Za deset godina vidim svijet u kojem su ljudi cijenjeni prema onome što jesu, po svojim vrijednostima. U takvom svijetu vidim sebe. Vidim svijet u kojem nema korupcije, laži i krađa. Svijet u kojem je radost i smijeh. Svijet u kojem pučke kuhinje ostaju bez posla, a bolesnici imaju dovoljno lijekova. Vidim svijet u kojem vodim za ruku svoju djecu koja hodaju uzdignute glave neopterećena ovom našom civilizacijom. Vidim sebe s čovjekom koji će me voljeti, cijeniti i poštovati, čovjeka s kojim ću imati obitelj i naše carstvo.”
Tako je budućnost vidjela Laura Stelio, 22-godišnja Zagrepčanka koja preminula u stravičnoj prometnoj nesreći koja se u četvrtak navečer dogodila na zagrebačkoj Ilici.
“Vidim svijet bez rata, bombi, terora i straha. U tom svijetu gledam sebe kako uživam sa svojom obitelji u svom domu i u svom poslu. Svatko će reći da je to idealistički pristup životu i svijetu, u najmanju ruku ‘utopija’. Ja kažem zašto ne? Ja sam kap u oceanu, a ocean čini puno kapi.”
Navedeni citati dio su Laurine zadaće iz kolegija Uvod u komunikologiju iz 2015. godine kod jedne profesorice na privatnom zagrebačkom veleučilištu Vern, koju je sama profesiorica pogođena gubitkom svestrane studentice podijelila u objavi na Facebooku, koja je potom izbrisana. Zadatak je bio napisati projekciju svog života za 10 godina.
Žarke boje na ispraćaju
Laura nije stigla vidjeti bolji svijet. Nije stigla zastupati slabije i nemoćne kao što je htjela, upoznati čovjeka koji će je voljeti i poštovati. Nije stigla voditi svoju djecu za ruku kroz bolji svijet kakvom se nadala.
Njezin je život naprasno prekinut u 21.15 sati u četvrtak. Laura je bila suvozačica u automobilu kojim je upravljao 20-godišnji Marin Kamenički.
- U kontaktu sam s nekoliko njezinih prijateljica i ni jednoj od nas nije jasno kako se našla u tom Mercedesu. Oni nisu bili u vezi, koliko znam nisu bili ni prijatelji. Laura nije bila dio te ekipe. Bila je pozitivna, uvijek dobro raspoložena djevojka - rekla nam je Laurina prijateljica s fakulteta.
Laura je studirala Odnose s javnošću na Vernu i nedavno je obranila završni rad na preddiplomskom studiju. “Neposredno nakon obrane završnog rada pitala sam te - i što sada kolegice? Zvijezde su limit... odgovorila si mi. I bila si u pravu. Samo su ti zvijezde bile limit. Počivaj u miru i nek’ te čuvaju anđeli”, napisala je u sada izbrisanoj objavi profesiorica Odak Krasić. Laurin ispraćaj bit će 30. kolovoza na Krematoriju, a njezini prijatelji i poznanici šire osmrtnicu društvenim mrežama uz tekst: “Podjelite dalje da svi vide i dođu ispratiti našu Lauru. Za sprovod će se nositi samo žarke i vesele boje (što manje crnog!) u čast našoj Lauri koja je bila pozitivna, vesela, sretna i uvijek nasmijana osoba”.
Krivac za tragediju Kamenički, koji je bio savjetnik Uprave na radiju Enter te ujedno predsjednik udruge Karlo Klaić, osnovane u čast prijatelja koji je bio veliki ljubitelj automobila, no život je izgubio 2016. u prometnoj nesreći, zajedno s prijateljima, dopredsjednikom udruge Ivanom Jurićem Kaćunićem, inače vlasnikom Radio Dalmacije, i tajnikom udruge Katijanom Knokom, direktorom Narodnog radija i nekadašnjim direktorom radija Enter, promicao je “sigurnosti prometa i prometne kulture” te odavao počast preminulom prijatelju auto-moto manifestacijom “Kec na desetku”, čiji je cilj, kako piše na stranicama radija Enter, “okupiti sve ljubitelje brzih i sportskih automobila te ih ujediniti”.
Ferariji, BMW-i, Mercedesi, Audiji i drugi nabrijani automobili, sasvim suprotni sigurnosti u prometu, upravno su navodno na to poticali. Kako bi nam objasnio djelovanje udruge čiji je slogan “Živi život do kraja” te prokomentirao nesreću za koju se odgovornim drži Kamenički koji, paradoksalno, nije dopustio dvijema ženama da žive život do kraja, nazvali smo Katijana Knoka, prijatelja Marina Kameničkog i navodno partnera njegove polusestre, Martine Podgorski, nekadašnje televizijske voditeljice.
