je meni opsovao četničku majku‘. (…). Za sudski postupak sam saznao iz novina. Poslao mi je to prijatelj iz Rijeke. U Hrvatsku sam putovao prije, pa i u SAD. Čuo sam da je jedan od pripadnika Zbora narodne garde napisao knjigu ‘Golgota Manjače‘ i da je tužiteljstvo po službenoj dužnosti započelo istragu. A moja odvjetnica po službenoj dužnosti kad sam ju na početku čuo, rekao sam joj ‘gospođo, ako vi meni garantirate, ja ću u Hrvatsku doći dati izjavu da me ljudi vide da nisam ja taj‘. Na to mi je odgovorila da je tužiteljstvo za mene zatražilo pritvor – zaključio je Andrić.
Neki od bivših zarobljenika su se na sudu s grčem prisjetili maltretiranja u Manjači. Zatvorenike su, kaže, odvodili na prisilni rad.
- Nismo se usudili tražiti liječničku pomoć, spavali smo na slami. Tijekom zatočenja izgubio sam gotovo 20 kilograma – prisjetio se jedan svjedok. Drugi je, pak, opisao strahote logora otkrivši da je izgubio preko 30 kilograma.
‘Tukli su nas po cijelom tijelu‘
-Tukli su nas po cijelom tijelu, nitko od nas nije dobio liječničku pomoć jer u logoru nije bilo zavoja niti drugog sanitetskog materijala. U sklopu prisilnog rada iskapali smo krumpir, kopali smo puteve, čistili grabu. Prije ispitivanja jednom su meni i nekolicini drugih zarobljenika naredili da ležimo na asfaltu glavom prema dolje nekoliko sati. Živjeli smo u štali, spavali na slami, nismo imali pristup vodi – zaključio je svjedok.
Prema optužnici, Andrić je preuzeo od potpukovnika JNA Stanka Baltića zapovjedništvo u Manjači te je imajući stvarne i formalne ovlasti zapovijedanja i nadzora nad pripadnicima osiguranja navedenog logora, a stoga i odgovornost za primjenu propisa Međunarodnog ratnog prava, držao protivno Ženevskoj konvenciji zatočeno više od dvjesto osoba. U logoru nisu postojali minimalni uvjeti dostojni čovjeka. Zarobljenici su bili izgladnjivani i smješteni u barake bez pokrivača koje nisu bile grijane, a Andrić je prema optužnici, ne trudeći se spriječiti nezakonito postupanje i jezive životne uvjete, naređivao još uvijek nepoznatim pripadnicima osiguranja Manjače da fizički i psihički zlostavljaju zarobljenike.
Znao je i da ih se odvodi na ispitivanja kako bi ih zlostavljali i ponižavali. Za zagrebačko tužiteljstvo i za sud Andrić je počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava točnije ratni zločin protiv ratnih zarobljenika. Na presudu kada mu stigne na adresu, 77-godišnji Andrić ima pravo žalbe.