Ekipa iz kluba H2O
- Nemam komentara - kratko je rekao Knok. No, kako doznajemo iz izvora bliskih akterima ove priče, “ekipa s radija”, među kojima su Kamenički, Knok, Jurić Kaćunić te Antonio Luka Radanović, direktor Extra FM-a, okupljala se u klubu H20 u Runjanonovoj, a skupi i nabrijani automobili, turiranje i “paljenje guma”, alkohol i dugi noćni izlasci njihova su svakodnevica, a to su nam potvrdili i u klubu H2O.
Pročitajte Laurin esej u cijelosti:
Zadatak: Projekcija mene (mog života) za 10 godina
Deset godina za nekoga je puno za nekoga malo vremena. Kažu da nas vrijeme određuje, da ono teče i mi tečemo s njim. Što će svatko od nas napraviti za deset godina, određuje naš život. Posebno kad si u dobi od devetnaest godina kao ja. U ovom dijelu života biramo profesiju koja će isto tako odrediti smjer našega života. Deset godina je za mene puno vremena, više od pola moga života. Nadam se da ću svoje vrijeme dobro iskoristiti. Nastojat ću završiti svoje školovanje i napredovati u struci.
Sad kada se školujem i kada sam izabrala svoje buduće zanimanje usredotočena sam na svoje obaveze i učenje. Zamišljam da u periodu od deset godina ostvarim sve što sam zamislila. Koliko je to ostvarivo ne dvojim. Uvijek sam znala što želim. Znam što hoću, a imam volje i snagu za sve to. Želim ostvariti svoje snove.
Mislim da čovjek koji ne sanja i nema svoje ciljeve, ne živi. On samo preživljava i čeka da to isto vrijeme prođe. Čovjek koji sanja svoje snove, živi. On se bori za svoje ciljeve i daje cijelog sebe. Uspjeh i ostvarivanje sna mora doći na ovaj ili onaj način.
Sve u životu je prolazno. Mi provodimo nas život u iščekivanju. Čekamo da odrastemo, da završimo škole, stvorimo svoje obitelji i na koncu da iza sebe ostavimo lijepe uspomene na koje ćemo s osmijehom gledati. Uspomene koje bismo rado ponovili.
Za deset godina vidim svijet u kojem su ljudi cijenjeni prema onome što jesu, po svojim vrijednostima. U takvom svijetu vidim sebe. Vidim svijet u kojem nema korupcije, laži i krađa. Svijet u kojem je radost i smijeh. Svijet u kojem pučke kuhinje ostaju bez posla, a bolesnici imaju dovoljno lijekova. Vidim svijet u kojem vodim za ruku svoju djecu koja hodaju uzdignute glave neopterećena ovom našom civilizacijom. Vidim sebe s čovjekom koji će me voljeti, cijeniti i poštovati, čovjeka s kojim ću imati obitelj i naše carstvo
Vidim svijet bez rata, bombi, terora i straha. U tom svijetu gledam sebe kako uživam sa svojom obitelji u svom domu i u svom poslu.
Svatko će reći da je to idealistički pristup životu i svijetu, u najmanju ruku ‘utopija’.
Ja kažem zašto ne? Ja sam kap u oceanu, a ocean čini puno kapi.
Ja sam mlada, a mladi su tu da mijenjaju svijet i svijest. Mi smo tu da mijenjamo stanje.
Za deset godina željela bi stajati ispred slabih i nemoćnih, onih koji pate i povrijeđenih. Govoriti u njihovo ime, željela bi biti glas obespravljenih, onih koji traže pravdu za sebe i druge. Moje misli su uvijek bile s onima koji se sami ne mogu obraniti.
Znam da ću na tom polju najviše napraviti i nadam se da će mi se pružiti prilika da radim ono što volim i želim.
Odgovore na sva pitanja koja donosi budućnost nismo u stanju predvidjeti, možemo ih samo zamišljati, željeti. Sve ovisi o našoj sposobnosti da iskoristimo vrijeme na najbolji mogući način te da ostvarimo zamišljeno i željeno.
Budućnost je riječ koja nosi nadu i neizvjesnost. Koračam u budućnost i vjerujem u ispunjenje svih svojih snova. Smatram da će moj život biti dobar ako u svemu nađem ljepotu i radost, ako mu dam smisao i ako nađem kompromis između idealnog i mogućeg.
Život je umjetnost, ali ga treba znati živjeti …